(monolog-dijalog)
brižno prostireš uzglavlje (ne)mirnoj samoći.
Zatim ju jednako tako nježno oblikuješ i paziš,
pripitomljavajući svoju sebe da bi ti i dalje ostala
čvrstim tlom i ponekom radošću,
poznatim bijegom u poznato ništa.
Pritom, dakako, ne vidiš koliko se strahova nataložilo
u tvojim očima, tko ih se sada još uopće i sjeća,
vide li se izdajnički jasno oborene trepavice,
tragovi davnih preloma, lakih izdaja, potrošenih kreiranja...
Uzmičeš im, zar ne?
Naime, stare su to navike praćenja vlastitih koraka,
brojanja ruta: koliko je kuća do vlastite sobe,
koliko ih je još potrebno zaobići
da bi se iznova pronašla u poznatom
kvadratu sigurnosti?
Zatim se streseš od posljedične hladnoće, možda je već
i ponoć ili dva, tko zna koji je po redu
kolovoz u dolasku.
No ti ne stojiš, zar ne, krećeš se, evo,
širom otvorenih očiju prema krevetu, mački, križanjima,
katkad posve mirno, ponekad brzo i bez daha,
ali uvijek plašljivo poput ovog loše skrivenog nadanja.
I rukama i rutama, i ljudima i zagrljajima.
Zarez je uvijek na pravom mjestu, točni
posljednji tramvaji i sigurnost kontrole, uredno plaćanje
s tek ponekom opomenom. Toliko još možeš.
No strah, on se nepomično udomaćio u tvome osmijehu,
tvoje tijelo sklupčava se automatizirano
u naletima samoobrane,
pa će još samo poneki promatrač sve to nazvati
tvojim malim dražesnim obredima, ravnodušno
odmahnuti glavom tražeći u svemu neku svoju
brzopoteznu svrhu.
Rijetki će, oni koje oduvijek čekaš i pred kojima redovito ustukneš,
poput tebe obarati glavu, možda nekim čudom i pogledati
izravno u srž tvoje izjave, neke tvoje prazne čaše u sitne sate. U tebe.
Oni isti koji se ne spotiču na tuđim ulicama.
I sakrit ćeš čuđenje pred takvim dobrim očima,
iščitavanja identičnosti nazivati slučajnostima,
pa naizgled tek mirno sjediti slušajući neku lijepu
tuđu priču. Pratiti koliko su puta nečije zjenice
ponovile tvoju rečenicu, prešutjele svoju bol,
svoju lošu naviku samoobrane. Koliko su puta
odustale.
Navike su čudo, da. Fino ulašten, pristojan kavez.
Sreća o kojoj se na prvoj liniji težine
najlakše laže.
(posvećeno jednoj dragoj ženi koju često gledam
izravno u oči... reakcija na nešto mnogo puta viđeno.
često i jednoj drugoj, u ogledalu)
________________________________
Jedina želja - da mi ova pjesma zauvijek ostane posve strana:
I želja da ova zauvijek ostane moja:
Post je objavljen 22.07.2018. u 11:56 sati.