("i da će ti pričati o plovidbi ti što nisu sidro digli,
i nemoj im vjerovati,
molim te")
Isključila sam kolektivni preglasan inbox na koji sat, nisam mogla slušati kako ponavljaju da je osjećati bilo što, pozitivno ili negativno (kako ljudi i inače sve tumače), značilo ujedno biti hodajuća drama. "Previše" (rekao je, rekla je, rekli su, neka govore i dalje).
Ugasila sam, dakle, njih, za to sada svakako nisam imala snage, Amira je išla na repeat, kava je napravljena negdje između svega toga: bilo je teško ugurati se u vrijeme.
I u tim tankim vremenskim prolazima javljale bi se prvo slike, zatim i filmovi, a onda i ono najteže: osjećaji.
Da neću zaboraviti što? (Kako je ta izvanvremenski lijepa osoba, izvan bilo kojeg oštrog prostora u ono neko davno vrijeme, brinula o zalascima Sunca, Mjeseca i vremena, o "stvarima" o kojima zapravo nije trebalo brinuti?)
A u pozadini: kako bi doticala stvarnost, ona bi postajala mekša, iznutra vidno drugačija. Izvana posve druga.
I uvijek nakon tih slika ova knedla u mom grlu, htjela sam joj toliko puta pokazati kako dobro prepoznajem razliku između grubog svijeta prije nje i onoga koji je probudila svojim dolaskom (iako ju ni sada ne znam izgovoriti), i kako bih uvijek ostajala bez riječi kada sam istinski sretna.
(Ali da je tu to sve, pomislila sam toliko puta, kako to ne vidiš u mom pogledu, u načinu na koji ti se obraćam, u boji glasa koja se promijeni samo kada si ti tu...)
Da onaj moj vječno tužan pogled nije zbog nje, i to sam htjela reći, tužan je jer je svijet drugačiji od svega što ona oživljava u meni u mjeri da je sve što tada poželim samo to da možemo prebojati svoj svijet, sačuvati ga od najezda drugačijih i raširiti preko svega, a da nitko nikada zbog toga ne kaže: "hodajuća drama, previše".
Zaboraviti što?
Reći hvala jer mi nitko drugi nije čitao priče za dobro jutro i laku noć, da ni s kim drugim nisam zaboravljala na vrijeme i godine, da mi ni s kim drugim tlo nije bilo dovoljno meko da prostor više nema nikakvu (meni inače bitnu) oznaku?
Da smo uspjele?
(Ni tada mi ne bi povjerovala.)
Reći da mnogi ljudi imaju mnoge ljude, i svoje male i svoje velike ljude, da imaju svoje priče i rute, svoju djecu, poslove, karijere, kuće, neki čak i domove, one lijepe konstante, a da sam ja, za pohvaliti sebe ponekad, imala tebe. Onaj svijet. Da si u njega mogla i dolaziti i odlaziti i vraćati se, bježati i sjećati se, zatim me zateći jednaku, izdržala bih to sve, točno onakvu kakvu si me ostavila, i da bi to vidjela i povjerovala samo da si znala gledati nas mojim očima.
I da sam znala da nikada nećeš.
A onda opet, bi li išta promijenilo da kažem kako je čudno bilo ležati u lišću jedne jeseni i gledati u isto ovakvo neizvjesno i prostrano nebo dok nam se samo glave dotiču, a osjećati se najsigurnije na svijetu? Znati da nigdje zapravo ne treba ići, ni od čega bježati? Smijati se posljedičnim prehladama i realnostima jednako lako i ujedno teško kao što smo omekšavale traume svoga odrastanja do mjere koju nikada nitko neće tako blesavo hrabro i naivno dosezati, koliko god stručan u tome bio, i da smo se unatoč tomu i baš iz tog razloga - iskreno i povezanije, istinski i bliskije smijale? (suprotno tvom današnjem mišljenju)
I voljele, jebemu sve. Onako kako odrasli odavno ne znaju. Onako kako si ti mislila da nećemo moći.
A da me vidiš danas... Tražim neke jednako tužno-sretne oči u sugovornicima i ponekad mi se učini da postoje. Ja, za razliku od tebe, češće povjerujem. Sigurno postoje. Danas, po novome, ljude gledam u oči. Znaš, kada je onaj naš profesor naslovio knjigu "dobre oči tvoje", zapitala sam se što se dogodi dobrim očima zapravo? Pa gledam: izgledaju li sve takve oči pomalo tužne i umorne iako nose prepoznatljiv sjaj u sebi, one nekakve smjernice za prepoznavanje?
Ne znam, možda. Vjerojatno. (Kako bi drugačije ti prepoznala mene?)
Ti se ne bi smijala mojim pitanjima, znam. Razgovarale bismo o tome cijelu jednu radnu smjenu konobara koji bi nam kontinuirano praznili pepeljare i punili čaše, zatim bismo dočekivale drugu i druge... Vrijeme. Zar ne da je izdajnički sebična stvar prisvajati ga kao da imamo cijelu vječnost za izbjegavanje vanjskih prostora i "samo" se baviti time imaju li ljudi dva srca, manje srce unutar većeg srca, i kako se seli iz jednoga u drugo, seli li se uopće, kakva su to približavanja ili udaljavanja i ovisi li sve o našim odlukama i naporima, kakvim naporima, koje prirode, koje svrhe, kojih sposobnosti.
Ili je ipak riječ o talentima? Sposobnosti da, poput Bess, povjeruješ (Jesi li, jesam li, zašto ti nisi, zašto ja jesam, zašto je izgledalo da ti jesi, a da ja nisam, zašto si se umorila i tko se zapravo umorio, jesi li svjesna da nije kako misliš da jest i da nije kako ja mislim da jest, tko je koga prtio na leđima poput magarca i čiji je teret bio sladak, čiji gorak, može li se ikada na to odgovoriti i kako ne vidiš, a vidiš, da se ruže zovu posvojnim zamjenicama samo zbog sebičnog prisvajanja vremena koje im je poklonjeno na dar iznad svih darova?).
Naći ću negdje te oči, a onda ću ti reći: našla sam još jedne oči, ne bilo koje. I ti ćeš reći: ja sam se samo malo odmaknula jer nisam bila sigurna kakve su moje oči i što ti zapravo tražiš u njima. A ja ću ti reći: tvoje su (znajući da ti znaš što pod tim mislim) - plavo. Valjda u tome jest sve. I bit ćeš sretna tamo nekad negdje i ja ću biti sretna tamo nekad negdje. I nitko više nikada neće reći da su naše oči "previše" blue, da smo mi previše.
A onda ću te pogledati i zazvati tim imenom. Da povjeruješ.
__________________________
Ne, ima nas još.
Post je objavljen 30.08.2018. u 18:33 sati.