I još sam im htjela reći
nešto o osjećaju pripadnosti, tim ljudima
s kojima radim,
nešto što možeš reći samo onima
s kojima sjediš za više-manje istim stolom
ispijajući neku smiješnu razgovor-kavu
i sebe i vrijeme koje se neprocjenjivo razlijeva po vama
kao blagoslov.
Oni prvi sve to ionako
ne bi shvatili.
Ni to da je rodila sina
tamo negdje u bijelom svijetu, da se dugo nisam mogla
ovako opipljivo radovati,
da ga nisam vidjela čak ni kada se zaobljeno
šepurio u njoj,
u njoj mojoj,
i da mi se plakalo.
Da je novac najsmrdljiviji papir koji sam imala priliku
dotaknuti
i da nas volim drugačije, privremene
jednako kao i trajne,
i smislene jednako kao i uzaludne,
i one koje tek planiram voljeti
i one koji tek trebaju progledati
i vrijeme koje tek planiram poklanjati
dok, evo, šutim kao da je nebitno
i sjedim
na ovom hladnom betonu.
Sretna.
opet sam na bjelinama netom kupljenih knjiga
zapisivala duge rečenice: jedna za usput,
jedna za pročitati kasnije,
jedna u torbi, jedna koja će dobro izgledati
na onoj prepunoj polici.
Potajno sam se divila ženama poput Lene Dunham,
a istovremeno obožavala blage i tople rečenice muškarca -
u knjigama nije pisalo ništa o tome, samo dugi nizovi
tuđih rečenica (Emma bi me pritom iritirala, ali bi mi bila
distancirano draga, dok bi me Werther neupitno osvojio
sramežljivim kretnjama i spuštenim pogledom;
bilo bi potrebno tek jedno izgovoreno pitanje).
Jednako tako, maštala sam
da ću jednoga dana postati Vedrana Rudan
i bez ove vječne zadrške nesmetano psovati u javnosti,
stvoriti od svojih svakodnevnih riječi
angažiranu sliku za tuđe police s ekranima.
Pritom sam vjerovala da me maska
ne bi ni najmanje dirala jer bi me kod kuće takvu,
crvenu od jezika i umornu od borbe za vlastite riječi,
dočekivao kontrastno nasmijan kadar
nečijih bliskih očiju.
Čudno je to: nikada nisam uistinu željela biti
Vedrana Rudan, jednako kao što ne bih mogla voljeti
čovjeka građenog od zatvorenih vrata i oštrine govora;
ionako ne bih znala od tuđih zidina
zahvalno graditi stupove vlastitog srama,
nizati loše pogodbe u našim besciljnim kupnjama
(ponuda, potražnja, prodaja
i, u konačnici, klasično tržišno bescjenje).
I opet sam zapisivala duge rečenice
pretvarajući ih u nizove poznatih riječi,
u ovo tijelo koje i dalje ne želi biti psovka,
koje to ionako nikada neće biti.
Stoga, vidiš, ni Emma ni Werther,
nekako to oduvijek znam,
kao i to da je moguće vidjeti se u poretku
nečije izgovorene sintakse,
vrlo jednostavno i jasno, a i dalje
višestruko shvatljivo;
nešto poput tvoje duge rečenice, ili ove moje,
nešto što umiruje glas diktirajući mi nespretne riječi,
nešto što me, bez imalo truda,
neupitno pokorava.
A toga, vidiš, toga sam se oduvijek
najviše bojala.
ono kada ne možeš disati, pričati, misliti
ono kada se takvu uopće ne prepoznaješ
ono kada ti na naplatu iznenada dođe
sve ono što ti ne bi trebala plaćati
Ispod svega,
iznutra nije bilo zraka;
nikada se nisam osjećala
manje klaustrofobično i izbrisano
na prirodan,
udoban način.
Iznutra
rojili su se bolećivi pogledi
prema pohabanim podlakticama,
nešto se odmotavalo
napamet, prirodno,
nepromišljena jednostavnost
tijela i poretka stvari
koja ponekad plaši,
poznat način na koji si mirno
i konačno utišana.
Unatoč slikama,
nešto su riječima iznova
krivo pospajali,
sjedila sam samo nekoliko metara
od onih koji su znali
proći opaženo
("Srećom, ja
i dalje nisam.").
- Htjela bih da nikada više
ne moram misliti ni o čemu -
izrekla sam se
bez da me itko išta pitao,
tražio ("A trebalo je.").
Zatim,
sjetila sam se onog prostora
za koji je pitanje oduvijek
bilo jednostavno ("Što želiš?"),
i kako je taj prostor iznutra,
poznato moj, sačuvan.
Oko njega nalazila se
tek ova umekšana tišina,
prodornija i prirodnija
što je predaja bila veća.
Sada, ona ista žena, samo
još malčice više,
netaknuta i riječima i omjerima
i mjerama i iznosima,
na slovo, na slovo
"Ja".
__________________
O godišnjim dobima, plimama i osekama, ishodišnim točkama i disanju.
Ni o čemu, ako ćemo glasno, izvana.
I jedna unutarnja, stara stvar:
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.