opet sam na bjelinama netom kupljenih knjiga
zapisivala duge rečenice: jedna za usput,
jedna za pročitati kasnije,
jedna u torbi, jedna koja će dobro izgledati
na onoj prepunoj polici.
Potajno sam se divila ženama poput Lene Dunham,
a istovremeno obožavala blage i tople rečenice muškarca -
u knjigama nije pisalo ništa o tome, samo dugi nizovi
tuđih rečenica (Emma bi me pritom iritirala, ali bi mi bila
distancirano draga, dok bi me Werther neupitno osvojio
sramežljivim kretnjama i spuštenim pogledom;
bilo bi potrebno tek jedno izgovoreno pitanje).
Jednako tako, maštala sam
da ću jednoga dana postati Vedrana Rudan
i bez ove vječne zadrške nesmetano psovati u javnosti,
stvoriti od svojih svakodnevnih riječi
angažiranu sliku za tuđe police s ekranima.
Pritom sam vjerovala da me maska
ne bi ni najmanje dirala jer bi me kod kuće takvu,
crvenu od jezika i umornu od borbe za vlastite riječi,
dočekivao kontrastno nasmijan kadar
nečijih bliskih očiju.
Čudno je to: nikada nisam uistinu željela biti
Vedrana Rudan, jednako kao što ne bih mogla voljeti
čovjeka građenog od zatvorenih vrata i oštrine govora;
ionako ne bih znala od tuđih zidina
zahvalno graditi stupove vlastitog srama,
nizati loše pogodbe u našim besciljnim kupnjama
(ponuda, potražnja, prodaja
i, u konačnici, klasično tržišno bescjenje).
I opet sam zapisivala duge rečenice
pretvarajući ih u nizove poznatih riječi,
u ovo tijelo koje i dalje ne želi biti psovka,
koje to ionako nikada neće biti.
Stoga, vidiš, ni Emma ni Werther,
nekako to oduvijek znam,
kao i to da je moguće vidjeti se u poretku
nečije izgovorene sintakse,
vrlo jednostavno i jasno, a i dalje
višestruko shvatljivo;
nešto poput tvoje duge rečenice, ili ove moje,
nešto što umiruje glas diktirajući mi nespretne riječi,
nešto što me, bez imalo truda,
neupitno pokorava.
A toga, vidiš, toga sam se oduvijek
najviše bojala.
_______________________
Ni Emma ni Werther.
Post je objavljen 12.09.2018. u 01:45 sati.