Ispod svega,
iznutra nije bilo zraka;
nikada se nisam osjećala
manje klaustrofobično i izbrisano
na prirodan,
udoban način.
Iznutra
rojili su se bolećivi pogledi
prema pohabanim podlakticama,
nešto se odmotavalo
napamet, prirodno,
nepromišljena jednostavnost
tijela i poretka stvari
koja ponekad plaši,
poznat način na koji si mirno
i konačno utišana.
Unatoč slikama,
nešto su riječima iznova
krivo pospajali,
sjedila sam samo nekoliko metara
od onih koji su znali
proći opaženo
("Srećom, ja
i dalje nisam.").
- Htjela bih da nikada više
ne moram misliti ni o čemu -
izrekla sam se
bez da me itko išta pitao,
tražio ("A trebalo je.").
Zatim,
sjetila sam se onog prostora
za koji je pitanje oduvijek
bilo jednostavno ("Što želiš?"),
i kako je taj prostor iznutra,
poznato moj, sačuvan.
Oko njega nalazila se
tek ova umekšana tišina,
prodornija i prirodnija
što je predaja bila veća.
Sada, ona ista žena, samo
još malčice više,
netaknuta i riječima i omjerima
i mjerama i iznosima,
na slovo, na slovo
"Ja".
__________________
O godišnjim dobima, plimama i osekama, ishodišnim točkama i disanju.
Ni o čemu, ako ćemo glasno, izvana.
I jedna unutarnja, stara stvar:
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.