Pomislila sam na Azazela.
Na njegovim bi se lutalačkim dupljama
redovito okupljali bijesni poklici kamenovanja,
na svjetlosne prodore
odgovaralo bi se šutnjom ili ofrlje,
nikada kao tih dana nisam bila
lakomislenije miroljubiva.
Gledala bih pritom u bilo koje oči kojima se
istražuje tlo,
na ogoljene prostore bez mahovine docrtavala bih
srcolike marionete
i još bih se dugo tako vrtjela na hladnijoj strani grada
da svjetlost toplijih dana
nije oštetila sjeme posijano u kamen.
Nakon,
kao poslije dugih zimskih izgnanstava kada se vratiš
mirisu namještaja i cvijeću o kojemu se
netko drugi starao za tvoga odsustva,
Rafael je obnovio fotosintezu
prijemčivom nježnom zagonetkom:
tvoja se mirisna ideja rastvaranja
probijala kroz zelenu,
topliju stranu tla,
a u tebi je iznova proklijalo
sve ono što Azazel nije mogao
ozračiti vidom;
naime, o drugačijim je očima
bila riječ.