(gdje si ti?)
O noći, o onoj tijesnoj, jedva vidljivoj
pukotini dana
kroz koju se uguraju čitavi rojevi svjetla
kojima više ne znaš ni izvor ni postanak,
znaš samo: netko ih je odjednom upalio
i usmjerio im intenzitet
dovoljno izravno da do tebe dopre
njihov zasljepljujuć nagovještaj.
Možda posljedica automatizirane kretnje neba,
možda strah od mraka kojega je sada konačno
trebalo ugasiti, možda tek jedan jedini cvijet,
život kojemu je trebalo
nešto prema čemu bi se okrenuo i pomjerio,
predosjetio prijelomni trenutak
osvrtanjem na kraj jedne epohe,
zatim i nova šalica koju bi sada trebalo pronaći,
misao koju se više ne može zaustaviti.
I što mi zapravo znamo o svjetlu,
o toj pojavi što se odvija kada te susretne
bljesak nečijeg pogleda,
kada se nesmotreno usudiš zaustaviti vlastiti dah
na nepoznatim očima
i misliti tek na odmatanje lica
zaustavljenih u prizoru novootkrivenog govora?
Što znamo o posljedici rasporeda krugova polumraka
na pričama pod trepavicama,
o abecedi i stankama kada se pronađemo osvijetljeni
u nečijim pukotinama,
u onom malom, uskom poput ušice igle
procijepu
u nečiji prostor zacementiran tijelom?
__________________________
Post je objavljen 16.08.2018. u 23:14 sati.