jučer mi je bio jedan od najtužnijih, najtežih dana u životu. I odradila sam ga najgore moguće (ja vs. ja), ali znam da neću još dugo biti na tom mjestu.
Znate jedan od onih života u kojima vas netko isključi iz istog zbog tisuću i jednog nedovoljno dobrog razloga,
a zapravo je sam uništen tuđim (čak i ovakvim) otrovom? I sasvim slučajno je to osoba koju ste godinama voljeli više od sestre, krvi,
možda više nego što možete pojmiti ili uopće osloviti nekom usporedbom...
Bol je tu. Tišina je tu. Močvara koja me želi zagrliti, ona dobro poznata - tu. U svakom organu, pri svakom udisaju, pokretu.
Ali i neka druga ja koja to više nikada neće dozvoliti. Sebi, prije svega. Jer znam.
Pa u ime podizanja revolta protiv ljudolikih demona i posljedica njihovih tragova, kao i tuge koju ću još jednom progutati (za ovaj kolovoz, ili prošlogodišnji, ma za sve kolovoze kojih se ne želim više sjećati niti ih obilježavati crnim obljetnicama):