Zadihana

sve dok se iz ideje ne stropoštamo u mrak, objašnjavaš
i puštaš me da odem tek tako,
kao da nisam već ranije odlazila s ovog mjesta s kojega se ne može otići
niti u tvoju kamenu ćeliju
niti u zelenu šumu s kraja svijeta u kojoj trošiš dane, robotiku, tehnološke -izme,
tu svoju apstinenciju od mene,
tu dugu i protočnu daljinu i sebe samoga, sve svoje trošiš meni
i raspadaš se, evo, tu pred mojim očima.

pa te nema kad progledam.

pa te nema kad progledam, pa sam tužna kao da je sva svjetska tuga
u mojim očima
u tim prizorima izmicanja
u meni.

pa te nema.
kad progledam.
a što je sa spoznajom da sam i dalje ovdje,
računa li se to jer, evo, ipak jesam i stršim ti dok gledaš
stajališta s pola oka,
prognan od sebe i uvijek negdje postrani.

pa te nema kad progledam, gdje li si, pitam nekoga
i bježeći od nestajanja i sjećanja i zaborava
gubim svjesno tog izobličenog tebe
režeći od te tuge, od krvi,
uzalud prema zelenom svjetlu, svakom tom zelenom svjetlu
usprkos.

no onda opet,
to samo ja vidim
i teško je
kao da sam pas.

Ja Sam Onaj Koji Jesam, odjekivalo je iz njegovih pluća
i samo sam izostala, okretno, ta Ja, osupnuta Onom Koja Jesam,
daleko od, a blizu,
i bile su tu i šume i svakojaka raslinja, naši plodovi
izrasli u ono što se nije smjelo skrivati u naramke, pod kožu, u usne šupljine
jer će poplaviti, potopiti nas, pretvoriti u Dvoje Koje Jest,
a nije smjelo izaći.
i voda je plutala nad zastorima i zazivala sazviježđa, to nešto kao
pročitaj me,
pjevaj me,
trijezni,
bog ukočen u malenom peharu iz kojeg je htio van, vikao, vrištao,
pustite me van!,
bog u sapunici, bog malen kao lakat.

izgradila sam mu kuću, umirila glas, pustila šutnju u naše korove,
to Dvoje Koje Jest, to što je izašlo van.
i crkva nam je postajala sve većom, zapisanom,
isklesanom, izrezbarenom.
ulaštena u drvetu.

Lebdenje te neće spojiti s tlom i bit će to taj trenutak, taj dan, taj osjećaj kojim ćeš tražiti sve ono nakon. - ja


Stajao je na rubu vode i razgovarao s kamenjem, fotografirao im nabore, davao imena. Izmislila sam ga se dok sam jučer šetala u potrazi za dobrim vremenom i nečim slatkim, istražujući zaboravljene putokaze u travi poznate rute, tim nečim što bi mi objasnilo svrhu barem nekolicine postavljenih pitanja. I pronalazila bih redovito upravo to nešto u ničemu, jednako kao što je i on pronalazio kamenje, njihove najrazličitije primjerke koje bi zatim nježno spuštao u džepove i nosio u sigurnost svoje kolekcije skrivene u ladici, u mraku.

Zadržavala sam misao, zatim ju otpuštala. Šetnje su imale svaka svoju boju, ništa više od toga nisam tražila. Ništa manje. Ponekad bi nekakva kuća dobivala oblik značenja ili želje, nečega poznatog, a onda bi jednako tako gubila sjaj u ritmu odmicanja mojih koraka pretvarajući se u beton, u dijelove što sačinjavaju sivilo nekog grada s ruba provalije.

Najčešće sam mu pisala. Sve me ostalo nije doticalo dovoljno jasno niti brzo; brzina i predaja, oznake kojima bih i inače najglasnije izmicala, bile su one kojima se ništa moje nije moglo sakriti. U dijalozima s tim unutarnjim krikovima bilo je i svakodnevice i čarolije: lebdenje te ne spaja s tlom i to je posve iskrena strategija, vrlo iznenađujuće moja.

Nakon što bi ih položio u ladicu, uzimao bi bilježnicu sa stola i zapisivao datume u jednu od svojih tablica. Nije pomišljao da će se jednoga dana pretvoriti u statističara, da će svoje dnevne poteze ucrtavati u planere i brojati svaki svoj udah, no kako nikada ranije nije pomišljao niti o ovome sada, bilo mu je svejedno: nije izdao ništa određeno, nikakav ideal, nikakvu naučenu taktiku. Nije tragao za upozorenjima niti bi im izmicao nakon prve jasne naznake; tek bi lebdio danima što su protjecali bez tragova, skupljajući boje u prelamanju svjetlosnih pokušaja jutrima, u zoru dok grad još drijema i šetačice ne iznose svoje lutajuće poglede.

Takvog sam sugovornika zamišljala i jutros dok mi je vlak izmicao, a posljednji od netom prisutnih stanara ostavljao zvučni trag u tresku vratima zgrade.

prešutjeti se, pokazati vrlo jasno da su mjesta na vratima gdje se vide tragovi provaljivanja sada dvostruko zakračunata, gledati pri odlasku na svaku od strana ulice, hodati uz rub, ne dirati prozore, ne postavljati pitanja čovjeku koji nosi vrećice u očima; biti papir s ulice, urez na drvetu pored kojega svakodnevno prolaziš, dno posljednje kutije u ormaru, zapisana rečenica što zaostaje u grlu dok u mimoilaženju s tobom zaboravlja mirise umjesto odjeće na mjestima križanja.

Pa bude dobro.

Slika 4.
Prodavaonica miriše na nedjelju, no to više nije taj dan. Gubi se među policama u potrazi za obrisom poznatog predmeta, ne sanja, jutro je i nešto se moralo odviti. Zaboravlja zašto je došla, što traži, koje bi slike trebala kupovati: i dalje negdje između, izgubljena u tim bojama i oblicima, pretočena još jedino u zvuk vlastitog disanja. Činjenice su, naime, samo brojevi, nešto što mora prepoznati, vidjeti, za što se mora uhvatiti; bilo što.


Slika 3.
Stambena zgrada. Tri muškarca iznose narančasti kauč, kradu joj stubište, usporavaju korake i dah. Mora hodati mirno iza njih, usporeno, samo hodati u tišini: toliko još može. Zagledana u boju tkanine, u nježnost njezine teksture, osjeća kako joj nijanse jutra i mirnoća koju donose pojačavaju strah.
"Izgledati dostojanstveno, čekati red, prolaske. Pripaziti na uspravan hod."


Slika 2.
U sobi je još jedino zvuk ponavljanja jedne te iste melodije. Kao lajtmotiv, kao olakšanje ili njegova ideja, kao prokletstvo. Jasno je: taj će kadar ponovno vraćati, reproducirati u trenucima neizostavne oštrine, nekakvog zaborava.


Slika 1.
Ponekad ne može gledati ljudima u oči. Evo, ne gleda. Iako uvijek zna o čemu se govori i zašto, te se riječi ne brišu jednim pritiskom tipke, crninom zaslona. I katkad je dovoljno što je slow motion toliki da joj ne dopušta iluziju prolaska vremena. I lijepo.


Slika 0.
U njezinim se očima izokreće probavljena tišina i trenutak započinje, tek tako.

Pisala bih ti o ljudima koji ti isto ovako napišu posvetno pismo
prije odlaska, nebitno čijega, o tome kako opet nešto prtljam oko kose
prije negoli napokon izađem iz stana,
prehodam pola grada sa slušalicama u ušima kao da sam u nekom suvremenom
filmu, sama na osječkim ulicama, bitno je da su ulice svakodnevno monotone,
baš kao u filmu, onako neugledne.
I pričala bih ti to prije odlaska, o njemu, neki broj jedan i nula u isto vrijeme,
o tome kako sada ima novu djevojku, onakvu kakvu si je htio i
u kakvu je mene htio oblikovati, pazi - mene, sjećaš se, tomu smo se smijale,
jednoj ustrajnoj neprilagođenosti, šovinističkom odrastanju, klasicima
i antifeminizmu. I njemu, da, u onim trenucima između suza.
A više ga zaista ne volim, tog "strong and handsome" luđaka, i čudno je,
kao da sam maknula nekakav tumor s tijela, onaj od kojega
još donedavno nisam mogla udahnuti, uporno u tom low ritmu, gušenju,
godinama.
I još bih ti rekla da sam bijesna na svijet, onako iskonski, iako sam bila
na dobrom putu da uz zeleni čaj i fine sugovornike uzgojim zelene misli.
I dugo već nisam pustila nikoga blizu, niti jednu prijateljski nastrojenu osobu,
vrtim se u krugu,
onda sam prije koji mjesec nekome neplanirano i neoprezno pokazala
onu savitljivu stranu sebe, nešto mi se dogodilo i mrzim to, znaš.
Doduše, svijet je u zadnje vrijeme uistinu hladno mjesto
ispunjeno kukavičlukom, manipulacijom i nesigurnošću,
ne znam samo ima li i moja vlastita prste u tome
jer mi se čini da sam se od takve sebe trajno maknula
skupa s onim nulama na saldu.
Nemam više obrana, čini mi se, i toga me strah za popizdit.
Ne znam, draga, svi nešto čekaju proljeće noseći pritom zimu u očima,
i do ljeta će to biti tako, znam.
I samo da ti napomenem da u zadnje vrijeme čitam kako vrijeme ne postoji,
kako ti nitko ne može ništa u ovome Sada, u ovom jednom jedincatom trenutku.
Da je budućnost iluzija. Sjedim tako s tim crvenim ručnikom oko glave,
pijana od duhana i čaja koji nije zelen i čitam o tome kako je budućnost
iluzija i kako je u redu biti zaljubljen. U čovjeka, u Sada, u svoju naivnost.
Dijete u sebi, rekli bi oni to ljepše.
Pa onda opet: kako i zašto ja? Jebemti to Sada.
I nije mi jasno, zapravo nije mi jasno, draga, što se događa
niti kamo ide sve ovo nagomilano Sada jer, gle, hrabra sam,
možda čak previše za ovaj grad i odaju me pokreti, odaju me oči
pa bježim, odaje me melankolija koja napokon nije usmjerena
prema prošlosti. Ne znam živjeti s toliko slobode.
I mislim da sam pomaknula neka brda u sebi i sada bih to poništila
jer se bojim ponavljanja onih istih scenarija, no ne znam kako.
Ma za popizdit, kažem ti.
Sjetila sam se Lene, sjetila sam se lomova, sjetila sam se patetičnih
propuštanja sebe same, onih vremenskih rascjepa koji nezaustavljivo jedu
to isto Sada.
Piši kad stigneš, pisala bih i ja tebi,
ali ne znam kako.

A onda je ponovno počela razmišljati o tom licu, o načinu na koji bi se zagledalo u daljine, o opasnim predjelima o kojima se pišu još samo patetične pjesme i romani. Nije bilo klasičnoga gušenja u svemu tome: znala bi prepoznati tuđi strah čak i na udaljenosti na kojoj su sjedili, pisali, živjeli, njihovu sličnost u prebiranju po tuđim pokladnim reljefima, po riječima kojima ih mole još kovanica što više nikome ne trebaju, o svemu što skrivaju u najoštrijim dijelovima u kojima ljudi poput njih dvoje još mogu prepoznati tragove mimikrije i zlata - za nekoga posebnog, za kasnije, za možda.

To je lice smijehom prikrivalo dječje snove i padove i bilo joj je odmah i više negoli jasno: u njima nije bilo klasične zle vezanosti za velike priče, tek bi se skrilo u kutu sobe i maštalo o letu i daljinama. "Ti već letiš", rekla bi mu još tada, ali nije, kao i to da je jednako prisutna stisnutih očiju koje se gotovo nikada ne usuđuje otvoriti. Kako u tome, uostalom, i nema puno mudrosti.

I još ponešto.

Šutjela je kao i sada u ovih pola deset uz vlak što para misli dok prozori odaju migoljenje dana. Razmišljajući o licu i kako bi se katkad na trenutak neoprezno protegnulo bez maski i straha, zastalo u zaglušujuće iskrenoj ogoljenosti dok bi se strategije pritom odmarale, na trenutak je svijet, inače preglasan, zastao. Shvatila je da je ponekad sve što trebaš tek jedna livada i jedno drvo, jedno mahanje nogama nigdjezemski, jedno trajanje bez riječi kada se o toplini moglo raspredati na bezbroj načina.

A nije bio potreban niti jedan.

Netko će uskoro zalupiti ulaznim vratima zgrade, ugasiti svjetlo iza koraka, zatim iznova prizvati muk. Bilo je to, naime, porozno vrijeme, cijela jedna bezlična etapa u koju se ništa osim magle nije moglo ugurati. Produkt utopije, zaključila bi svakoga jutra rezignirano ne promijenivši pozu u koju ju je uljuljkala nemogućnost osmišljavanja dana, djelića te etape što je migoljila neprekidno mimo nje. Smještena u minute odvojene od pokreta, ponavljala je u sebi riječ porozno, riječ koju je nedavno negdje čula, i to upotrijebljenu baš tako, usputno, uz onaj jednako utopijski i patetično uobličen pojam vrijeme, da, gotovo bljutavo. Zatim bi se natjerala na pravljenje doručka kako bi u tijelo unijela barem četvrtinu onoga što konzumira prosječna osoba njezine građe i potreba te iznova sjela na isto mjesto u kutu sobe, dopustivši glazbi da joj i jutros umrtvi pokrete.

Vrijeme radnje: pola deset. Poznata melodija započinje simfoniju miješanja s ravnomjernim disanjem, potpomognuta tek ritmom prolaska vlaka i otkucavanjem ručnoga sata na stolu. Tišina je katkad tolika da ju remete i najmanji znaci života, nešto što ju, priznaje, ni danas ne ometa u sada već uobičajenom odmaku dana.

- Svojevrsni balans, uzdahnut će ravnodušno uperivši pogled u izdajnika na stolu.

***

Sedamnaest minuta uglavljenih u zvukove otvaranja i zatvaranja vrata te bezbroj usputnih ideja nisu ju pomaknule s mjesta na kojemu je provodila posljednje tjedne. Ideja, dakako, ugašenih u njihovom začetku, taj jedini rad kojemu je još pridavala pozornost. I danas je, dakle, odlučila ustrajati u pokušaju gašenja automatiziranih radnji, tek tako, kao da bi joj ovoga puta moglo i uspjeti, dok bi se jutro, jedini podnošljiv dio dana, klatilo i bježalo joj uporno pred očima, ostavljajući iza sebe samo okus bezbojnog, gustog pojma: poroznost. Bila je ona, naime, tiha žena, prisutna još jedino u satima kada se svakodnevica više nije mogla gasiti, a još manje uobličiti u išta probavljivo. Samo je magla što se izdajnički nakupljala u dovratku, baš u onom djeliću vremena kada se oglašavaju jutarnja vrata, podsjećala na trajanje, tek tako.

To već prelazi u naviku, ta svjetla, njihovo gašenje i paljenje, grad koji u svojoj utrobi pokušava disanjem ugušiti komarce, utopiti u odbrojavanju koraka prostore da bi ih zatim taložio kratkoročnim izgonima. Dom-egzil.
Ili: kako bjelinom poravnati poznato.

Nakon svega će, dakle, tek prolaziti njegovim oštrim, netaknutim zavojima, bijela u tom starom novom gradu (ili ga je tako samo večeras zvala), dok će pritom, zaobilazeći iznova najuže dijelove, uništavati brisanjem ono što bi pamtila.

I ponavljat će to još dugo, zna, evo i odglumiti uvredu - nitko neće prepoznati upornost jasne kamuflaže - držati se podalje ukoliko naiđe vlak, držati se čvrsto. Pa kada svom silinom tijela udari u stup, u znak, nešto mraka prijeći će i na njezine ruke, izbrisati krivicu zbog njihovog manipulativnog udarca pucnjem ispaljenog automatizirano, redom, ništa manje preciznim nišanom. Njezine ruke.

O tome je stalno pričala, upozoravala, no nitko nije slušao.

Izlomljena bi nesanicama i noćnim traganjima ujutro, kao da je kiša sama, sve teže zakretala rečenice u stih, sve teže zarezivala misao na njezinom najmekanijem dijelu, prerađivala svjetove i odgonetavala njihove tajne. Sada bi tek povremeno naslonila glavu na svoje grudi, nepomična i unatoč netom odsanjanim krikovima trezvena i mirna. Nosila je misao i njezinu suprotnost u svakoj od svojih ranije rastrojenih kretnji, umirivala disanje, prolazila prstima po sada ponovno uglačanim prijevojima, uvijek fokusirana na tu izoštrenost do detalja.

Gotovo skliska.

Nije bilo potrebno svakoga jutra dozivati suncokrete, umirivati svu tu vodu utisnutu po rubovima kapaka; bila je to, naime, tiha žena pa se činilo da nikada ništa zapravo ne dotiče, nikada, dakle, glasno niti vidljivo, kao da se još samo uz nju moglo trajati, predahnuti, odrađivati jednostavne dnevne zadatke bez lomova, preslagivati harmonije, tek jednostavno biti. Pisala bi jednako oprezno kako je i govorila; oni rijetki trenuci divljaštva skrili bi joj se pritom u kosu, otpuštali samo na povremeni zov umirujuć kao zapovijed, jasan kao taj kavez u kojega se smještala svojevoljno iz večeri u večer.

I kao da je kiša, da, padala bi im po ramenima, ovlaš susrećući poglede i izmičući svakomu od prolaznika, svakoj toj privremenoj zabludi, svakom odglumljenom pozdravu. I mislili su pritom da je sve to naučeno, da se više ama baš ništa ne može vidjeti, nikamo poći, niti u jedan predio njezine unutrašnjosti sakriti, ništa novo izmaštati niti doraditi unatoč svoj toj vodi, svim naznakama kojima bi ih darivala povremeno, gotovo neoprezno.

A bila je to i dalje tek ona, mirna poput kiše, nekada čak i jutrima, naglo prije ulaska u dan, kada bi samo gledala nebo kako se premišlja i kako ipak nekamo putuje.

I ostajala je na istom mjestu, uvijek, kao da je kiša.

bez nekog posebnog razloga, čini ti se, nečiji te osmijeh probudi, nešto što predugo pokušavaš osnažiti bez ičije pomoći dogodi ti se u trenutku nepažnje, manjak kontrole dok si možda gledala u daljinu prebirući po svakodnevnim obrascima, osvrtala se u redu na blagajni ili odzdravljala psima usmjeravana uvijek istim putokazima. Tek tako: zatičeš se kako sve rjeđe bježiš u daljine, licem ti prelazi titraj svjetla kojega si do jučer tek glumila, iznenađena onim na što si odavno zaboravila.

I ne možeš pretočiti razloge u smisao, upitnike uhvatiti u oznake te se ponovno praviti pametna: toliko si puta dosad to radila, više negoli dobro znaš kada stvari žive tek kao autosugestivne priče za san, za predah prije još jedne runde autodestrukcije, onaj tvoj "ja vs. ja ring", solo patetika i nitko u blizini, nikakve vizure, nikakve objektivne besmislice kojima bi se čupala. Jedino ti i ti, sjećaš se?

A drugačije je. Programirana od sebe same želiš i dalje trajati bez promjene, no u jutarnjim kavama i traženjima, sklupčana u klupko dnevnoga straha, izgubljena u tim svojim hladnim slavonskim popodnevima, odjednom više ne znaš zatvoriti sve brave, navući oblake, od Sunca ostaviti tek prazan pojam. Pa nije li upravo to ono u čemu si oduvijek dobra, najbolja?

Odjednom, dakle, izbjeglištvo traje sve kraće. Netko poput sjene prolazi tvojim mislima, a da nije dijelom nikakve iskreirane priče za udarce ispod pojasa. Nije ti jasno: glas mu odzvanja poznatim zidovima i više ga ne možeš prečuti, ne znaš kako, pokrenulo se u tvojim vlastitim predjelima i sada stojiš paralizirana, uplašena i od manjka i od viška straha u isto vrijeme, smiješna.

O tome se zapravo radi, zar ne?

Nisam ništa mogla prevoditi u riječi.

Ako bih ti rekla "Jebi se!"
onako nakostriješeno
u leđa
u prokleti natpis koji označava sve što nisi i nikada nećeš biti
ako bih tu tisuću i jednu noć izazvala na drugačija ispisivanja
ma ako bih se iznova ponizila nanijevši ti, po prvi put zapravo,
bol zaleđenu u jedan jedini pogled
ako bih bila sve ono čime si me godinama zvao
u još jednom ringu
u još jednom nepravednom dvoboju - sve bi stalo.

Repeat:
Sve je stalo. Njegov izraz lica, naočale koje mu je kupila za neku od godišnjica donijevši mu ih u znak prolivenih udova, i ta hladna čaša, masivne crne ruke, lik osobe koja ga gleda, nju, njega, simbole, nešto odglumljeno i nešto naučeno, sve bi stalo. Mržnja koju će proizvesti ovo uporno proljeće, evo, čim Sunce grane pa zarastu izmaci i napokon odmore oči, ostave se giljotina, zapjevat će: dovoljno je.

Ili:
iako nedavno izrečene i ispovraćane u novogodišnjim izgonima,
velike su to bile riječi,
njihov prepoznatljiv način oštro slan na površinama.
I, naravno, prazne.

Razvukla je čak i taj osmijeh zamislivši pritom ribe u akvariju, nekakav plavi svijet što ne poznaje omeđenost ukoliko obnavlja dubine, pa čak i ovdje, evo, sada, zamislila je njihovo mirno gibanje, njihovu upornost u širenju slobode. Nikada jače negoli danas htjela je izliti vodu i naučiti ih letjeti, te male sićušne mrvice kisika položiti u balone, probiti im zidove, rastjerati pritom sve nametnike i prepreke, žice, gomilu bezrazložnih riječi.
Moje ribe, mislila je, moram ih zaštiti.
Zatim je pogledala u drugom smjeru, suprotnom, u otvorena vrata, zvuk vlaka, radijatora, imitaciju svoje udobnosti ostajanja. Taj je pogled mogao postati letom, no trebalo joj je mnogo više: melodija koju će pretvoriti u rutu, krug koji će postati ameba, zatim krivudava beskonačna linija, nekakva neravnina koja ne podsjeća na etape, na napredak. Prvenstveno to.
Ribe će znati, odahnula je. Uvijek znaju.