|
Pisala bih ti o ljudima koji ti isto ovako napišu posvetno pismo
prije odlaska, nebitno čijega, o tome kako opet nešto prtljam oko kose
prije negoli napokon izađem iz stana,
prehodam pola grada sa slušalicama u ušima kao da sam u nekom suvremenom
filmu, sama na osječkim ulicama, bitno je da su ulice svakodnevno monotone,
baš kao u filmu, onako neugledne.
I pričala bih ti to prije odlaska, o njemu, neki broj jedan i nula u isto vrijeme,
o tome kako sada ima novu djevojku, onakvu kakvu si je htio i
u kakvu je mene htio oblikovati, pazi - mene, sjećaš se, tomu smo se smijale,
jednoj ustrajnoj neprilagođenosti, šovinističkom odrastanju, klasicima
i antifeminizmu. I njemu, da, u onim trenucima između suza.
A više ga zaista ne volim, tog "strong and handsome" luđaka, i čudno je,
kao da sam maknula nekakav tumor s tijela, onaj od kojega
još donedavno nisam mogla udahnuti, uporno u tom low ritmu, gušenju,
godinama.
I još bih ti rekla da sam bijesna na svijet, onako iskonski, iako sam bila
na dobrom putu da uz zeleni čaj i fine sugovornike uzgojim zelene misli.
I dugo već nisam pustila nikoga blizu, niti jednu prijateljski nastrojenu osobu,
vrtim se u krugu,
onda sam prije koji mjesec nekome neplanirano i neoprezno pokazala
onu savitljivu stranu sebe, nešto mi se dogodilo i mrzim to, znaš.
Doduše, svijet je u zadnje vrijeme uistinu hladno mjesto
ispunjeno kukavičlukom, manipulacijom i nesigurnošću,
ne znam samo ima li i moja vlastita prste u tome
jer mi se čini da sam se od takve sebe trajno maknula
skupa s onim nulama na saldu.
Nemam više obrana, čini mi se, i toga me strah za popizdit.
Ne znam, draga, svi nešto čekaju proljeće noseći pritom zimu u očima,
i do ljeta će to biti tako, znam.
I samo da ti napomenem da u zadnje vrijeme čitam kako vrijeme ne postoji,
kako ti nitko ne može ništa u ovome Sada, u ovom jednom jedincatom trenutku.
Da je budućnost iluzija. Sjedim tako s tim crvenim ručnikom oko glave,
pijana od duhana i čaja koji nije zelen i čitam o tome kako je budućnost
iluzija i kako je u redu biti zaljubljen. U čovjeka, u Sada, u svoju naivnost.
Dijete u sebi, rekli bi oni to ljepše.
Pa onda opet: kako i zašto ja? Jebemti to Sada.
I nije mi jasno, zapravo nije mi jasno, draga, što se događa
niti kamo ide sve ovo nagomilano Sada jer, gle, hrabra sam,
možda čak previše za ovaj grad i odaju me pokreti, odaju me oči
pa bježim, odaje me melankolija koja napokon nije usmjerena
prema prošlosti. Ne znam živjeti s toliko slobode.
I mislim da sam pomaknula neka brda u sebi i sada bih to poništila
jer se bojim ponavljanja onih istih scenarija, no ne znam kako.
Ma za popizdit, kažem ti.
Sjetila sam se Lene, sjetila sam se lomova, sjetila sam se patetičnih
propuštanja sebe same, onih vremenskih rascjepa koji nezaustavljivo jedu
to isto Sada.
Piši kad stigneš, pisala bih i ja tebi,
ali ne znam kako.
|