Lebdenje te neće spojiti s tlom i bit će to taj trenutak, taj dan, taj osjećaj kojim ćeš tražiti sve ono nakon. - ja
Stajao je na rubu vode i razgovarao s kamenjem, fotografirao im nabore, davao imena. Izmislila sam ga se dok sam jučer šetala u potrazi za dobrim vremenom i nečim slatkim, istražujući zaboravljene putokaze u travi poznate rute, tim nečim što bi mi objasnilo svrhu barem nekolicine postavljenih pitanja. I pronalazila bih redovito upravo to nešto u ničemu, jednako kao što je i on pronalazio kamenje, njihove najrazličitije primjerke koje bi zatim nježno spuštao u džepove i nosio u sigurnost svoje kolekcije skrivene u ladici, u mraku.
Zadržavala sam misao, zatim ju otpuštala. Šetnje su imale svaka svoju boju, ništa više od toga nisam tražila. Ništa manje. Ponekad bi nekakva kuća dobivala oblik značenja ili želje, nečega poznatog, a onda bi jednako tako gubila sjaj u ritmu odmicanja mojih koraka pretvarajući se u beton, u dijelove što sačinjavaju sivilo nekog grada s ruba provalije.
Najčešće sam mu pisala. Sve me ostalo nije doticalo dovoljno jasno niti brzo; brzina i predaja, oznake kojima bih i inače najglasnije izmicala, bile su one kojima se ništa moje nije moglo sakriti. U dijalozima s tim unutarnjim krikovima bilo je i svakodnevice i čarolije: lebdenje te ne spaja s tlom i to je posve iskrena strategija, vrlo iznenađujuće moja.
Nakon što bi ih položio u ladicu, uzimao bi bilježnicu sa stola i zapisivao datume u jednu od svojih tablica. Nije pomišljao da će se jednoga dana pretvoriti u statističara, da će svoje dnevne poteze ucrtavati u planere i brojati svaki svoj udah, no kako nikada ranije nije pomišljao niti o ovome sada, bilo mu je svejedno: nije izdao ništa određeno, nikakav ideal, nikakvu naučenu taktiku. Nije tragao za upozorenjima niti bi im izmicao nakon prve jasne naznake; tek bi lebdio danima što su protjecali bez tragova, skupljajući boje u prelamanju svjetlosnih pokušaja jutrima, u zoru dok grad još drijema i šetačice ne iznose svoje lutajuće poglede.
Takvog sam sugovornika zamišljala i jutros dok mi je vlak izmicao, a posljednji od netom prisutnih stanara ostavljao zvučni trag u tresku vratima zgrade.
Post je objavljen 25.02.2015. u 10:40 sati.