Imam jedno zamršeno klupko kojemu još nisam dala ime. Nije problematično, samo je svjesno svoje pozicije.
Pa iskrvari. Riječi ili bilo kakvu blasfemiju prostora koji nije tvoj,
koji je tvoje Nitko, tvoja žila kucavica, izdajnički slaba i
bezimena,
koja je nacrtani krug. Snažna udvarajuća riječ, reklo bi se. Bez
značenja, a i to je neko obitavalište. Ili
tek to.
I manje.
Ona kaže "meni je drago čuti kada netko nekog voli", a ja, recimo,
ja to čak niti ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje
u gvalju što se raspetljava u trenucima koje propuštaš, tražiš,
a ne razumiješ.
Pa bih voljela prerasti strah od visine
i stajati na ivici ruba neke zgrade,
jednom.
Samo to.
Danas je sve to nekakava udubina koju ne možeš poravnati. I posve oglušena na digresije i stvaranja, pereš iznova i iznova jednu te istu šalicu, čak i one uporne rubove koji šapuću da se nešto izvrnulo, netko je bio ovdje, progovorio, ali se više ne sjećaš o čemu se zapravo radilo niti jesi li to samo sanjala.
Dugo nije osjetila potrebu da nekoga zaštiti, probudi svoju brižnu, nježnu stranu, utopli ga i smiri. Pa da za sve nedaće, za one koji ništa ne diraju, a sve daju, za hrabrost mirnog koračanja ulicom u samoći koja to zapravo nikada nije, pozdravlja sve ono što bez očekivanja dobiva zauzvrat. Najmanje stvari, najmanje uvide, bilo što.
Sve.
Trenutak kada ju je prožela ta potreba postao je njezinom najjasnijom izjavom onoga što mimikrija riječi ne zavrjeđuje. Autentičnost. Pokazala je svaki drhtaj svojih dubina, o čemu sanja, čemu se nada; objasnila bez ijedne riječi kako osjeća život u svim njegovim porama.
Dodaju si loptu i pozdravljaju Sunce kao da se sva briga svijeta uklanja tim oblicima. Žmirim vođena igrom, slow motionom stvaranja uspomena i, naprežući sva unutrašnja balansiranja, zastajem nepoznato drugačija usred vremena koje bih inače nazvala svojim.
(Jedan osmijeh.)
Krošnja bora zamirisala je na novo, na Roxette, Smokie, Blondie, subotnje jutro. Na sol i kožu prije spavanja i mrak u kojem raspoznaješ drage obrise, upijaš ih nečim što je jače od osjetila kojima se inače ponosiš.
„Primjećujem da me ovaj zrak zavodi“, smijem se u sebi, zatim poluglasno.
Sviđa mi se udaljenost koja to zapravo nije. Tišina. I onda ponovno vlak, vjerujem da njegovo kruženje zna koliko je sati i je li takva spoznaja sada uopće bitna, kako postavljati pitanja i kako na njih odgovarati, spoznati išta osim ovoga upijanja boja što se jutros prelijevaju po zgradama, drveću i našim mislima. I djeca, jednako neumorna i kružna, kao da imaju taj unutarnji pogon sličan žurećim loptama, vlakovima i nastavcima poznatih igara, osim što se kreću u nepravilnijim razmacima.
(Ili dva.)
Dvije su djevojčice legle u travu držeći se za ruke i udišući jutarnji zrak kako bi sinkroniziranim pokretima prigušile poglede i oblake. Netko će im upravo doviknuti da je prehladno za takvu opuštenost, prenuti ih iz trenutka kojega će zaboraviti prvim sljedećim penjanjem na ljuljačku. Smijem se i njima, njima koje još ne znaju, zatim nastavljam kruženje predmetima, vremenom i zgradama što nas štite.
Uvlačeći dim cigarete i ostatka dječjeg povjetarca u kosi, udišem odsustvo boli i buke. Una je mirna. Pije vodu, zatim nastavlja s izležavanjem na komadu osunčane terase. Jedan otac grli svoje dijete na obližnjoj klupi, netko pristavlja vodu za čaj, netko spava uljuljkan ovom kružnom jasnoćom, blizak čak i meni koja ponekad slušam tek tišinu.
pa te moram sakriti, moram
masakrirati čak i tvoje sljepoočnice,
svezati te u prizore uzmicanja,
ispijanja kava i piva i hodanja u krug,
a nisam to željela.
Nije ni to problem, zadržavam tvoj dah,
spremam te za kasnije, smirena unatoč ovoj napetoj koži,
pa kada gađam, gađam u sridu ili pored,
gađam i dalje, zatvaram oči pred našim ciljem
jer te oponašam, jer te
oponašam,
razumiješ li ti to uopće?
Iako se umaram i ne prepoznajem taj jezik
na kojem grliš ovaj spori tango,
ovo prevođenje na neke daleke jezike
čak i kada je taj jezik tvoje tijelo, tvoj instrument
licitacije, uvijek spremno za sve što zapravo
ne daješ nikome. Nikome.
I onda, tko će ponuditi manje, ti ili ja,
tko će prešutjeti više ondje gdje to nije tek strateški odrađena
mehanika, spuštanje u smiraj od buke koju proizvodiš stalno,
svima,
promjena ritma nakon što po drugi put zaklopiš oči,
dodirneš svoje rubove,
umiriš me zubima,
prineseš jezik točkama na kojima se lome sve ove interpunkcije.
Sva naša čekajuća glad.
Razumiješ li ti to uopće?
Rekao je mač umjesto mira i nisam se najbolje snalazila u tome. Trebalo je obnoviti izvore, ponovno nas staviti pod krošnju, lamatati nogama, lamatati do ideje.
Pa i dalje.
A ne moraš ništa. I recimo da je to dobro, to ništa, ukoliko se uhodaš, upregneš, izučiš, ukoliko ti sve osim toga izgleda gorko i neprobavljivo, izgubljeno u nekom drugačijem smjeru, tuđe. Pa kada ponovno svatko od svega izostane ili dok se probavljaš riječima i djelima što ih izvodi neka druga, uvijek druga, kada se sva ta drugačijost postavi u širinu vode, naizgled nećeš morati ništa uozbiljeno izgraditi, ništa smisliti.
(šutjeti o zgradama i tajnama,
kišiti vodu u dalj,
u nepristajanje na bilo što manje od lokvastih, kružnih izmaka
zabetoniranih u nijanse)
Pa kada netko i uđe kroz ova vrata, kada zaista postaneš kreatorica koja priča o vremenu dok joj se vrat izdužuje u proračunat luk, zaostat ćeš jednom nogom u prostoru kaosa, zaključana u nagomilanom utapanju, divlja: Osijek će imati još samo ruke, taj smišljeni prodor nebom nad tobom, lagano plutati dalje od onoga što si ponovno zaželjela.
I kao da se misli još mogu pretakati u djela, kao da riječi nisu jedino čime još puniš brane, jedna će ti noga slijediti drugu, asfalt izostati, nebo kliziti u provalije, u taj Osijek kojega negdje moraš zaželjeti, a da izgleda kao da nisi. Postat ćeš si svratištem jer ti, svoja plava bajko, ne moraš baš ništa.