Dugo nije osjetila potrebu da nekoga zaštiti, probudi svoju brižnu, nježnu stranu, utopli ga i smiri. Pa da za sve nedaće, za one koji ništa ne diraju, a sve daju, za hrabrost mirnog koračanja ulicom u samoći koja to zapravo nikada nije, pozdravlja sve ono što bez očekivanja dobiva zauzvrat. Najmanje stvari, najmanje uvide, bilo što.
Sve.
Trenutak kada ju je prožela ta potreba postao je njezinom najjasnijom izjavom onoga što mimikrija riječi ne zavrjeđuje. Autentičnost. Pokazala je svaki drhtaj svojih dubina, o čemu sanja, čemu se nada; objasnila bez ijedne riječi kako osjeća život u svim njegovim porama.
Post je objavljen 24.03.2015. u 10:08 sati.