Imam jedno zamršeno klupko kojemu još nisam dala ime. Nije problematično, samo je svjesno svoje pozicije.
Pa iskrvari. Riječi ili bilo kakvu blasfemiju prostora koji nije tvoj,
koji je tvoje Nitko, tvoja žila kucavica, izdajnički slaba i
bezimena,
koja je nacrtani krug. Snažna udvarajuća riječ, reklo bi se. Bez
značenja, a i to je neko obitavalište. Ili
tek to.
I manje.
Ona kaže "meni je drago čuti kada netko nekog voli", a ja, recimo,
ja to čak niti ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje
u gvalju što se raspetljava u trenucima koje propuštaš, tražiš,
a ne razumiješ.
Pa bih voljela prerasti strah od visine
i stajati na ivici ruba neke zgrade,
jednom.
Samo to.
Post je objavljen 27.03.2015. u 10:45 sati.