Dodaju si loptu i pozdravljaju Sunce kao da se sva briga svijeta uklanja tim oblicima. Žmirim vođena igrom, slow motionom stvaranja uspomena i, naprežući sva unutrašnja balansiranja, zastajem nepoznato drugačija usred vremena koje bih inače nazvala svojim.
(Jedan osmijeh.)
Krošnja bora zamirisala je na novo, na Roxette, Smokie, Blondie, subotnje jutro. Na sol i kožu prije spavanja i mrak u kojem raspoznaješ drage obrise, upijaš ih nečim što je jače od osjetila kojima se inače ponosiš.
„Primjećujem da me ovaj zrak zavodi“, smijem se u sebi, zatim poluglasno.
Sviđa mi se udaljenost koja to zapravo nije. Tišina. I onda ponovno vlak, vjerujem da njegovo kruženje zna koliko je sati i je li takva spoznaja sada uopće bitna, kako postavljati pitanja i kako na njih odgovarati, spoznati išta osim ovoga upijanja boja što se jutros prelijevaju po zgradama, drveću i našim mislima. I djeca, jednako neumorna i kružna, kao da imaju taj unutarnji pogon sličan žurećim loptama, vlakovima i nastavcima poznatih igara, osim što se kreću u nepravilnijim razmacima.
(Ili dva.)
Dvije su djevojčice legle u travu držeći se za ruke i udišući jutarnji zrak kako bi sinkroniziranim pokretima prigušile poglede i oblake. Netko će im upravo doviknuti da je prehladno za takvu opuštenost, prenuti ih iz trenutka kojega će zaboraviti prvim sljedećim penjanjem na ljuljačku. Smijem se i njima, njima koje još ne znaju, zatim nastavljam kruženje predmetima, vremenom i zgradama što nas štite.
Uvlačeći dim cigarete i ostatka dječjeg povjetarca u kosi, udišem odsustvo boli i buke. Una je mirna. Pije vodu, zatim nastavlja s izležavanjem na komadu osunčane terase. Jedan otac grli svoje dijete na obližnjoj klupi, netko pristavlja vodu za čaj, netko spava uljuljkan ovom kružnom jasnoćom, blizak čak i meni koja ponekad slušam tek tišinu.
I dodir zrakom. Osmijehom.
Post je objavljen 22.03.2015. u 12:01 sati.