A onda je ponovno počela razmišljati o tom licu, o načinu na koji bi se zagledalo u daljine, o opasnim predjelima o kojima se pišu još samo patetične pjesme i romani. Nije bilo klasičnoga gušenja u svemu tome: znala bi prepoznati tuđi strah čak i na udaljenosti na kojoj su sjedili, pisali, živjeli, njihovu sličnost u prebiranju po tuđim pokladnim reljefima, po riječima kojima ih mole još kovanica što više nikome ne trebaju, o svemu što skrivaju u najoštrijim dijelovima u kojima ljudi poput njih dvoje još mogu prepoznati tragove mimikrije i zlata - za nekoga posebnog, za kasnije, za možda.
To je lice smijehom prikrivalo dječje snove i padove i bilo joj je odmah i više negoli jasno: u njima nije bilo klasične zle vezanosti za velike priče, tek bi se skrilo u kutu sobe i maštalo o letu i daljinama. "Ti već letiš", rekla bi mu još tada, ali nije, kao i to da je jednako prisutna stisnutih očiju koje se gotovo nikada ne usuđuje otvoriti. Kako u tome, uostalom, i nema puno mudrosti.
I još ponešto.
Šutjela je kao i sada u ovih pola deset uz vlak što para misli dok prozori odaju migoljenje dana. Razmišljajući o licu i kako bi se katkad na trenutak neoprezno protegnulo bez maski i straha, zastalo u zaglušujuće iskrenoj ogoljenosti dok bi se strategije pritom odmarale, na trenutak je svijet, inače preglasan, zastao. Shvatila je da je ponekad sve što trebaš tek jedna livada i jedno drvo, jedno mahanje nogama nigdjezemski, jedno trajanje bez riječi kada se o toplini moglo raspredati na bezbroj načina.
A nije bio potreban niti jedan.
Post je objavljen 14.02.2015. u 09:53 sati.