sve dok se iz ideje ne stropoštamo u mrak, objašnjavaš
i puštaš me da odem tek tako,
kao da nisam već ranije odlazila s ovog mjesta s kojega se ne može otići
niti u tvoju kamenu ćeliju
niti u zelenu šumu s kraja svijeta u kojoj trošiš dane, robotiku, tehnološke -izme,
tu svoju apstinenciju od mene,
tu dugu i protočnu daljinu i sebe samoga, sve svoje trošiš meni
i raspadaš se, evo, tu pred mojim očima.
pa te nema kad progledam.
pa te nema kad progledam, pa sam tužna kao da je sva svjetska tuga
u mojim očima
u tim prizorima izmicanja
u meni.
pa te nema.
kad progledam.
a što je sa spoznajom da sam i dalje ovdje,
računa li se to jer, evo, ipak jesam i stršim ti dok gledaš
stajališta s pola oka,
prognan od sebe i uvijek negdje postrani.
pa te nema kad progledam, gdje li si, pitam nekoga
i bježeći od nestajanja i sjećanja i zaborava
gubim svjesno tog izobličenog tebe
režeći od te tuge, od krvi,
uzalud prema zelenom svjetlu, svakom tom zelenom svjetlu
usprkos.
no onda opet,
to samo ja vidim
i teško je
kao da sam pas.
Post je objavljen 27.02.2015. u 11:38 sati.