Razvukla je čak i taj osmijeh zamislivši pritom ribe u akvariju, nekakav plavi svijet što ne poznaje omeđenost ukoliko obnavlja dubine, pa čak i ovdje, evo, sada, zamislila je njihovo mirno gibanje, njihovu upornost u širenju slobode. Nikada jače negoli danas htjela je izliti vodu i naučiti ih letjeti, te male sićušne mrvice kisika položiti u balone, probiti im zidove, rastjerati pritom sve nametnike i prepreke, žice, gomilu bezrazložnih riječi.
Moje ribe, mislila je, moram ih zaštiti.
Zatim je pogledala u drugom smjeru, suprotnom, u otvorena vrata, zvuk vlaka, radijatora, imitaciju svoje udobnosti ostajanja. Taj je pogled mogao postati letom, no trebalo joj je mnogo više: melodija koju će pretvoriti u rutu, krug koji će postati ameba, zatim krivudava beskonačna linija, nekakva neravnina koja ne podsjeća na etape, na napredak. Prvenstveno to.
Ribe će znati, odahnula je. Uvijek znaju.
Post je objavljen 03.02.2015. u 12:41 sati.