|
bez nekog posebnog razloga, čini ti se, nečiji te osmijeh probudi, nešto što predugo pokušavaš osnažiti bez ičije pomoći dogodi ti se u trenutku nepažnje, manjak kontrole dok si možda gledala u daljinu prebirući po svakodnevnim obrascima, osvrtala se u redu na blagajni ili odzdravljala psima usmjeravana uvijek istim putokazima. Tek tako: zatičeš se kako sve rjeđe bježiš u daljine, licem ti prelazi titraj svjetla kojega si do jučer tek glumila, iznenađena onim na što si odavno zaboravila.
I ne možeš pretočiti razloge u smisao, upitnike uhvatiti u oznake te se ponovno praviti pametna: toliko si puta dosad to radila, više negoli dobro znaš kada stvari žive tek kao autosugestivne priče za san, za predah prije još jedne runde autodestrukcije, onaj tvoj "ja vs. ja ring", solo patetika i nitko u blizini, nikakve vizure, nikakve objektivne besmislice kojima bi se čupala. Jedino ti i ti, sjećaš se?
A drugačije je. Programirana od sebe same želiš i dalje trajati bez promjene, no u jutarnjim kavama i traženjima, sklupčana u klupko dnevnoga straha, izgubljena u tim svojim hladnim slavonskim popodnevima, odjednom više ne znaš zatvoriti sve brave, navući oblake, od Sunca ostaviti tek prazan pojam. Pa nije li upravo to ono u čemu si oduvijek dobra, najbolja?
Odjednom, dakle, izbjeglištvo traje sve kraće. Netko poput sjene prolazi tvojim mislima, a da nije dijelom nikakve iskreirane priče za udarce ispod pojasa. Nije ti jasno: glas mu odzvanja poznatim zidovima i više ga ne možeš prečuti, ne znaš kako, pokrenulo se u tvojim vlastitim predjelima i sada stojiš paralizirana, uplašena i od manjka i od viška straha u isto vrijeme, smiješna.
O tome se zapravo radi, zar ne?
|