To već prelazi u naviku, ta svjetla, njihovo gašenje i paljenje, grad koji u svojoj utrobi pokušava disanjem ugušiti komarce, utopiti u odbrojavanju koraka prostore da bi ih zatim taložio kratkoročnim izgonima. Dom-egzil.
Ili: kako bjelinom poravnati poznato.
Nakon svega će, dakle, tek prolaziti njegovim oštrim, netaknutim zavojima, bijela u tom starom novom gradu (ili ga je tako samo večeras zvala), dok će pritom, zaobilazeći iznova najuže dijelove, uništavati brisanjem ono što bi pamtila.
I ponavljat će to još dugo, zna, evo i odglumiti uvredu - nitko neće prepoznati upornost jasne kamuflaže - držati se podalje ukoliko naiđe vlak, držati se čvrsto. Pa kada svom silinom tijela udari u stup, u znak, nešto mraka prijeći će i na njezine ruke, izbrisati krivicu zbog njihovog manipulativnog udarca pucnjem ispaljenog automatizirano, redom, ništa manje preciznim nišanom. Njezine ruke.
O tome je stalno pričala, upozoravala, no nitko nije slušao.
Post je objavljen 11.02.2015. u 09:37 sati.