Zadihana

Jutro je načelo zidine prekrivši pitanje snijegom i dahom. Mogla je namirisati tu skliskost pločica, putanju od prozora do kupaonice, poluotvorena vrata u prepoznatljivi od-do u svemu čega bi se doticala.
Mislima se moglo prodornije dalje, no jutros nije trebalo. Utisnut negdje iznutra, opasno tuđi, Glas je ostajao slijepljen niz padine njezinih ramena, granice u pamćenju netaknutih kadrova koje će ponovno spremati za kasnije. I bilo je nečega istinski njezinog u tome, u ideji da će ovdje i sada ostati bijela, osjenčana nekim manje krivudavim riječima, i da će, ogolivši neparnost razmaka, posramiti sve one tužne brojeve u sljepoočnicama.

"Nema drugačije originalnosti: sve čega se dotičeš (p)ostaje tvoje", odgovorila bi mu, ali nije.

Tvoje je režanje iznova zajecalo, izdalo te. Negdje iznutra rastvorili su se lopoči i zatim uvenuli, tek tako. Možda si u nekom trenutku pomislila da je upravo to dostojnom slikom neke dostojne zamjene nekog dostojnog života, možda čak negdje blizu tebe, ali uvijek bi te prekidalo u nagađanju to muklo životinjsko deranje negdje iznutra, nekakva trulež od čežnje za reakcijom, za bilo čim ljudskim, opipljivim. Svejedno, tek bi promatrala sebe kako promatraš sebe; on te, naime, okreće na giljotini, ti se čak niti ne smiješ, ne krvariš, ne režiš, pokušavaš biti iznad svih tih zvukova borbe i predaje, ljudskih domašaja i svega što je ostalo između.

Ta je vrtnja ovoga puta ipak prespora. Valjda je još malaksalost ravnodušnosti jedino čemu možeš osjetiti okus, nadjenuti ime, uglazbiti nabore, prisiliti se na nekakav pokret. Možda odrediti koji je dan i koliko je u njemu sati. A o formama znaš vrlo malo, zar ne?

Zatim čitaš nešto o poražavanju neprijatelja i zahvalnosti, o dobivanju borbe, čak i rata, ma koliko to sve skupa koštalo. Ne sjećaš se više kako izgleda radovati se pobjedama, a porazi ionako prolaze mimo tebe, možda tek negdje blizu. Ponavljaš kako nema zvukova, nema harfi, nema nikakvih vanjskih pokazatelja da je išta od svega postojalo. Forme su, gledano s ove, tvoje strane, ionako prilično premalo.

Započelo je kao osjećaj koji bi, čini mi se, napravili rafali, tisuće rupa i kidanje mesa ili sam to samo tako zamišljala. Krvavo i oštro, u trenutku.
A taj trenutak kada sam trebala postati čovjek, zavapiti u sebi i ispustiti to fino oblikovano slovo, još finiji osmijeh, nešto ženstvenosti između i upakirati sve ono što se raskomadalo u pozdrav, u doticanje ramena, ali ne ovlaš, prije onako muški, čvrsto i ohrabrujuće, tada sam znala da me više nema. Evo, nema, ostaje slika, taj čovjek, neman koju ljubiš kao brata blizanca jer sve njegovo što mrziš, tvoje je, a ono čemu se diviš tek namjeravaš postati.

Tako sam se oprostila od ljubavi.

U našim se razgovorima zamjećuje toplina uzoraka iz prošlosti, ona ista malaksalost nakon koje se uznemireno miriš sa stvarima, da bi zatim ponovno krenula u središte bića okoline, u glasove što postaju glasniji i u isti mah opipljiviji, tvoji.
Osjećam naše promake i fluorescentna, zelena svjetla.
Nakon što odete, još dugo automatizirano ispirem čaše, dotičem vaše zaboravljene tragove ravnajući nam staze za neke iduće pohode, padine nad kojima ćemo se hrabriti prisustvom točno izmjerenih boja i obrisa, onim što zovemo zajedništvom koje snaži. I to je ono iskreno u nama, ono što spremam u kovčege miraza i tajni, za sada, za kasnije, za zauvijek.