Započelo je kao osjećaj koji bi, čini mi se, napravili rafali, tisuće rupa i kidanje mesa ili sam to samo tako zamišljala. Krvavo i oštro, u trenutku.
A taj trenutak kada sam trebala postati čovjek, zavapiti u sebi i ispustiti to fino oblikovano slovo, još finiji osmijeh, nešto ženstvenosti između i upakirati sve ono što se raskomadalo u pozdrav, u doticanje ramena, ali ne ovlaš, prije onako muški, čvrsto i ohrabrujuće, tada sam znala da me više nema. Evo, nema, ostaje slika, taj čovjek, neman koju ljubiš kao brata blizanca jer sve njegovo što mrziš, tvoje je, a ono čemu se diviš tek namjeravaš postati.
Tako sam se oprostila od ljubavi.
Post je objavljen 08.01.2015. u 06:50 sati.