|
Tvoje je režanje iznova zajecalo, izdalo te. Negdje iznutra rastvorili su se lopoči i zatim uvenuli, tek tako. Možda si u nekom trenutku pomislila da je upravo to dostojnom slikom neke dostojne zamjene nekog dostojnog života, možda čak negdje blizu tebe, ali uvijek bi te prekidalo u nagađanju to muklo životinjsko deranje negdje iznutra, nekakva trulež od čežnje za reakcijom, za bilo čim ljudskim, opipljivim. Svejedno, tek bi promatrala sebe kako promatraš sebe; on te, naime, okreće na giljotini, ti se čak niti ne smiješ, ne krvariš, ne režiš, pokušavaš biti iznad svih tih zvukova borbe i predaje, ljudskih domašaja i svega što je ostalo između.
Ta je vrtnja ovoga puta ipak prespora. Valjda je još malaksalost ravnodušnosti jedino čemu možeš osjetiti okus, nadjenuti ime, uglazbiti nabore, prisiliti se na nekakav pokret. Možda odrediti koji je dan i koliko je u njemu sati. A o formama znaš vrlo malo, zar ne?
Zatim čitaš nešto o poražavanju neprijatelja i zahvalnosti, o dobivanju borbe, čak i rata, ma koliko to sve skupa koštalo. Ne sjećaš se više kako izgleda radovati se pobjedama, a porazi ionako prolaze mimo tebe, možda tek negdje blizu. Ponavljaš kako nema zvukova, nema harfi, nema nikakvih vanjskih pokazatelja da je išta od svega postojalo. Forme su, gledano s ove, tvoje strane, ionako prilično premalo.
|