U našim se razgovorima zamjećuje toplina uzoraka iz prošlosti, ona ista malaksalost nakon koje se uznemireno miriš sa stvarima, da bi zatim ponovno krenula u središte bića okoline, u glasove što postaju glasniji i u isti mah opipljiviji, tvoji.
Osjećam naše promake i fluorescentna, zelena svjetla.
Nakon što odete, još dugo automatizirano ispirem čaše, dotičem vaše zaboravljene tragove ravnajući nam staze za neke iduće pohode, padine nad kojima ćemo se hrabriti prisustvom točno izmjerenih boja i obrisa, onim što zovemo zajedništvom koje snaži. I to je ono iskreno u nama, ono što spremam u kovčege miraza i tajni, za sada, za kasnije, za zauvijek.
Post je objavljen 05.01.2015. u 11:15 sati.