|
To kraćenje rečenice ne ide glatko. Ponovno, dakle, puno pušim, provlačim taj dim kroz bjeline, smog stajališta, kolodvor raščerečen u slovni osmijeh, to ponovljeno ništa. Zaključit ću usputno kako je upravo vjera uništila stol prepun stranaca, kako im ondje iz pepeljara rastu debele grane ratova i hitova, zaklanjaju prljavštinu, kako moda diktira plač i kako se ništa više ne da odtugovati, približiti.
Unutar jednog ulomka stajat će sve ono što ponavljam, i možda kratko, to što me noću steže, hvata za jajnike, posrće u zbrzani epilog.
To i dalje nisam ja. Ja sam svoja točka gladi. Ubodi pravilno tu narančinu strijelu u nešto kiselo, nešto svoje, nikako da prestanem promatrati to životinjsko koprcanje. Odumiru nam krakovi, migolje se po sporoj sobi, brišu prozore, peru nosače, te brisače rutine.
Njezin je identitet želatina, sazdan od poslijepodnevnih pacifističkih nogu, s kojeg si sajta samo pokupila taj lajfstajl kao šlag, kome si to mislila biti dovoljna. Iste cipele jesu svojevrsna dijafragma, evo ne dišem, tek podsjećam, uskoro ću iscrtati krug i sve vas u njemu, toliko mi bačenih rukavica daje za pravo. Blagajnica je blaga.
Jednom, a sad dosta o tom vremenu, isplakat će mi neka takva usnula ljepotica potoke ljepila po ramenu, pojest ću joj kosu približno suosjećajno.
Nisam ljuta, ne. Jutro se ne da dozvati, miris dopodnevnog piva, krugovanje, cipele kojima ćeš posložiti crte da znaš kamo. Točan iznos, točan radijus, blasfemija neimaštine. Vidiš li kako se smijemo svi mi koji kružno krademo energiju nekog dalekog pizdeka, mi koji vjerujemo?
|