Jutro je načelo zidine prekrivši pitanje snijegom i dahom. Mogla je namirisati tu skliskost pločica, putanju od prozora do kupaonice, poluotvorena vrata u prepoznatljivi od-do u svemu čega bi se doticala.
Mislima se moglo prodornije dalje, no jutros nije trebalo. Utisnut negdje iznutra, opasno tuđi, Glas je ostajao slijepljen niz padine njezinih ramena, granice u pamćenju netaknutih kadrova koje će ponovno spremati za kasnije. I bilo je nečega istinski njezinog u tome, u ideji da će ovdje i sada ostati bijela, osjenčana nekim manje krivudavim riječima, i da će, ogolivši neparnost razmaka, posramiti sve one tužne brojeve u sljepoočnicama.
"Nema drugačije originalnosti: sve čega se dotičeš (p)ostaje tvoje", odgovorila bi mu, ali nije.
Post je objavljen 26.01.2015. u 10:24 sati.