The Last Broadcast

nedjelja, 30.10.2005.

Fucked off i ostale zanimljivosti iz mog majusnog svijeta


Nekoliko neuobicajno p(l)itkih, poucnih i zanimljivih stvari koje niste pojma imali o meni.

Cinjenica prva
Nakon cistunske pauze koja je trajala par godina gdje ne bih ispsovala da me sami poljski misevi pocnu glodat, poceh opet bogohulit na svakojake nacine. Ovog puta konacno se usudim psovat iskljucivo na engleskom jeziku. Jedna fraza mi je poprilicno prisasla srcu i koristim svaki slobodni trenutak da je spomenem, po mogucnosti kad nesto radim na poslu (a pogotovo u zadnjih par dana kad se bakcim sa pravim umjetnicima iz Slade School of Fine Art u cije ime slazem izlozbu koja se otvara u utorak) - I'm so fucked off! Jednostavno sklizne s jezika bez nekih posebnih poteskoca. Uz ovakvu frazu psihoterapija je besmislena.

Ukoliko Sir Peter Blake (koji uljudno bijase pozvan, da se zna) ne dodje u utorak bacit cu se od muke sa strme i surove klisure (predavao je svojedobno mladjahnom pokojnom Ian Duryju na Royal Academy of Art). Dobro, mozda se zadovoljim i sa ex-sefom gejpederom koji je svecano obznanio svoj dolazak. Da konacno saznam sagu o tajnom obozavatelju koji bi mu znao slat bukete ruza.




Sir Peter Blake


Cinjenica druga
Odlucih imati dva sina. Jednog jer ga zelim (vec dobropoznati Rufus Tarquin Bleu), a drugog jer mi je puhnulo da bi zgodno bilo nekom nadjenut ime Mingus Mylo Taig (ovo zadnje je keltsko i postoji, mamu vam...). Odnosno zato jer mi se ne svidja niti jedno zensko ime. Dobro, nije ni blizu Pilot Inspektoru od onog nekog ludjaka od glumca, ali necu sad ispadat picajzla. Po mogucnosti obadvojica ce mi se ukazat kad im bude 10 godina, tj kad nece vise trebat pelene, kad se vise nece trebat dizat po noci u 2 ujutro i kad ce vec biti sposobni doprinosit kucnom budzetu. Koji ce to dvoje sreckovica biti koji ce me imat' za mater, svaka im cast. Dabome.

Cinjenica treca
Izuzetno sam ponosna na svoje tajne gastro-porn sposobnosti koje mi pripisuje neki tamo Mufasa. Osjecam se poput rvacke Nigelle Lawson Jos samo da mi je sparit se sa ekvivalentom Charles Saatchija, mojoj neizmjernoj sreci ne bi bilo ni kraja ni konca. Mislim da cu se od veceras izuzetno izobijestiti.

Cinjenica cetvrta
Slaba sam na The Carpenters. We've Only Just Begun je remek djelo. Skruseno priznajem. Burt Bacharach je car. I nije me sramota ovo izrec. Ako mogah priznat da raspustim kosu na bilo koju Motley Crue pjesmu, onda mogu i ovo. Jest da smrdi na pokvarenu i upljesnivljenu gorgonzolu. Jest da ce mi ovo priznanje ugrozit moj pazljivo kreirani kul imidz. Ali neke stvari jednostavno traze da iskoce iz tebe. Poput onog majusnog aliena iz John Hurta dok prisustvuje krkacini u Alienu.

Cetiri certificirano-fascinantne cinjenice uoci Noci vjestica. Da se covjek zabrine i zaplasi.

- 21:50 - Komentari (45) - Isprintaj - #

petak, 28.10.2005.

O (ne)promasenosti profesionalne orijentacije (1% od 800 JEST 8)


Mjesto radnje:
Xiolin radni stol.

Radnja per se:
Kalkulacija nekog budzeta.

Xiola zajapureno kalkulira neki budzet da izracuna koliko bi poslodavac morao platit, koliko umjetnik. Podjela troskova i slicne floskule. Poseze za kalkulatorom na suncevu energiju. Mahnito ukucava neke brojke. I momentalno zapanjeno-zabezeknuto zastane. (Sad prelazim u prvo lice, za smanjeni dramaticni efekt).

Nikada mi nije bila jasna ona tipka % oliti postotak. Kako izracunavat postotak na to? Stiskam, a nista, nikakve cifre koje bi mi ista znacile se ne pojavljuju. A posto postotke izracunavam jedanput u 23 godine ne znam to ciniti od suba. Postotni racun, toliko padan i ucen u srednjoj skoli, me je nekako cudnovato zaobisao.

Prolazi vrijeme. Sekunde i minute nemilice otkucavaju. Sve vise se zajapurujem od pukog neznanja, bijesa i nemoci. Puca mi film i nervozno na glas izjavljujem (odnosno, pitam) da me citava kancelarija moze cut:

Bogati, pa koliko je 1% od 800?

Tajac. Muk. Grobna tisina. Odnosno, dramaticni efekt za koji bi se moglo reci da bi se i igla mogla cut dok pada. Iliti slow motion u filmovima u naprosto nevjerojatno uzbudljivoj i dramaticnoj situaciji. Svi se prave ko da me ne cuju, zabijaju nosurine u svoje papire. Imadoh tu (ne)srecu da i racunovodja bijase u istoj kancelariji ko i ja. 1% od 800, retoricki me pita ona (hrabra zena koja se usudila uhvatit u kostac sa mojim provokativnim pitanjem)??? Ne lazem, majke mi, nemam pojma, de izbavi me od muke teske i jadne.

Nekako mislim da me od tada kolege vise ne gledaju istim ocima. Mozda cak i sumnjaju u moju skrivenu inteligenciju? Njihov problem. Ne znaju oni da, kao zadnji pripadnik Suvarove (protu)reformacije srednjeskolskog obrazovanja, bijah na takozvanoj profesionalnoj orijentaciji. U kojoj su mi svi testovi pokazali da sam trebala otic na PMF. Ne usudim se pomisliti sto bi bilo da sam ih, kao sto obicno u pricama mali seljacic slusa starije, poslusala?

Zasigurno ne bih slijedeci ponedjeljak bila upletena u akciju 'skinimo sa zida najskuplju sliku u kolekciji vrijednu 12 milijuna funti, dimenzija 2 sa metar i po'". Ukoliko zajebem i probusim platno svojim svjeze naraspanim noktima, prijavljujem se u karmelicanski samostan gdje namjeravam provesti ostatak ovog zivota.

Kutak kog nikog ne zanima: kandidati za Turner Prize 2005.



Gillian Carnegie: Crni kvadrat (Black Square), 2002
U kolekciji Rene Conti i Ivana Moskowitza, Brookline, Massachusetts, USA
Copyright: Gillian Carnegie

- 15:48 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2005.

Teatarski scenarij u sedam cinova, ili Svaka zena trebala bi se druziti sa barem jednim gejpederom


Cin uvodni
Petak navecer odlucih provest sa omiljenim mi gejpederom kulturoloski i krkacki se uzdizati do nevidjenih visina. Odlucismo se konacno izgubit izmedju gomile bijelih polipropilenskih kutijetina u Tate Modern. Navodno ja trebah njemu objasnjavati koncept konceptualne umjetnosti, a pojma nemam. Reko' mu, aj citaj si tamo onu citabu, sta ti ja znam, sta nemas pojma da se ja kroz zivot svercam sa pukim neznanjem? Ne znam koliko dugo ce mi to jos uspijevat prije nego me vise sile dovedu u 'aps i pocnu mi konacno sudit?

Cin prvi
Kasnih skoro sat vremena. Ovim putem zelim se neizmjerno zahvalit mojoj orijentacionoj intuiciji ravnoj onom u prosjecne, omanje ptice na grani, koja me i ovog puta nije nimalo iznevjerila. Poradi nikome znanog razloga napravih par strateskih pogresaka u procjenjivanju cilja i kako doci do njega (cekam bus; a, ne sta ce mi to, idem do King's Crossa, tamo ih ima vise; mrs, nema ih ni tamo, aj, idem na vlak; vlak kasni; opet 'ocu na bus; i tako par puta za redom). Koncepcija putovanja koju bas i ne preporucujem. Panicno sms-am gejpederu 3-4 puta pri tome puzajuci na podu od bruke i ispricavanja.

Cin drugi
Konacno vidim obrise Tate Modern. Sad, gdje je gejpeder? Eno sjedim tamo, kaze on. Imadoh zabavnu scenu trazenja doticnog. S prizemlja odo na treci kat. Uvidim da to nije TO. Vratim se. Mozgam. Uvidim da to NIJE to. Opet idem na treci kat. Skuzim da je on zapravo na drugom katu. A pokretne stepenice ne idu na drugi kat. I tako, idem malo gore, pa malo dolje, vrtim se u krug i psujem samu sebe i orijentaciju u zrakopraznom prostoru i tko ju je izmislio. Ko da sam izvan glave.

Cin treci
Gejpeder se nije previse uzbudjivao sto kasnih. Mos' mislit. Da sam ja bila na njegovom mjestu ne bi on mene majci vise mogo nac', a-a. Kad meni netko kasni (a kamoli da mi jos kasni skoro sat vremena), neima majci mrdanja: ili ces doc' il' nes'. Tipicno gejpederski mi odmah udijeli kompliment. "Dobro izgledas". Ih, ko da to otprije ne znam. Utisak je malko ipak pokvarila cinjenica da sam vec odmah na pocetku spizdila salicu kave i prosula je po citavom stolu i sebi. Classy bird stono bi se ovdje reklo. Onda sam mu prebirala po mp3 playeru i opanjkavala ga sto ima kompletni opus Celine Dion.

Cin cetvrti
Tavanje po Turbine Hall u Tate Modern, laprdanje o musko-zenskim-gejpederskim odnosima. Takodjer saznah svakojakih traceva o podzemnoj. Mamicu im... Sve u svemu, jedno izuzetno zanimljivo poglavlje. Toliko zanimljivo da se prebacujem na slijedeci cin.

Cin peti
(A sta drugo nego) krkacina! U turskom restoranu. Mogli smo odmah vidjet kuhare kako kuvaju. U majicama na strafne i zidarskim kapama. Gejpederu su odmah zapali za oko pa ih je skico. Ajde bogati, kazem mu, nemoj bit toliko uocljiv, prestani skicat. Posluso me. Umjesto njih pocelo je snimat konobare. Pogotovo jednog od konobara. Ja ne bih bila ja da se nisam htjela licno uvjerit jel' valja icemu. Uzas, podviknula sam mu u brk!

Cin sesti
Gejpeder i ja u animiranoj konverzaciji popracenoj burnom mimikom.

Gejpeder: "Phwoar, doktor iz Lost!"
Xiola: "Waaargh, bljaaaaak. Ben Stiller, s druge strane..." (sva sreca da su salveti bili blizu)
Gejpeder: "Mrgmh, neeeee."
Xiola: "A Rufus? A?" (ocekujem kako cemo se konacno pocet cerupat za njega)
Gejpeder: "Njah."
Xiola: "Njah? NJAH??? Rufus je B-O-G!"
Gejpeder: "Mmmmnnn. Njet. A onaj, onaj, kako se zove... Josh Hartnett? Woargh!"
Xiola: "Bogati, kakve ti to spodobe vuces iz rukava? Bljak."

Iju, kakav ukus to on ima?! Pa sam mu, zato jer sam izuzetno dobra i darezljiva dusa, natuknula par imena oko kojih bi se mogli zakrvit (Nick Cave & Anthony Kiedis). Zapiso je sve fino u mob i reko da ce potrazit. Volim kad ovako naucim ljude pameti.

Nakon toga se bacismo konacno krkat. I jedan i drugi prebirasmo po tanjiru i vadismo komade celera. Sto ti je gejpederska-straight telepatija, to je cudo jedno! Pri tom smo pazljivo odskicali susjedne stolove da slucajno za njima ne bi sjedile polupripite Velsanke i opet nas pocele coprat u stilu Vas dvoje NISTE zajedno? Trebali biste biti: ko rodjeni ste jedno za drugo. Ih, alkohol i sredovjecne zene iz Cardiffa: ubojita kombinacija.

Onda smo slavodobitno i sa olaksanjem skuzili da su nam ukusi dijametralno suprotni i da se nikada necemo zakrvit za konkurenciju. Jos sam mu priprijetila da jednom mora sa mnom u duboki Tennessee u Dollywood. Na temelju cega je zakljucio da ce me uskoro odvest na neki drag queen show. Reko' mu, bolje bi ti bilo da to i ucinis.

Cin sedmi i poslijednji
Ovaj cin je toliko zanimljiv da sam se u prvi mah malo neckala da li bih ga i napisala. Ali moram podijeliti kraj sa svima jer ne mogu izdrzati. Naime, izisli smo iz restorana. I gejpeder je osjecao moralnu obligaciju otpratit me na vlak. Moradoh suzdrzat suzu u oku svome jerbo je scena bila dirljiva i nadasve emocionalna. I jos me navuko na Hung Up od Madonne. Vec vidim da ce palit i zarit gejpederskim vodama (jos s Abbinim samplom, eeeheeej!).



Photo by Steven Klein


Poanta ovog teatarskog igrokaza u sedam cinova? Pa ima tu pregrst kulture, krkanja i filozofije. Ne znam sto vise moram objasnjavat. Gejpederi: ah, ljubi ih sve Xiola.

- 10:51 - Komentari (42) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2005.

Izleti, pogrebi i bling u istocnom Londonu: samo jedan od isjecaka iz Xiolinog preuzbudljivog zivota


Ja kao, je li, radnicki londonski puk, vidim London otprilike manje nego neki (nat)prosjecni turist. Otprilike se svakodnevno neizmjerno uzbudim tavajuci poput aveti vec utabanim putem stanica - posao - stanica. Ne mrdam ni lijevo, ni desno. I onda ovi moji u Rvackoj me stalno pilaju sa "Blago tebi, gle, u Londonu radis, supeeeeer, mora da vidis toliko toga!" A je, vidim, da. Vidim ko Stevie Wonder. Naprosto, ni London jela, ni London mirisala.

Ali i toj tugaljivoj sudbini je dosao kraj prije neki dan. Naime, nas troje s posla se nameracilo otic na pogreb jednog volontera-penzica koji je volontirao u muzeju. Kolega Jamajkanac (trenutno mu mob zvoni na mile zvuke Jay-Zjeve edukativne pjesme zvane Shut Up Bitch) se ponudio bit prijevoz sa svojim BeEmVejom u kojemu je instalirano brat-bratu petstodevedeseticetiri zvucnika od kojih 'iljaduipol decibela. Naravno, niti jedan od nas troje nikad nije ni prismrdilo Epping Forest krematoriju, tako da je cijeli put do tamo bio popracen pregrstom uobicajenih posalicnih dogadjanja i kvazi-komickih peripetija.

Kao prvo, penzic je bio kul, tako da smo u njegovu cast navinuli Jamajkancev sound sistem iz kojeg je prvo poceo drezdat Marvin Gaye. Nije lose, pomislih. Jos cemo i stici na vrijeme. Ali nes' ti londonskih cesta i prometa. Ko fol je sad congestion charge koji se placa za voznju u uzem centru (da shatro smanji promet i poveca prohodnost) 8 funti i kao narod nece placat toliko samo da ima privilegiju vozat se naokolo i stizat na cilj na sveto nikgdarjevo. Promet oko raskupusarenog King's Crossa i oko Pentonville Road na zavidnoj je razini statike. Dakle, nista novo. Nije pomoglo ni to sto smo se odmah po otisnucu iz muzeja izgubili ko muve bez glave, usprkos cinjenici da smo isprintali direkcije i imadosmo A-Z mapu Londona. Nes' ti zenske navigacije. Jamajkanac dreci sa vozacevog sjedala "Alooo, kamo sad, KAMO SAD?? Ja znam tamo stic' samo kad vozim iz Brixtona." Ja prebirem po instrukcijama i nista mi nije jasno pa mudro sutim i pravim se jos blesavija nego sto inace po defaultu jesam. Kolegica na straznjem sjedalu ima A-Z mapu koju vrti sad lijevo, sad desno, sad naopako (u tipicnoj zenskoj maniri da se moze bolje orijentirat). Dakle, vrtjesmo se naokolo King's Crossa pola sata. Ko na ringispilu, bogati. Nije lose. Zakasnit cemo samo jedno sat vremena.

Iskobeljasmo se nekako i udri prema istocnom Londonu, oliti East Endu. Jamajkanac jeguljasto preskace sve ispred sebe, nas dvije zenske spodobe potajice vriskamo od uzbudjenosti. Prelazimo Whitechapel, Stratford, Forest Gate, sve mjesta gdje u zivotu ne bijah. Nesto kao mini tura. Sad se vec da lakse disat. Jamajkancu je odjednom sinulo da je on ovdje vec bio prije ohohohohohoho godina, ali da se, gle cuda, sve jako promijenilo. Navodno je u Forest Gate-u imao lejdi frend (to je izreko onako misteriozno-dubokim glasom): say no more.

Takodjer prodjosmo kroz predio zvan West Ham. Ovog puta je Jamajkanac skvicao od uzbudjenja jerbo je navijac istoimenog nogometnog kluba. Te nam je objasnjavao zasto je gomila ducana pofarbana u bordo i tamnoplavu boju (team colours) i da se navijaci kolektivno zovu Hammers oliti cekici.

Na kraju stigosmo manje-vise u Epping Forest na vrijeme (Manor Park) tako da nije bilo nikakvog belaja oko upadanja na pogreb kasno. Penzic je bio faca, proputovao bio pola svijeta, bio je kolekcionar viktorijanskih haljina (ne, nije bio gejpeder). Odosmo poslije i na wake (ono nakon pogreba kad ima za izist i za popit) i vratismo se natrag. Vracajuci se imadosmo jos jednu zastaje-ti-dah epizodu (jeftini film scenarij-alert) kad se Jamajkanac zajunio i poceo polu-utrkivat sa jos jednim BeEmVejcem (cabrio) u kojem je sjedio neki bling-bling covik. A na turbo stereu na 1000 x 3 decibela drezdi Mariah Carey (sad, isplati li se mrijet sa njom na usnama mojim, hmmm, mislim si). Od straha sam (a ko fol se pravila jer sam kao kul) natandrcila svoje Yoko Ono stajl suncane naocale i kutrila, kolegica na zadnjem sjedalu se nije previse uzbudjivala, dok se Jamajkanac pjenio da to on jos polako vozi i NE utrkuje se jer smo nas dvije sa njim. Inace...

I tako ja vidjeh istocni London. Istinabog iz automatik 1991. modela tamnocrvenog automatik BeEmVeja na putu na i sa pogreba. Ali poklonjenom konju se ne gleda zube.

- 11:10 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2005.

Xiola u (rap) zemlji cudesa


Cudesa se ipak desavaju. Amen. Od prekjucer, otprilike od 21 sat navecer ja se bojim. I to jako. Bojim se da nisam postala jedna od bitches/ho's. Tj bojim se da nisam postala utegnuta picka. Strah me da sam pokleknula i posrnula do dna. Naime, prekjucer navecer po prvi puta u mom sitnom zivotu downloadah Pedeset Centi pjesmu. I sad, ova cinjenica me je poprilicno zabrinula.

Ajde de da kazes da je to Jay Z, Pharrell ili Pseto, ali Pedeset Centurina??? Mislim, sto je slijedece? Audicija za polugologuze Dzi-Junit zene koje se drmusaju u kavezima na njegovim koncertima i pojavljuju u njegovim nadasve artistickim video uradcima? Naravno. Sve je to apsolutno inherentno u meni i jedva ceka da izadje. Dosta je bilo kamufliranja pod nekom kvazi-intelektualnom krinkom, aka polubrkata i polupametna koja nosi cupkajuce cipelice. Dolazi na vidjelo da sam ipak totalno brkata, te jos pametnija nego inace i da t(r)ajno nosim u dusi zelju da pocnem nosit vrtoglavo visoke peturine koje bi me eventualno u najboljem slucaju mogle povisit do barem metar sedamdeset. Dovoljno da mogu dosegnut onu zadnju bocu kisele vode na zadnjoj polici u ducanu.





Pa sad, sljastece stvari vec imam u ormaru. Visoke peturine jos nemam, ali samo je pitanje vremena kad cu se pojavit na kakvom derneku/krkacini natandrcena na zmijolike pete. Imam i dekoltiranu kosulju koja se veze u struku i iz koje mi virka grudnjak ma koliko se ja snebivala i potezala/natezala kosulju da ga pokrije.

Takodjer jos jedna radosna vijest koja ce me zasigurno katapultirati u svijet utegnutosti jest da sam prije par dana po prvi puta primijetila nesto slicno trbusnom misicu (obrati paznju na jedninu koja ce najvjerojatnije i ostati jednina za vijeke vjekova amen). Posto sam izuzetno samodopadna i svaki par sati se pogledavam u ogledalu iz svih kuteva ne bih li se prosto nauzivala u sebi, primijetih i to (ih, meni da promaknu 'vakve stvari: nema sanse!). Garantirano mi ne gine audijencija kod Pseta. Ili Pedeset Centi (za Dzi Junit).

Nadalje, po prvi puta znam izrecitirat sve intelektualne rijeci jedne takozvane RAP pjesme bez da mumlam ko mamlaz. Ako mi Jay Z ne odgovori na ono pismo koje sam mu poslala zajedno sa slikom nece mu vise zivot bit mio za zivit (tko god mi spomene Beyonce ima da ga nema).

Ne znam jesam li sto jos propustila, ali za prvi krug je sasvim dovoljno.

A sad po prvi puta idem moljakat naokolo jerbo mi je vec dosta svega: ukoliko netko ima Fuck You od Dean & The Weenies, i zeli me izuzetno iznenadit i bit darezljiv, za nagradu dobiva po kilu i po' suvih rebaraca, 3 para krvavica, 2 shteke Filter 57 i dovoljno pelinkovca za jednu vecer. 'Aj da vas vidim sad!

Ne znam tko bi odolio takvoj ponudi.

- 11:30 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 18.10.2005.

Muke po krkacini u Soho-u


I tako bijase krkacina.

Prolog: Stojim u redu na posti sa ogromnom uokvirenom fotografijom koju obuhvatih objema rucetinama kad ono, nesto zvoni. Prvo se, naravno, okrecem koliko mogu i psujem u sebi jer kakve su to spodobe koje se ne javljaju na telefon? Naravno da je zvonio moj mob (i ovako me nitko ne zove na njega pa vise ni ne znam kako zvuci kad zvoni, o, tugo cemerna i bijedna), ali sa dvije zauzete ruke kako izvest zahvat, a da ne bude salto mortale (tj da mi ne zvizne okvir na pod)? Kad ono, javlja se Marisi. Alo prijo, ovo-ono, a ja se kilavim, skoro iscasujem vrat (opet). I sad, vijest dana: nudera 'amo, slusaj: onaj restoran u koji smo se nameracile na krkacinu NE radi nediljom. Gospe ti kilave, Marisi, ja 'ocu u bas taj! E, ne moze. Znala sam da ce nesto 'vakvo iskrsnut docim je Marisi preuzela organizaciju. Kao, aj, idemo u Soho na talijansku krkacinu. A sta sad? Mislim si, to se nikako ne moze meni desit kad ja izorganiziram sve mojim izuzetnim organizatorskim sposobnostima.

Glavni scenarij: i dodje dan za krkanje. Podabukla sam sve na sebe sto se podabuc dalo, ukljucujuci i beretku. Osjecala sam se ko nekoj od Lloyd Cole & the Commotions pjesama. Nokte sam lakirala (drecavo ljubicasto) u vlaku i pri tom sve prisutne morila smradom zenskog laka za nokte u punom sjaju. Malo sam kasnila, na sto je Marisin odgovor bio kratak i jezgrovit: Picko!

Cekajuci na Marisi i Brusa okretala sam se oko svoje osi da ih nadjem. Prelazila ogromno krizanje par puta s Marisi na drugoj strani telefonske linije. Juuuhuuu, Guzijola, odje smo. Di? Di??? Ma nu, 'vamo. OKRENI SE! Ne na TU stranu, ovu desnu! E, ovo je stvarno vec bilo previse. Ukipih se na jednom mjestu i vise ne znadoh koja mi je lijeva, a koja desna. A Marisi mi i dalje rogobori u uho: Tuko, vrati se odakle si posla i tamo prelazi. Vidi, vidi, MASEM TI!!! Jel' me vidis? A?

'Alo, Brus. 'Alo, kaze on i dolazi na red vec standardno cmakanje. Malo me je zeblo oko srca jer nisam prvo otisla u Marisi-Brusove dvore i tako vidjela vec zna-se-koga, ali ne moze svaki dan meni biti neradna nedilja. I tako cupkasmo po kisi do restorana.

Udjosmo i cekasmo da nas posjednu. No, Brusa takve formalnosti ne diraju: make way, Brazilian(s) coming through attitude. Kao, ide on sam da nam nadje mjesto. Marisi ga scepa za pleca i prosikce nesto o sramocenju i pravilima londonskih restorana. Sjedosmo u separe gdje je Marisi odmah pocela sa "Meni je odje cudno." Izuzetno ju je uznemirila cinjenica da je tapecirung na sjedalu bio rasporen pa se vidjela spuzva. Ja sam se hihotala jer je moj tapecirung bio netaknut, a Brus je zauzeo vec opcepoznatu Brus-pozu i piljio u nepoznato. Marisi me pokusala malo izbacit iz takta rekavsi mi da su mi sise prevelike u mojoj odori. U svakom normalnom drustvu ova izjava bi bila popracena opcenarodnim slavljem. Da je rekla manje, da kazes. Ovako... OVO JE RAT! Ali nisam se dala smesti.

Brus se izvinio i reko da je malo indisponiran, ali da mu je svejedno zanimljivo (i pucketao je prstima na brazilski i dozivao kelnera jerbo mu nije pasalo ovo, pa je htio ono). Jedino ja sam krkala, a ovo dvoje je samo prebiralo po tanjirima. Marisi se zalila da ne moze izist svoju 'ranu, a pri tom je kasapila moju. Brus se zalio da nije bilo dovoljno soli i bibera. Pazljivo sam namotavala razgovor na Cimera i njegove vesele dogodovstine. Pljeskala sam rukama i uzvikivala "'Ocu jos! Jos!" Oci su mi se caklile.



Spiga


S vremena na vrijeme sam glumila Dr Phila razrjesavajuci misteriozne musko-zenske odnose izmedju njih dvoje. Te sad Brus meni "Marisi ovo-ono, daje mi jezikovu juhu, zvoca mi, a meni to kroz jedno uho unutra, kroz drugo vanka. Zene!" Suosjecam i kimam glavurdom. Te sad Marisi meni "Nu, Brus, otvori ladicu, uzme, i ne zatvori je! Sto mi je cinit?" Posto ispucah vec sve Philovske savjete samo joj spokojno rekoh "Neka bude Bog s tobom." Mislim da mi je dosta dobro islo.

Brus je dosegnuo stanje apsolutnog zena kad Marisi i ja dotaknusmo temu laserskog depiliranja mindze i pazuha. Na VeCe nisam isla, ali Marisi kaze da je bila nevidjeno impresionirana papirnatim higijenskim pokrivalima daske. Naime, svako malo je spominjala tu cinjenicu. Ocigledno da je to ostavilo traga na njenoj psihi.

I tako, punih trbusina odosmo i zakljucismo da je 'rana bila dobra, ali da kelneri nisu svakojakog spolovila valjali. Brus je u pravom latino-muskarac stilu 'odao par metara ispred, dok smo nas dvije cupkarale iza i hihotale se ko lude Mare. Marisi je zakljucila (ovo na rvackom) da smo sad ko neka arapska obitelj: musko grabi naprid ko da nas ne pozna. A mi poslusno za njim. Mislim da se Brusu nije svidilo sto ga je Marisi pokusala cinit da prijedje na drugu stranu ceste na sav glas drecuci se "BEJBI! BEJBI! OOOO, ALOOO, BEJBI!" Mozda mu je to ugrozavalo muskost? Vrag ce ga znat.

Brus, galantan covik kakav vec jest, je htio da njih dvoje cekaju bus sa mnom. Ali Marisi, picka vec kakva jest, kaze da ovo-ono, da evo njihov bus dolazi i da moraju odmah otic. Latino muskarac my arse, nu vidi kako odmah slusa zenu! Ali nes' ti sretnog zavrstetka: moradoh cekat na vlak za pripizdinu 40 minuta. Zalim se ja Marisi na to, a ona ce: "Mi smo vec dosli doma prije pola sata, hehehe." Uzvratila sam na jedini moguci nacin koji znam: "Picke jedne!"

I tako se zavrsi jos jedno divno krkacko poglavlje.

- 11:14 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2005.

Meditacije o Rvackoj, dio prvi


Tko mi moze nabrojati barem jednog internacionalnog slavnog Rvata? Onako, da je muzicar, pa jos slavan? Onako od suba? Eeee, sa takvim sam se ja pitanjem morala hrvat na poslu. Ni Kiklop mi nije bio ravan.

Uostalom, dosli smo na temu Rvacke i njezinog nacionalnog alkoholnog pica za mlade: bambusa. Neki ljudi jednostavno ne vide dalje od nosa. Pa mi svako malo pod nos bace bambus. Ajmeee, vi Rvati, bambus veils, a? Kazu kolege. Jucer je ta velebna zackoljica izuzetno mucila kolegu Sveda I kolegu Jamajkanca. Te kako sad crno vino i kola? KAKO? Pa to se ne mijesa. Pa da je to ko kava bez secera. Kakvo vino ide u to: suho, polusuho? Otkud da ja znam, boga vam vaseg analfabetskog, ide crno vino i kola, vec vidno iznervirana pokusavam objasniti koncepciju.

Kaze Jamajkanac, moram ja to jednom napravit. Koji omjer ide? Nemam pojma, blejim u njega. Nikako da ga uvjerim da babmus postoji. Na kraju vise nije znao sto bi od puste muke (a borio se covjek sa idejom, ali ideja ga je na kraju satrala) pa odjednom opali “Aj ti meni reci koji poznati pjevac/slavna licnost je ikad dosla iz Rvacke? Mi imamo Bob Marleya, a Svedi Abbu.” A Sved, umjesto da mi pomogne, ko najgora izdajica uvati ponavljat Jamajkancevo ingeniozno pitanje “Aha, ajmo sad da te vidimo. GUKNI!” Ugh. Koji vam je sad fatat me na prepad, mamicu vam internacionalnu? Moram priznati, nizak udarac me odalamio ravno posred lubanje. Otvorenih ustiju blejim i okrecem glavu. Na licu mi se moze vidjet kako mi mozak radi raznorazne permutacije i filtrira informacije: errrr, Tonci Huljic? Ne. Toni Cetinski? Wargh! Onaj, kako se zove, Daniel? U vrazju mater, on je Crnogorac. Sanader? Sanjah ga jednom kako se dernja za mikorfonom. Cvrc Milojko! Sta sad, kako se izvuc? Mozak jos uvijek gori na 90 stupnjeva Celzija, prekuhao se, ne ide vise. Vec vidno raznervirana nemogucnoscu mozdane mase da procesuira iole suvisli odgovor smrtno ozbiljno iz mojih usta zacu' se “Tito!!” Eto vam na sad, mislim si. Zgibala sam doma prije nego su se usudili ista reci.

Nes’ ti slave i Rvata.



Ovaj i slijedeci tjedan bit ce poprilicno gejpederski pa da ga onda objedinim u ovoj prikladnoj ilustraciji.


- 10:48 - Komentari (50) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2005.

Drustvena igra zvana buljenje u nos


Vrisnut cu od muke budem li jos koji puta cula jednu od takozvanih zvijezda kako: sa krokodilskim suzama priznaje na naslovnicama tabloida kako su, evo, i oni jadni bili ovisni o kokainu (a la Frank Bruno); ili kako mrtvi-'ladni govore (a nosina im sve vise i vise eksponencijalno raste od prosipanja istine) kako to nesto ono tamo u stanu nije bilo njihovo (Boy George). Mislim, sta sad? Nitko si i nista ako skruseno ne molis za oprost u javnosti. Jer kuzis, njihov zivot je isprazan u odnosu na tvoj. Oh, taj raison d'etre, kao holy grail, tko ce ga pronac? Mislim, tko je sad slijedeci? Charles i Camilla sjede na namjestaju od bambusa u vrtu Buckinghamske palace, otvaraju svoje srce javnosti, te priznaju da su se druzili sa bijelim prahom za kojeg su godinama misili da je secer u prahu? Sve zustro ocekujem (ka)da ce se Toncijeva skvadra izjasnit povodom glasinama da su u VeCejima Hotela Grand u Brightonu (tokom godisnje konferencije laburista od prije par tjedana) pronadjeni misteriozni tragovi isto tako misterioznog praha za povlacenje novcanicama od 5, 10 ili 20 funti. Cak ni naslov Citava britanska vlada na rehabilitaciji ne bi nikome ni obrvu digla. A kamoli ista drugo. Jea, whatever.

Mislim, je, sad bi svi!

Zapravo, to sad vise i ne bi bila udarna vijest. Nego, vise onako, za zahrkat od dosade. Vise bi se narod uskomesao da procita nesto tipa Naomi Campbell uzgaja i muze ovce na Hebridskim otocima. Ili Robbie Williams polaze ispit za racunovodju. Mislim da bi The Sun mogao oborit sve rekorde sa jednom od takvih ekskluziva. Ravnajuci se takvim zakonom onda me ne bi cudilo da idu stavit jednu mega-hiper zanimljivu vijest o meni. Da sam si po prvi puta kupila pokrivalo za glavu sa kojom si ocajnicki pokusavam potapusti kosurinu i istovremeno glumatat kvazi-chic zenu.

Uostalom, kad smo vec kod noseva, otkrih neuobicajeno zanimljivo tracenje vremena u vlaku dok se covjek vraca doma sa posla nakon napornog rada nedjeljom. Posto je sad kao jesen, mrak (na oci mi) padne vec odmah nakon sto krocim u velebne vagone Thameslinka. Buljenje u svoj profil. Jednostavno vrlo edukativna igra, ne kosta nista, a zauzvrat dobijete neogranicenu zabavu. Posto je moj schnozz jedan od onih nesimpaticnih, ne-gumbastih noseva, buljih u njega citav sat vremena iz svih kuteva, ne bi li mi mozda postao onako jedan slatki, mali, gumbasti nosic. Nije pomoglo. Iako sam se trudila iz petnih zila. Pa ga skicam sa lijeve strane. Pa sad malo s desne. Pa se malo odmaram jer me zaboljese ocne duplje od tolikog zabuljivanja. Pa ga onako odmjeravam, mjerkam, sad mu se divim, sad ga kudim. Te mu umilno tepam. Umjesto da konacno zavrsim Liberaceovu biografiju. Ili da smisljam odgovore na vjecita filozofska pitanja zivota i smrti.



Rachel Whiteread - Embankment (photo by Marcus Leith)
Copyright: Tate 2005

- 11:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2005.

Heidi Fleiss, pojedi se!


Mislim da cu sa gustom zgazit ko gnjidu svakog tko mi po ne znam koji puta kaze kako je zivot bio neviniji, cisci, moralniji, da su pticice pjevale glasnije, da su polja bila zelenija, kad su muskarci lokve prekrivali mantilima da zene mogu proci bez da se izblate, da je bilo lakse orati plugovima i da je zivot bio bolji prije nego je stomatologija uhvatila maha: negdje tamo u proslosti. Ne da cu ga zgazit i zviznut nego cu mu dodatno opalit jos tri cvrgetine po zelji.

U rucetine moje blage i nijezne zapala me je knjizica zvana Harris's List of Covent Garden Ladies. Ne radi se o damama nego o Damama. Sa velikim D. Zdravoseljacki receno: knjizica koja sadrzi listu oko 400 londonskih kurvi sredinom 18. stoljeca. Sa svim potrebnim biljeskama: ime, adresa, cijena (za usluge trazi cijelu gvineju, ali ce se nagovoriti i za par shillinga), kratki fizicki opis (nije nesto zgodna, kockasta je, sa muskobanjastim rucetinama, ali rado daje i udovoljava raznovrsnim zeljama), raznorazne specijalnosti (nije pogodna za queer boar = nije za analni seks). Vidim ja da Heidi vesla sisala nije.



Heidi Fleiss


Knjiga se prodala u 250,000 u 30-ak godina postojanja. U doba dok nije bilo slova M od mas medija, raznoraznih rijaliti shouova, televizije, radia, tehnologije, nego su postojali samo drveni plugovi, karijes od kojeg se umiralo te jedna ogromna nula od kanalizacije. I gin (masovna droga Londona 18. stoljeca). Neka mi onda jos samo netko zucne o padanju morala, gnjilosti drustva opcenito i nedostatku postovanja prema starijima. U odnosu na ovo Sunset Boulevard i holivudska verzija a la Pretty Woman izgleda poput slinave bebe umotane u deku. Katica Moss je karmelicanka iz samostana na vrhu brda gdje vrba mrda. A ja sam ljepotica (istinabog, sa neobjasnjivo ogromnom, tamnoljubicastom modricom na unutrasnjoj strani lijevog bedra koja je za sada nerazjasnjivog porijekla) kojoj premca nema.

- 12:24 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2005.

Krkacka haljina


Dakle, pala je vec i nova krkacina. Nevjerojatno, s obzirom da je ovog puta ONA bila na redu da izorganizira. Ni pet. ni ses', odma' cap-cap, Guzijola, idemo odje. Ne bude li ijedan od gejpedera tamo naricat cu glasno. I cupat si kosu i gorko udarat sakom u grudni kos (u punoj naricateljskoj maniri). I zaboravit na njih nakon vec prve case alkohola.

Sa time se iznjedrio jedan izuzetno ogroman problem: sto cu obuc, jadna mi matera? Digresija: ne mogu vise tajit ovu duboku i bolnu tajnu: da, zena sam. Nevjerojatno, ali istinito. Iznjedrena drito iz Adamovog rebra. I sad, spazih ovu haljinu u ponedjeljkovom izdanju Evening Standarda. Zensko u meni je jednostavno probilo tanku opnu i zaurlalo Ovo MORAS kupiti!! Nije lose, mozda se i Cimer zalijepi za haljinu statickim elektricitetom pa se nadje na krkacini. Sad, da li tirkizna boja ide na crvenu kosu, to je pitanje za drugi plan. Prvi plan se vec opako razvijao u mojoj glavi.





No, to znaci samo jedno: zrtvovati pauzu za rucak da bih se mogla dokopati doticne. Ne samo to, nego ako kazem pauza-ducan-Oxford Street (glavna shopping ulica u Londonu uvijek krcata ljudima) kao da sam rekla ulazim-kavez-lavovi. Bit ce da sam mazohista. Ali zenska zelja da se ima nesto je zajebana stvar: hoda se preko mrtvih, ruse se stare bakice, posjeduje se ona blagoludjacka iskra u ocima. Samo je bilo pitanje vremena kad ce mi se pjena pojaviti na ustima.

Sjedoh na podzemnu. Zena s misijom. Nema goreg prizora. Pokusavah se smiriti i biti ajs krim kul slusajuci La femme d'argent, ali groznica je rasla. Nisam se mogla koncentrirati. Nikad ne bijah u tom lavljem kavezu zvan Top Shop. Ovaj u Oxford Streetu je na jedno 3 kata. Pun djecice od 15-ak godina. Koji nose broj nula. Da, NULA. Nemam pojma di se okrenit. A sat otkucava. Imam 60 minuta. Mahnito citam plan: prvi kat, bla, bla, bla, donji kat, nja, nja, nja. Matere ti, di su haljine, eeej, haljine??!!!

Nista, odlucih riskirat i odoh na donji kat. Osjecah kako je zenski praiskonski instinkt golog prezivljavanja pomalo poceo prevladavati. AHA!! Zaurlah slavodobitno, tu si!! Sad, koji broj da uzmem na isprobavanje? 10 ili 12? Vidim, ima i 6. Uh, bolje da to ne riskiram. Uzeh prva ova dva broja i pravac u svlacionicu. Sa ogromnih zvucnika poceli su drezdat White Stripes - My Doorbell. Digresija: je li to bozji znak za Cimera???? U izuzetno zajapurenom stanju pokusavam navuc broj 10 na sebe. Ide-ne ide-drz'-ne daj-pucaj-pizdamaterina i savovima i sisama i svemu. Udahni, smanji ih, stisni se. Zatvori patent (na ledjima) jednom rukom. I to kratkom rukom. Jebo sve, ne mogu disat. Stislo me naprid ko vakumiranog bakalara.

Kako se sad iskobeljit iz toga? Patent nisam vise mogla dosegnut. Odnosno, bio je na onoj kriticnoj tocki - malo otvoren, ali ga nisam mogla ufatit da ga do kraja otvorim. Ima li tu negdje neki gumb da pozoves prodavacicu? Musko ogromno spolovilo ima!! Ne mogu 'vakva van kabine, sva utegnuta, pa da ljudi masovno oslijepe od muke? Koja dilema, stvarno, nemoguca, moram priznati. Doslo mi da rasporim citavu haljinu po pola pa kud puklo da puklo. Da sam samo malo vise udahnula to bi se i desilo.

Pocinju drezdat Dandy Warhols - Smoke It. Konacno ufatih patent i odahnuh. Dakle, broj 12. Mars tamo, gledajuci se u prokleto ogledalo osjecam se kao nasukani kit ubojica na izlozbi. Ovaj broj mi plese posvuda osim na strateskom gornjem prednjem mjestu zvanom sise. Tamo se fino kocoperi kao salivena. Da ne duljim vise: izgubih se izlazeci iz svlacionica (hocu izac' tamo gdje sam i usla, ali ne, zena ne da jer da je ovo jednosmjerni tok - mislim, alo, pa nije ti to autoput!!), shodno sa mojom seljackom reputacijom. Sta zna seljacic sta je ducan?!

Odlucim nista ne kupit (dupla negacija, zlo i naopako!!) za izist za rucak osim jogurta sa lanenim sjemenjem. Manta mi se u glavi, ali mentalno se zamisljam u broju 10. Vrlo mocna slika koja pobjedjuje sve. A valja se i izgladnit za krkacinu. Nek se nosi i to Adamovo rebro i sve!

- 10:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2005.

Mali Andrija ide u zemlju Down Under, plus svi Lee Marvinovi sinovi


Kao prvo: hissyfit alert (oliti kutak za morona tjedna). Nagrada ovog puta ide drugom po redu nasljedniku na nase velebno, prestizno i nadasve jedinstveno prijestolje. Cek, lazem: nije drugi. Nego je treci (nakon Williama i Harryja). Posto su ONI specijalni (hm, dalo bi se to protumaciti u vise nijansi) nas Andrija je odbio bit friskiran na australskom aerodromu. Cak ni to, nego nije mu se dalo da ga carinski sluzbenik prepipa sa onim metalnim detektorom). Pa je jadnik malo izgubio zivce. Sasvim razumljivo. Mislim, ne zna li ona gnjida od sluzbenika tko li je on, eeej? Bog, batina, glupan i tupan - sve to u jednom (4 za 1, nije lose; stono bi odje rekli value for money: guaranteed). Srecom, sluzbenik je imao ponesto soli u glavi i nije ustupio ni pedalj australske zemlje (ee, da nam je vise takvih aduta monarhija kao takva bi odavno bila odapela). Tako treba, reci ti Andriji popu pop, a bobu bob. Bio bi to jedinstveni scenarij ravan kakvom ultra patriotskom filmu koji bi se s usta na usta generacijama prepricavao: Andrija ne ustupa pedalj, sluzbenik ne ustupa pedalj. Sad, Andrija se sigurno drao nesto tipa Ne znas li ti pobogu, slugo, da su moj preci IMALI Australiju, i jos je imaju (sto je prakticki istina, op. a.)? Da me The Sun nece sutra opanjkat i oprat na mrtvo ime strmopizdio bih te u Tower pa da te gavrani operusaju. Ti ces meni zapovjedat, mamicu ti?!!!



Blago nama.


Sva sreca, razum sumnjivog porijekla je ipak prevladao (kolektivni uzdah olaksanja). Andriju su ubacili u neku sobetinu gdje je morao mozgat par minuta o svojim postupcima. Dakle, Andre, sto smo danas naucili o zivotu opcenito? Da ne valja bit napuhani, prepotentni moron sa egom velicine Sibira? Bravo. Sjedi. Pet.

Erm, a sad idem ispunjavat formular za UK drzavljanstvo. Gdje cu se na kraju svega morat NJOJZI zaklet da cu je sluzit i tome slicno. Oli li ONA prica rvacki? Ne. Dakle, put mi je sirom otvoren. Mahati zastavom (i zastavicama) znam. Dabogda se usrecili sa mnom.

Neki se krizaju tokom turbulencije, a ja cu ubuduce ovaj clanak nosit sa sobom jerbo kunem se da svaki puta kad ga prekjucer nastavih citat, turbulencija bi neobjasnjivo prestala. I mozda se u medjuvremenu infiltriram u Klub sinova Lee Marvina. Posto sam isti Lee Marvin. Dakle, zadovoljavam kriterije. Usprkos tome da zene nemaju pristupa. Malo sutra.



- 11:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.10.2005.

Ne narucujte White Russian u Ayrshireu


Svojedobno su Plavi Orkestar trubili nesto poput da je bolje biti pijan nego star. A jebo, desi se nekad i jedno i drugo. Povod? Skotska svadba.

Nes' ti jet set zivota. Vec ne znam koji puta sjedam u avion i letim u zadnjih par mjeseci. Nije to bas lako. Ovog puta pizdim. Jerbo je EasyJet, dakle, sjedi di os'. A posto sam bila seating priority D (citaj: zadnja rupa na svirali) preostala su bila sjedala do prolaza. To nikako ne volim pa me je raznerviralo do zla Boga. Ne vidim kad avion polijece i slijece. A to mi je vrlo bitno. Mrzim kad sleti, a mene to iznebuha zatekne. Barem 90% aviona je vec trkeljalo na skotskom naglasku. Osim dvoje Nizozemaca iz Gaude koji su nadglasili sve. Dzaba im onaj sir kad su fatalno dosadno-meljavi.

U Glasgow dodjoh sa suzom u oku mom jerbo tamo provedoh ohoho godina. Shodno sa time tamo su mi velebna sjecanja na raznorazne ekscese, nemogucnost razumijevanja glasgowskog naglaska prvih 6 mjeseci i kako mislih da je Alba skracenica od Albanija. Kao, znam ja Glasgow usprkos cinjenici da vec 5 godina izbivam u inozemstvu. Odnosno Engleskoj. Na licu imadoh onaj blagotelece-iznenadjeni pogled tipa otkud sad ova zgradetina/ducan ovdje? Cudeci se ko pura glisti obidjoh centar, zakljucih da su Skoti carevi od ljudi (pitas li ista odmah ti ljubazno pomognu, za razliku od ovih ovdje koji te ne fermaju ni jedan promil, a ako te i zafermaju, zafermaju te sa nu, evo ti na mrkim pogledom. Zamalo kupih Redheads have more fun u Urban Outfitters, ali se suzdrzah na jedvite jade. Onda htjedoh uzet G is for gangsta. Ili B is for Bitch (ali ova zadnja mi je bila malko previse seksogradna pa je nijesam uzela). Na kraju odlucih da necu nista jerbo da cu stedit za jos jednu destinaciju koja me je ubola ko osa u oko: obala Mojito (Nikaragva).

A Glasgwegians (stanovnici Glasgowa): uzet cu samo jedan primjer. Uz sve to dernecenje uspjeh otic u bolnicu u posjetu jednoj osobi. Ispred bolnice (odmah na ulazu) postoji ogromni natpis NE SMIJE SE PUSITI TIK DO ULAZA U BOLNICU. Sto vidim? Oko petero starih, sve onako isusenih, koji rauhaju sve u 16 (plus jedna lula), odmha do ulaza. Nece njima nitko rec di mogu pusit. A kamoli ista drugo. The mighty Glasgwegians: takin' shit from no-one.

Na svadbu zakasnih. Tj zakasnih na veceru. A nas nekolicina se namjerno izgladnjivala samo da se mozemo svadbeno-posteno iskrkat. Tako nam i treba kad smo milili u prenatrpanom autu punom busilica, sperploca, burgija i inih alata (auto je vlasnistvo dvojice perspektivnih mladih arhitekata), a ja sam na sav glas pokusala uvjeriti prisutne da je Jay Z Bog.

Moradosmo cekat da se vecera zavrsi jerbo su nam zabranili prekidat ih. U zanimljivom cekanju poceh sa par gin & tonica. Mislih, bit ce to lagana vecer. Prestadoh brojat muske primjerke odjevene u kiltove. Vecina ih je bila, otprilike godiste 1945. i starije pa mi se nije dalo provjeravat stono ono nose ispod. Mladozenju sam bila odmah iskljucila iz tog eksperimenta jerbo je mlada stajala uz njega non-stop. Nisam htjela riskirati.





Dernek se nastavio uz vijenac popjevki i melodija za stare i mlade (uz nezaobilazni svadbeno-tezgarsko-hotelski bend). Ipak, najvise uzbudjenja su izazvale skotske pjesme (Flower of Scotland - neoficijelna himna i solidna izvedba I'm Gonna Be (500 Miles) od Proclaimersa) kada je densflor bio krcat. Cak su i mene uspjeli ugurat u sveopce 'kolo'. Reko', oniiii, ne znan rijeci. Kazu oni, suti i samo mlataraj rukama. Sto i napravih.

Nakon par gin & tonica i par Guinnessa, odvazih se na veliki potez (tj odlucih se totalno skrsit): dede mi daj jedan White Russian. Eeeerrrmmm, a u to ide???? Zacudjeno me upita takozvani barman. Imamo Black Russian, kaze on. Reko' ja: Ne moze Crni kad je Bijeli, uh. I otkud ja znam sto ide u to, sunce ti Isusovo, 'oli si ti barman ili ja???? Eeeeeeeerrrrmmmm, opet ce on, ne znam, ali mogu telefonski nazvat tog i tog i pitat. Ajde, bogati, nemoj sad ovdje cirkus izvodit, aj, daj mi tekilu i kvit. I dobro. Kad ono, ni pet minuta nakon ovog incidenta, dodje meni barman i slavodobitno veli Eeeeeeeee, znam sad jer sam ipak nazvao tog i tog! I tutne mi nesto sto je otprilike izgledalo kao casa mlijeka sa ledom. Koji ti je ovo, matere ti?? Pitam se u sebi? E, sad, to je bila Ayrshire verzija White Russiana: Bacardi, votka i mrvica mlijeka. Issa ti, mislim si, di ti je smedje na dnu, a bijelo na vrhu??? No, konju se u zube ne gleda, aj, daj kad das, sto das! Daje solidnu iluziju teetotalera (onog koji ne pije alkohol) jerbo ko fol pijem mlijeko. Malo mi je ipak bilo dozlogrdilo, a i sjetila sam se kahlue pa ga odo' pitat jel moze 'vako? Oniiiiiii, neimamo to, ali aj, imamo Tiu Mariu. Opet je bilo ono daj sto das! Nije to bilo to, ali mislim si, ako opet idem zanovijetat nece mi se dobro pisat. Pa umuknuh i iskapih i drugi neuspjeli pokusaj. Mislim si, u mondenom Londonu ne trebam 'vako objasnjavat. Ne imadose ni sad vec passe Cosmopolitan. Ih!

Nakon toga memorija prestaje funkcionirat. Tj ucrvala se gore nego snita parizera ostavljena na zvizdanu. Ne znadoh za pravo znacenje rijeci mamurluk do 7.30 danas ujutro kad se morah probudit i mahnito stic na avion. U pravom filmskom shtihu trceci i mlatarajuci sa torbetinama te gazeci sve pred sobom. Figurativno si zamislite scenu kako avion polako krece, a ja onako trcim za njim i uspijevam se ubacit unutra. U zadnji cas.

Zalosno kako alkohol djeluje na stare ljude poput mene. Dovoljno je rec da se 12 sati nakon svega jos uvijek osjecam pod gasom i da se ne usudim sjest za volan. A u frizideru nemam ni osusene salate ni upljesnivljenog sira. Sve prazno. A u pripizdini se ducani nedjeljom zatvaraju u 16 sati. Da se vec ne ponavljam: cemer, jad, ocaj, uzas.

- 15:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there