The Last Broadcast

Drustvena igra zvana buljenje u nos

Vrisnut cu od muke budem li jos koji puta cula jednu od takozvanih zvijezda kako: sa krokodilskim suzama priznaje na naslovnicama tabloida kako su, evo, i oni jadni bili ovisni o kokainu (a la Frank Bruno); ili kako mrtvi-'ladni govore (a nosina im sve vise i vise eksponencijalno raste od prosipanja istine) kako to nesto ono tamo u stanu nije bilo njihovo (Boy George). Mislim, sta sad? Nitko si i nista ako skruseno ne molis za oprost u javnosti. Jer kuzis, njihov zivot je isprazan u odnosu na tvoj. Oh, taj raison d'etre, kao holy grail, tko ce ga pronac? Mislim, tko je sad slijedeci? Charles i Camilla sjede na namjestaju od bambusa u vrtu Buckinghamske palace, otvaraju svoje srce javnosti, te priznaju da su se druzili sa bijelim prahom za kojeg su godinama misili da je secer u prahu? Sve zustro ocekujem (ka)da ce se Toncijeva skvadra izjasnit povodom glasinama da su u VeCejima Hotela Grand u Brightonu (tokom godisnje konferencije laburista od prije par tjedana) pronadjeni misteriozni tragovi isto tako misterioznog praha za povlacenje novcanicama od 5, 10 ili 20 funti. Cak ni naslov Citava britanska vlada na rehabilitaciji ne bi nikome ni obrvu digla. A kamoli ista drugo. Jea, whatever.

Mislim, je, sad bi svi!

Zapravo, to sad vise i ne bi bila udarna vijest. Nego, vise onako, za zahrkat od dosade. Vise bi se narod uskomesao da procita nesto tipa Naomi Campbell uzgaja i muze ovce na Hebridskim otocima. Ili Robbie Williams polaze ispit za racunovodju. Mislim da bi The Sun mogao oborit sve rekorde sa jednom od takvih ekskluziva. Ravnajuci se takvim zakonom onda me ne bi cudilo da idu stavit jednu mega-hiper zanimljivu vijest o meni. Da sam si po prvi puta kupila pokrivalo za glavu sa kojom si ocajnicki pokusavam potapusti kosurinu i istovremeno glumatat kvazi-chic zenu.

Uostalom, kad smo vec kod noseva, otkrih neuobicajeno zanimljivo tracenje vremena u vlaku dok se covjek vraca doma sa posla nakon napornog rada nedjeljom. Posto je sad kao jesen, mrak (na oci mi) padne vec odmah nakon sto krocim u velebne vagone Thameslinka. Buljenje u svoj profil. Jednostavno vrlo edukativna igra, ne kosta nista, a zauzvrat dobijete neogranicenu zabavu. Posto je moj schnozz jedan od onih nesimpaticnih, ne-gumbastih noseva, buljih u njega citav sat vremena iz svih kuteva, ne bi li mi mozda postao onako jedan slatki, mali, gumbasti nosic. Nije pomoglo. Iako sam se trudila iz petnih zila. Pa ga skicam sa lijeve strane. Pa sad malo s desne. Pa se malo odmaram jer me zaboljese ocne duplje od tolikog zabuljivanja. Pa ga onako odmjeravam, mjerkam, sad mu se divim, sad ga kudim. Te mu umilno tepam. Umjesto da konacno zavrsim Liberaceovu biografiju. Ili da smisljam odgovore na vjecita filozofska pitanja zivota i smrti.

Rachel Whiteread - Embankment (photo by Marcus Leith)
Copyright: Tate 2005