Ja kao, je li, radnicki londonski puk, vidim London otprilike manje nego neki (nat)prosjecni turist. Otprilike se svakodnevno neizmjerno uzbudim tavajuci poput aveti vec utabanim putem stanica - posao - stanica. Ne mrdam ni lijevo, ni desno. I onda ovi moji u Rvackoj me stalno pilaju sa "Blago tebi, gle, u Londonu radis, supeeeeer, mora da vidis toliko toga!" A je, vidim, da. Vidim ko Stevie Wonder. Naprosto, ni London jela, ni London mirisala.
Ali i toj tugaljivoj sudbini je dosao kraj prije neki dan. Naime, nas troje s posla se nameracilo otic na pogreb jednog volontera-penzica koji je volontirao u muzeju. Kolega Jamajkanac (trenutno mu mob zvoni na mile zvuke Jay-Zjeve edukativne pjesme zvane Shut Up Bitch) se ponudio bit prijevoz sa svojim BeEmVejom u kojemu je instalirano brat-bratu petstodevedeseticetiri zvucnika od kojih 'iljaduipol decibela. Naravno, niti jedan od nas troje nikad nije ni prismrdilo Epping Forest krematoriju, tako da je cijeli put do tamo bio popracen pregrstom uobicajenih posalicnih dogadjanja i kvazi-komickih peripetija.
Kao prvo, penzic je bio kul, tako da smo u njegovu cast navinuli Jamajkancev sound sistem iz kojeg je prvo poceo drezdat Marvin Gaye. Nije lose, pomislih. Jos cemo i stici na vrijeme. Ali nes' ti londonskih cesta i prometa. Ko fol je sad congestion charge koji se placa za voznju u uzem centru (da shatro smanji promet i poveca prohodnost) 8 funti i kao narod nece placat toliko samo da ima privilegiju vozat se naokolo i stizat na cilj na sveto nikgdarjevo. Promet oko raskupusarenog King's Crossa i oko Pentonville Road na zavidnoj je razini statike. Dakle, nista novo. Nije pomoglo ni to sto smo se odmah po otisnucu iz muzeja izgubili ko muve bez glave, usprkos cinjenici da smo isprintali direkcije i imadosmo A-Z mapu Londona. Nes' ti zenske navigacije. Jamajkanac dreci sa vozacevog sjedala "Alooo, kamo sad, KAMO SAD?? Ja znam tamo stic' samo kad vozim iz Brixtona." Ja prebirem po instrukcijama i nista mi nije jasno pa mudro sutim i pravim se jos blesavija nego sto inace po defaultu jesam. Kolegica na straznjem sjedalu ima A-Z mapu koju vrti sad lijevo, sad desno, sad naopako (u tipicnoj zenskoj maniri da se moze bolje orijentirat). Dakle, vrtjesmo se naokolo King's Crossa pola sata. Ko na ringispilu, bogati. Nije lose. Zakasnit cemo samo jedno sat vremena.
Iskobeljasmo se nekako i udri prema istocnom Londonu, oliti East Endu. Jamajkanac jeguljasto preskace sve ispred sebe, nas dvije zenske spodobe potajice vriskamo od uzbudjenosti. Prelazimo Whitechapel, Stratford, Forest Gate, sve mjesta gdje u zivotu ne bijah. Nesto kao mini tura. Sad se vec da lakse disat. Jamajkancu je odjednom sinulo da je on ovdje vec bio prije ohohohohohoho godina, ali da se, gle cuda, sve jako promijenilo. Navodno je u Forest Gate-u imao lejdi frend (to je izreko onako misteriozno-dubokim glasom): say no more.
Takodjer prodjosmo kroz predio zvan West Ham. Ovog puta je Jamajkanac skvicao od uzbudjenja jerbo je navijac istoimenog nogometnog kluba. Te nam je objasnjavao zasto je gomila ducana pofarbana u bordo i tamnoplavu boju (team colours) i da se navijaci kolektivno zovu Hammers oliti cekici.
Na kraju stigosmo manje-vise u Epping Forest na vrijeme (Manor Park) tako da nije bilo nikakvog belaja oko upadanja na pogreb kasno. Penzic je bio faca, proputovao bio pola svijeta, bio je kolekcionar viktorijanskih haljina (ne, nije bio gejpeder). Odosmo poslije i na wake (ono nakon pogreba kad ima za izist i za popit) i vratismo se natrag. Vracajuci se imadosmo jos jednu zastaje-ti-dah epizodu (jeftini film scenarij-alert) kad se Jamajkanac zajunio i poceo polu-utrkivat sa jos jednim BeEmVejcem (cabrio) u kojem je sjedio neki bling-bling covik. A na turbo stereu na 1000 x 3 decibela drezdi Mariah Carey (sad, isplati li se mrijet sa njom na usnama mojim, hmmm, mislim si). Od straha sam (a ko fol se pravila jer sam kao kul) natandrcila svoje Yoko Ono stajl suncane naocale i kutrila, kolegica na zadnjem sjedalu se nije previse uzbudjivala, dok se Jamajkanac pjenio da to on jos polako vozi i NE utrkuje se jer smo nas dvije sa njim. Inace...
I tako ja vidjeh istocni London. Istinabog iz automatik 1991. modela tamnocrvenog automatik BeEmVeja na putu na i sa pogreba. Ali poklonjenom konju se ne gleda zube.
Post je objavljen 23.10.2005. u 11:10 sati.