Marketing
Ne narucujte White Russian u Ayrshireu
Svojedobno su Plavi Orkestar trubili nesto poput da je bolje biti pijan nego star. A jebo, desi se nekad i jedno i drugo. Povod? Skotska svadba.
Nes' ti jet set zivota. Vec ne znam koji puta sjedam u avion i letim u zadnjih par mjeseci. Nije to bas lako. Ovog puta pizdim. Jerbo je EasyJet, dakle, sjedi di os'. A posto sam bila seating priority D (citaj: zadnja rupa na svirali) preostala su bila sjedala do prolaza. To nikako ne volim pa me je raznerviralo do zla Boga. Ne vidim kad avion polijece i slijece. A to mi je vrlo bitno. Mrzim kad sleti, a mene to iznebuha zatekne. Barem 90% aviona je vec trkeljalo na skotskom naglasku. Osim dvoje Nizozemaca iz Gaude koji su nadglasili sve. Dzaba im onaj sir kad su fatalno dosadno-meljavi.
U Glasgow dodjoh sa suzom u oku mom jerbo tamo provedoh ohoho godina. Shodno sa time tamo su mi velebna sjecanja na raznorazne ekscese, nemogucnost razumijevanja glasgowskog naglaska prvih 6 mjeseci i kako mislih da je Alba skracenica od Albanija. Kao, znam ja Glasgow usprkos cinjenici da vec 5 godina izbivam u inozemstvu. Odnosno Engleskoj. Na licu imadoh onaj blagotelece-iznenadjeni pogled tipa otkud sad ova zgradetina/ducan ovdje? Cudeci se ko pura glisti obidjoh centar, zakljucih da su Skoti carevi od ljudi (pitas li ista odmah ti ljubazno pomognu, za razliku od ovih ovdje koji te ne fermaju ni jedan promil, a ako te i zafermaju, zafermaju te sa nu, evo ti na mrkim pogledom. Zamalo kupih Redheads have more fun u Urban Outfitters, ali se suzdrzah na jedvite jade. Onda htjedoh uzet G is for gangsta. Ili B is for Bitch (ali ova zadnja mi je bila malko previse seksogradna pa je nijesam uzela). Na kraju odlucih da necu nista jerbo da cu stedit za jos jednu destinaciju koja me je ubola ko osa u oko: obala Mojito (Nikaragva).
A Glasgwegians (stanovnici Glasgowa): uzet cu samo jedan primjer. Uz sve to dernecenje uspjeh otic u bolnicu u posjetu jednoj osobi. Ispred bolnice (odmah na ulazu) postoji ogromni natpis NE SMIJE SE PUSITI TIK DO ULAZA U BOLNICU. Sto vidim? Oko petero starih, sve onako isusenih, koji rauhaju sve u 16 (plus jedna lula), odmha do ulaza. Nece njima nitko rec di mogu pusit. A kamoli ista drugo. The mighty Glasgwegians: takin' shit from no-one.
Na svadbu zakasnih. Tj zakasnih na veceru. A nas nekolicina se namjerno izgladnjivala samo da se mozemo svadbeno-posteno iskrkat. Tako nam i treba kad smo milili u prenatrpanom autu punom busilica, sperploca, burgija i inih alata (auto je vlasnistvo dvojice perspektivnih mladih arhitekata), a ja sam na sav glas pokusala uvjeriti prisutne da je Jay Z Bog.
Moradosmo cekat da se vecera zavrsi jerbo su nam zabranili prekidat ih. U zanimljivom cekanju poceh sa par gin & tonica. Mislih, bit ce to lagana vecer. Prestadoh brojat muske primjerke odjevene u kiltove. Vecina ih je bila, otprilike godiste 1945. i starije pa mi se nije dalo provjeravat stono ono nose ispod. Mladozenju sam bila odmah iskljucila iz tog eksperimenta jerbo je mlada stajala uz njega non-stop. Nisam htjela riskirati.
Dernek se nastavio uz vijenac popjevki i melodija za stare i mlade (uz nezaobilazni svadbeno-tezgarsko-hotelski bend). Ipak, najvise uzbudjenja su izazvale skotske pjesme (Flower of Scotland - neoficijelna himna i solidna izvedba I'm Gonna Be (500 Miles) od Proclaimersa) kada je densflor bio krcat. Cak su i mene uspjeli ugurat u sveopce 'kolo'. Reko', oniiii, ne znan rijeci. Kazu oni, suti i samo mlataraj rukama. Sto i napravih.
Nakon par gin & tonica i par Guinnessa, odvazih se na veliki potez (tj odlucih se totalno skrsit): dede mi daj jedan White Russian. Eeeerrrmmm, a u to ide???? Zacudjeno me upita takozvani barman. Imamo Black Russian, kaze on. Reko' ja: Ne moze Crni kad je Bijeli, uh. I otkud ja znam sto ide u to, sunce ti Isusovo, 'oli si ti barman ili ja???? Eeeeeeeerrrrmmmm, opet ce on, ne znam, ali mogu telefonski nazvat tog i tog i pitat. Ajde, bogati, nemoj sad ovdje cirkus izvodit, aj, daj mi tekilu i kvit. I dobro. Kad ono, ni pet minuta nakon ovog incidenta, dodje meni barman i slavodobitno veli Eeeeeeeee, znam sad jer sam ipak nazvao tog i tog! I tutne mi nesto sto je otprilike izgledalo kao casa mlijeka sa ledom. Koji ti je ovo, matere ti?? Pitam se u sebi? E, sad, to je bila Ayrshire verzija White Russiana: Bacardi, votka i mrvica mlijeka. Issa ti, mislim si, di ti je smedje na dnu, a bijelo na vrhu??? No, konju se u zube ne gleda, aj, daj kad das, sto das! Daje solidnu iluziju teetotalera (onog koji ne pije alkohol) jerbo ko fol pijem mlijeko. Malo mi je ipak bilo dozlogrdilo, a i sjetila sam se kahlue pa ga odo' pitat jel moze 'vako? Oniiiiiii, neimamo to, ali aj, imamo Tiu Mariu. Opet je bilo ono daj sto das! Nije to bilo to, ali mislim si, ako opet idem zanovijetat nece mi se dobro pisat. Pa umuknuh i iskapih i drugi neuspjeli pokusaj. Mislim si, u mondenom Londonu ne trebam 'vako objasnjavat. Ne imadose ni sad vec passe Cosmopolitan. Ih!
Nakon toga memorija prestaje funkcionirat. Tj ucrvala se gore nego snita parizera ostavljena na zvizdanu. Ne znadoh za pravo znacenje rijeci mamurluk do 7.30 danas ujutro kad se morah probudit i mahnito stic na avion. U pravom filmskom shtihu trceci i mlatarajuci sa torbetinama te gazeci sve pred sobom. Figurativno si zamislite scenu kako avion polako krece, a ja onako trcim za njim i uspijevam se ubacit unutra. U zadnji cas.
Zalosno kako alkohol djeluje na stare ljude poput mene. Dovoljno je rec da se 12 sati nakon svega jos uvijek osjecam pod gasom i da se ne usudim sjest za volan. A u frizideru nemam ni osusene salate ni upljesnivljenog sira. Sve prazno. A u pripizdini se ducani nedjeljom zatvaraju u 16 sati. Da se vec ne ponavljam: cemer, jad, ocaj, uzas.
Post je objavljen 02.10.2005. u 15:57 sati.