The Last Broadcast

srijeda, 30.03.2005.

"If you want me do to you right, you are gonna have to love me day and night, 24/7 love you know just what I need"

Ovo gore nama seljacima porucuju i Tony i Michael Howard, a ne Artful Dodger.

Dobro, dakle, odredjen nam je dan De, 5. svibnja. Cetvrtak, po obicaju. Zasto, pobogu, cetvrtkom? Pa, izgleda zato jer su lijeni i neinventivni clankonosci. Naime, premijer bi mogao sazvati izbore na koji god dan, ali posto se vecina izbora u proslosti izdesavala bas cetvrtkom, onda se povode za onom if it ain't broken, why fix it?.

Situacija se lagano zahuktava. Po obicaju, postoje raznorazne spletke, spoticu jedni druge o svoje vlastite gluposti, vodja opozicije Michael Howard je nedavno otpustio kljucnog clana predizborne kampanje jerbo je ovaj 'propjevao' o tome kako konzervativci uopce ne namjeravaju sniziti poreze i sva ostala jeftina obecanja s kojima se tako sepire u javnosti (simptom uobicajenog nacina razmisljanja prosjecnog jednojajcanog politicara: plesat cu na trepavicama samo da se docepam vlasti). Obavezna su uslikavanja u najmoronskijim pozama, tipa rukovanje sa bezbrojnim penzicima (gle, pa ja se ipak brinem za stariju generaciju); sline nad nebrojenom djecurlijom (gle, kako volim mladji narastaj koji nastavlja i nakon nas na ovom svijetu, svijetu kojeg cu ja uskoro sjebat ako ga vec nisam); 'ozbiljne' diskusije sa 'pravim' radnicima-sljakerima po rudnicima, tvornicama i ostalim kolhozima (gle, pa ja sam samo jedan od obicnih radnika sa k); prave se hip & trendy sa tinejDZerima (onako, zachagaju jednu, pa skoro da zapale JEDNU, skinu sako i malo raspuste kravatu, ono, yo, man, gle, ja sam frajer jer ipak znam nabrojati 3 pjesme i 3 benda koji su nastavili s radom i nakon 1974.).

I sad secer na kraju: zvanicna pjesma laburisticke stranke na ovim izborima je Beautiful Day od U2. Oh, pa savrseno! Hip, kul, fanki, in with the crowd, yoof kalcr, man. Iako, izgleda da su se samo ufatili refrena. Recimo, na
You're on the road
But you've got no destination
su zaboravili.
Vidim da se politicari jako furaju na to. Nisam ni znala da im je na ovogodisnjoj konferenciji himna bila Call On Me od Eric Prydza. Ja sam isti kao i prije. Aha, je, da, jesi, jesi. Navodno da je Tony Blair dobio ideju dai iskoristi tu pjesmu dok je bio u teretani na masini koju zovu veslacka masina. I da se navodno skoro strgao koliko se bio raspametio vidjevsi dobropoznati video spot. Iako, najprepoznatljivija pjesma do sada koristena od strane laburista je Things Can Only Get Better od prije par godina. Tj od 1997. kada su dosli na vlast, kada je sve izgledalo sjajno i bajno, kada je Britannia bila kul, kada je Noel Gallagher nogom krocio u 10 Downing Street. Kako da covjek zaboravi John Prescottovo, Gordon Brownovo i Tonyjevo mumlanje ustima (aka plejbek) na tu pjesmu! Ma, ju-tu-shmu-tu, trebali su se drzat Chesneya Hawkesa i I am the One and Only. Cak zvuci vrlo prigodno. Puno prigodnije nego Beautiful Day.

Slika (ni)je Tony, nego jedna od genijalnih slika Alison Jackson.

- 11:33 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 29.03.2005.

50 ways to look great naked

Nisam feshnabl. Ni malo. Nula bodova. Nul points. Nada. Big, fat zero. Nikada nisam ni bila. Kao sto se kaze, mozes odstranit babu iz provincije, ali ne mozes odstranit provinciju iz babe. Od tipicno provincijskog stila (vec spomenutih bijelih carapa, i to frotir, po mogucnosti sa crvenom i plavom crtom), preko sofisticirane alter-urbane podrapanosti, pa sve do sadasnjeg, hm, eklekticizma u oblacenju, nikada nisam bila feshn guru; iliti sveta planina; iliti ubudjosani mesija, Jim Jones stajl, koja masovno preobracuje mase.

Sto je vrlo cudnovato, s obzirom da mi nije tlaka motati se po ducanima uzduz i poprijeko, pipati odjecu, milovati si lice sa njom (mmmm, kako je mekan ovaj barsun), isprobavati. Recimo, visoke pete su no-no (picture this: slon u ducanu porculana; 'nuff said). Majice sa kratkim rukavima su mi skoro pa ekvivalent golotinje (i ne, ne poticem iz anabaptisticko-kalvinisticke sekte). Bikini, boze sacuvaj! Sandale su isto out, kao i japanke, naravno (mrzim gledati prste na nogama, bilo svoje, bilo tudje). Cizmetine ne nosim (hm, pa da mi noge izgledaju kao balvani? Ne moze!). Sve sto je nabrano dobiva ne nula, nego minus bodova. Raznorazne dzidze-midze takodjer. Veliki dekolte, Marisi-stajl, je a big NO-NO. Nakit bih jos i nosila, ako ga ne bih svakodnevno i ustrajno zaboravljala stavit na sebe. Obrati paznju na glagol ZABORAVITI. Treba li ista jos dodati? Vrlo skromno tvrdim da me nema, trebalo bi me izmisliti. Ah, da, kapetine i slicna pokrivala za glavu ne podnosim jerbo ne zelim narusiti simetriju kose. Razni zivotinsjki uzorci su mi mili koliko i Tony Blair na veceri. U domenu donjeg vesa za sada ne zelim ni zalaziti. Koji sam ja minimalist, to je nevjerojatno. Nesto kao Sol LeWitt, skromno da se izrazim. Eto ga na, sad sam si upropastila i erocko snimanje kod Zozona. Ode potencijalna slava, ode mi BeEmVe koji sam si mogla kupiti s honorarom. Obuzimaju me jad i cemer.

Prosli su dani kad sam prije jedno 150 godina plasila malu djecu sa crnim plastem koji se vijorio oko mene (Bishop Brennan stajl iz Father Teda) ili kad sam zgrazavala regionalne prodavace namjestaja sa svojom podrapanom potkosuljom. Ne moze covjek vjecito zivjeti na starim lovorikama.

Hmmm, sad kad bolje razmislim i kad se ovako fantasticno opisem, dobijam sliku ispred sebe od Selme Bouvier. Zato (ako ne zelite oslijepiti) radije odite ovdje. I ain't saying my goodbyes!

Danas Tonci i zena mu slave srebrni pir. Navodno, Tonci joj jos nikada nije kupio ruze. Ni za Valentinovo, ni za rodjendan, ni za bilo kakvu godisnjicu. Toboze, Cherie je isla zvati Richarda i Judy (muz-i-zena cheesy tandem koji vode nesto tipa informativni talk-show emisiju) da se izjada zbog toga. ‘Ajde, Tony, reci to sa cvijecem! Udovolji zeni, bogati, sto cekas?

- 11:44 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 26.03.2005.

"I want out. This place is too cold. Keeper smells. Boring, boring, boring"

U ovim radnim uskrsnjim danima nemam pametnijeg posla. Nit' sam ofarbala jaja, nit' sam kuhala sunku, nit' sam pogledala i jedan film (a koji traju otprilike 4 sata) na teve sa prikladnom tematikom, nit' sam pojela ijedno cokoladno jaje. No, nebitne su ove cinjenice u odnosu na ovu.

Banksy did it again! Svaka mu cast. Obucen kao penzic uspio je prosvercat svoje raznorazne umjetnine u cetiri ugledna muzeja u New Yorku: Brooklyn Museum of Art, MoMA (hommage Warholu i Campbell konzervi juhe with a twist), Metropolitan, i Prirodoslovni muzej (kukac kojemu je prilijepio minijaturna avionska krila, rakete i satelitsku antenu). Ajde, ovi u Metu su barem skuzili (ili barem tako kazu) nakon 'par sati'. Ovi u Brooklynu, e, njima su trebala 4 dana. I sad, Banksy kaze da sta sad tu on ima cekati, nek se ovi tamo u New Yorku uozbilje i gotovo: ako nece Muhamed brdu, onda ce brdo Muhamedu. Mislim si, ajde, Banksy, ako si junak, napravi to tamo gdje radim pa da vidimo cija majka crnu vunu prede! Ne bi imao sanse, odmah bi te skuzili. No, brijem da je samo pitanje vremena kad ce se Banksy pojaviti u uglednim Christie's aukcijskim katalozima i kad ce poceti drzati predavanja diljem kugle zemaljske o subverzivnosti umjetnosti. To ce biti zalostan dan za mene. To ce biti nesto poput dogadjaja kada su The Clash potpisali za CBS.

"This historic occasion has less to do with finally being embraced by the fine art establishment and is more about the judicious use of a fake beard and some high strength glue. They're good enough to be in there, so I don't see why I should wait."

Ne znam sto se tu jos moze dodat, oduzet, pomnozit i podijelit: Banksy rula; Banksy je car; Banksy, zelim se udati za tebe i izroditi ti djecu.

Jos malo Banksyjevih grafita diljem Londona i Brightona.

- 13:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 25.03.2005.

Deadweight

Dakle, konacno imamo premijera koji je ful kul, monden i dapace, socijalno i moralno osvijesten (samo nemojte spominjati legalitet rata u Iraku, malo ga to, kako da pristojno kazem, zaBAVlja, ali pustimo sad takve tricarije). Poceo je nositi plasticnu narukvicu koja oznacava borbu protiv siromastva (ko fol), tj da podrzava eradikaciju svjetskog siromastva. Oh, kako dirljivo! I nije to ona jeftina plastika koju dobijete u bolnici (ne, nisam uopce prvo pomislila da bi to mogao biti slucaj). Nego cin osvijestenog, mladog i hip covjeka-politicara kojemu je stalo da svijet posten bolje i ljepse mjesto za zivot. Izgleda da cemo se jos nagledati (a bogme i naslusati) svega i svacega do kraja izborne kampanje! Umjesto da se sredi i ne prodaje vise oruzje siromasnim narodima koji ni za kruh nemaju, ali zato pokupuju sav zivi arsenal koji im ovi bogati lifraju. No, nekako imam osjecaj da bi politicari nasadili na sebe i onaj kostur-kostim iz Scream filmova i istovremeno plesali na trepavicama, samo da se odrze/docepaju vlasti. Ali mi imamo chic premijera, eeeej, znate li vi sto to znaci?

Za kraj, procitajte ovaj clanak od Polly Toynbee u vezi 'asistirajuceg' umiranja. Makes you think, doesn't it? Skoro pa da si idem nabaviti kakvo minijaturno vatreno oruzje za pod jastuk, za svaki slucaj jer ako/kad dodje to toga, htjeti ce me ocuvati zivu pod svaku cijenu ili ce me licemjerno 'ubijati' danima u najgorim mukama.

Pitanje: zasto ja nikad prije ne cuh za Brendana Bensona? Odgovor: zato jer sam ne-mondeni seljak. Uh, drago mi je sto sam to rascistila sama sa sobom.

Svaki Uskrs pocinje tradicionalna britanska opsesija uradi-sam filozofijom i vrtom. Vrtni centri ce biti krcati, uradi-sam ducani isto tako. Na teve ne mos' mrdnut od programa koji ti nude instant makeover. Britanci vole raditi sami. Iako ljoskaju sa ljestvi, samoubijaju se (slucajno, naravno) zbog neispravnih alata poput busilica i inih sprava. Nema veze, samo da trackas novu farbu po zidovima, mijenjas lustere, zakucavas neke letvice, lickas vrt do besvijesti. Filozofija 'ako moze susjed, mogu bogami i ja' se udomacila i ovdje. Svejedno, nedavno sam si instalirala ovaj 'luster' Norm 69 (na slici) za koji mi je trebalo par sati da ga prvo sastavim. Nema veze, sad sam stajlish jerbo je tzv. dizajn klasik. O, jea!

- 12:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2005.

When Marisi met Xiola...

Vidim da sam se dosta iskvarila otkako poceh pisat ovaj blog. Vec dulje vremena ne spomenuh nikakvu revoluciju, nepravdu, tajno trovanje stanovnistva, zlocine i kaznu. Pocela sam treskat o nekim pickastijim temama, sto nuzno ne znaci da su bolje. Dapace i naprotiv! Ali svakoj budali svoje veselje, pa tako i ovo sad meni. Slobodno odgibajte u troskocima zanima li vas da li je Michael Jackson u sudnicu danas zakoracio sa smjeskom na milom mu licu.

Vrijeme radnje: jesen, doba nastajanja Biblije (otprilike), stari zavjet. Mjesto radnje: metropola. Glavni akteri: Marisi i ja. Dakle, vec ste skuzili uzbudljivu temu koju necu sad jos jednom ponavljat jer se nalazi u naslovu. Naime, Marisi se voli predstavljat kao tamo neka ojkajuca seljakusa, ali to uopce nema veze s istinom. Ona je metropoljanka, born and bred, i kao takva je 100x veca aristokracija od mene, born and bred do 14 godina in pripizdina vulgaris di su ljudi tak dobre cudi. I tako, otisnuh se ja mlada seljankura u metropolu ne bih li ista naucila i nameracila se na tamo neku skolu. Prvi dan zasjedoh dupetom u prvu klupu iz koje ne mrdnuh slijedece 4 godine. Nes' ti Xiole, sjele do mene najvece frajerice metropole, tzv. djeca elite nekih tamo modnih kreatora, buducih drzavnih tuzitelja i inih spodoba. Xiola je, sva u traperu samo zamahnula sa svojom kosurinom, i vidjela da njen sarm vec naveliko djeluje. Pis of kejk.

Iz nepoznatih razloga, drugi dan skole razred je morao otici ko fol na neko kulturno uzdizanje, tako da smo zavrsili u Muzeju Mimara. Kao prvo, Mimara, votdafak, tek sam naucila kako prismrditi do skole, a da se ne izgubim, a sad tu neki Mimara? Aj dobro, obucena u traper sos, sa pletenicom koju mi je mama isplela, bijelim carapama i cipelama (jos mi je samo falio domaci kruv, panceta i luk) dodjem ja tamo, a kad ono, ove 'moje' elitne babe se odmah razmilile, kao ovo, ono, i ostavile mene jadnu samu. Reko', jebo sta sad? Piljim u eksponate sama, mislim si, e, di si dosla, Xiola, odu ti veze i poznanstva, ode ti sansa da zgrabis nekog Saloonovca! I eto ti nje, Marisi (sa mini-valom, op. a.), pocela se nesto plest oko mene, te ovo, te ono, te kako se zoves, te tamo-amo, muvanje, gore-dolje i cap! Smuvala me oko malog prsta. Mali Mujo (aka Xiola) nije od srece mogao da se okrene oko svoje osi. Suma prijatelja mi se naglo povecala sa nule na jedan i to me je neizmjerno cinilo sretnom i malo manje provincijskom. Mislim da smo jos poslije dokusurile par sladoleda i do Trga otisle pjeske. Kao, znam ja gdje idem. Dobro, veli Marisi, tu ja sad idem na neki tamo tramvaj. A ja onako kulerski velim da i ja idem na tramvaj doma. Sad u kojem smjeru? Ne'am pojma. Marisi je vec bila otperjala, a ja onako ice cold sjednem na pravi broj, ali u krivom smjeru, naravno. Tek sam na borongajskom okretistu skuzila da to ipak nije Tresnjevka. Zajedno smo Jabucarile, koncertirale, druzile se sa sumnjivim tipovima (i slinile za istima), OKC-irale, markirale i ostale stvari sto tinejdzeri vole.

I tako, evo, pocelo je poglavlje mog zivota koje jos uvijek krasi Marisi (opa, cak se i rimuje!). Moj zivot bi bio jedna velika pustopoljina bez njezine blizine: violine, gusle i dinaridsko ojkanje (naime, obje poticemo iz Vlajine) drezde u pozadini kao prateca muzika, suza se cakli u oku, a usne samo sto ne pocnu podrhtavati od prevelikih emocija. Iako, sudeci prema ovoj listi:

Marisi	Xiola
Japanke	Pomoz' boze
Visoke pete	Mary Jane's
Hennessy	Guinness
Miami	New York
Pedeset centi	Jay Z
Beyonce	Kelis
Ne voli cokoladu	Obnevidi kad je vidi
Brazil	Island
Surferi	Indie film makeri
Brad Pitt	Michael Madsen (da ne bude stalno Vincent Gallo)
J-Lo	Marianne Faithful
Preplanulost	Bolesna bljedunjavost

Ali kazu da se suprotnosti privlace!

- 13:06 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2005.

Pour Some Sugar On Me

Kako to vec obicno biva, ubauljam u kucu nakon sto se vratih s posla, mrtva izubijana, prebirem po posti i molim boga i vraga da ne bude jos koji racun, a kad tamo koverta sa oznakama Parlamenta (House of Commons). Isusa mi Krista, pomislih u panici, koji im je sad? Meni idu slat nesto? Sto? Pokusavam se sjetiti da li sam mrtva pijana napravila neki tezi prekrsaj, tipa stala Tonciju na kurje oko? Ili sam se proslog tjedna nesto gadno zamjerila Borisu Johnsonu dok je sjedio ispred muzeja (mozda zato jer sam htjela ocijukat sa njime)? Mislim si, ajde otvaraj, tuko jedna, pa vidi sto ti pisu. Mozda je neka kvazi-pozivnica za vjencanje Charlesa i Camille? Eh, da se barem mogu pohvaliti zanimljivom cinjenicom, ali eto, pisao mi moj zastupnik u parlamentu, tj zastupnik mojeg okruga, The Hon [Honourable] Nicholas Soames MP, zahvaljujuci mi na ispunjavanju neke ankete u vezi radnickih, tj cistih sljakerskih vlakova koji voze radnicku klasu u London kao stoku 3. kategorije. Pokusavam skuziti sto mi zapravo on porucuje, ali kao pravi politicar, ispisao je tamo cijelu A4 stranicu, a da nista konkretno nije rekao. Svaka cast. No, pustimo sad ta razglabanja. Sto mi je najvise upalo u oko je papir iz centra moci ovog otoka. Ono, smell the power: samo sam ga mirisala ne bih li namirisala ni sama ne znam sto. Pa pipam parlamentski stambilj, pa gledam da li je Nicholasov potpis pravi (nije, mamicu mu lijenu, nego je nastampan), pa vidim da me je naslovio sa Dear Xiola, uh, topim se sva. Onako, blijedo-zuckasti papiric, sa plavom tintom. Izgleda da ce mi to biti jedno od jedinih dostignuca koje cu moci ispricati unucima u dalekoj buducnosti, zajedno sa onom prposnom dogodovstinom o Nick Caveu i mojoj tada ljubicastoj kosi, te rukovanju sa nekim tamo mladozenjom koji se uskoro zeni za ljubav svog zivota (ne, Roose Bolton, to NISI ti). Poput Al Bundyja i njegovih four touchdowns in one game. Ako me se itko ikada usudi dirnuti, odma' cu izvadit papircugu iz dzepa i mahat kome god pred nosom. O, da, skoro pa da mi dodje da zaplesem tango sama sa sobom: moj zivot ne moze biti ispunjeniji.

Danas je u muzeju svoj godisnji sastanak imala neka masonska frakcija (neka bog te pitaj koja loza). Nisu nam dali da ih snimamo na CCTV kamerama. Ko fol da ne znamo s cime se to bave iza zatvorenih vrata. Kad sam odlazila s posla, po glavi mi se vrzmala jedna izuzetno vazna cinjenica: da li ce masoni mozda ukljuciti kazic i zapoceti svoju seansu viseglasno pjevajuci Def Leppardov klasik Pour Some Sugar On Me? To nije mala stvar: okupiralo me je sve dok nisam zaspala na vlaku snom postenog sljakera. I da, glava mi je ljoskala svake 3 minute. Kao svakom postenom komjuteru.

- 21:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2005.

"If you must get into trouble, do it at the Chateau Marmont"

Probudih se kao slijepa kokosh, s onim odurnim osjecajem da moram raditi i ovu nedjelju. Reko', sta sad, idem, moram. A sve to dok Marisi jos debelo hrce snom prave dame. Dakle, ijopet moja teorija drzi vodu: dame ne izlaze iz kreveta prije podneva, a ja (kao samodeklarirana ne-dama) se dizem vec u 9 ujutro. No, zapravo sam samo htjela izreci ovo: slava bila kolegi koji kupuje News of the World: svake nedjelje se nadje po koji besplatni cede pa tako i ove. Ali ovaj sad je pun pogodak: Legends of Rock zbog kojeg cu jos malo pa si iscasit vratne kosti od headbangiranja. Naime, da nabrojim samo neke od legendarnih pjesama koje ce mi drezdati za vrijeme radnog vremena:

Alice Cooper - Poison
Meatloaf & Cher - Dead Ringer For Love
Motorhead - Ace of Spades
Europe - The Final Countdown
Boston - More Than A Feeling
Ted Nugent - Cat Scratch Fever
Blue Oyster Cult - Don't Fear The Reaper
Feeder - Buck Rogers

Vec osjecam kako se polako u meni budi duboko zamrznuta rock chick. Ne mogu vise to sakriti. Isplivalo je na povrsinu. I am coming out!

Kao hodajuca kontradikcija same sebe prebacujem se na informaciju da ce Patti Smith biti kreativni direktor Meltdown muzickog festivala u South Bank Centre-u (kompleksu koji sadrzi kazaliste, kino i koncertne dvorane, te u sklopu kojeg je i Hayward Gallery) od 11.6. pa do 26.6. Jedna od ideja joj je da Jeremy Irons cita odlomke iz Proustovih djela. Nekako predmnijevam da Marisi nece htjet sa mnom. Kladim se da zato jer tamo nece tocit Hennessy.

I tako, spremam se ja za osvajanje Los Angelesa i trazim neki hotel-motel sukladno mom polupraznom novcaniku. Nes' ti jeftinosti: ama skoro sve recenzije takovijeh hotela imaju nekoliko zajednickih tocaka: smrdljivost, necistocu, zablokirani ve-ce, fleke sumnjivog porijekla na posteljini, kurve u PVC odorama koje se secu lobijem, a neki cak moraju imati unajmljenog cuvara (security guard) 24 sata na dan da kao unese osjecaj sigurnosti. I ne, nisu to hoteli u LA South Central, da ne bi bilo zabune. Na zalost, u Chateau Marmont ne mogu ni prismrdit. Mozda izaberem ovaj. Jos k tome je i na Sunset Boulevardu: kud ces bolje za turista-seljaka kao mene. Sunset Strip, here I come!

Posto sam tek nedavno skuzila kako mijenjat desktop background i kustomizirat screensaver, sepirim se pa ih svakih 5 minuta mijenjam. Ilustracija danas reflektira ovo amatersko-diletantsko ponasanje.

This ain’t no disco, it ain’t no country club either... This is LA!...

- 14:06 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2005.

Pivo, znoj i salo u Camdenu

Dakle, nezanimljive crtice iz londonskog nocnog zivota, part deux. Upozoravam da ovo pisem odmah nakon velebnog dogadjaja zvanog beer festival. Dakle, pod gasom i pod dojmovima. Drugim rijecima: jako zanimljivo. Festival 'pravog' piva u Camden vijecnici. Hm, da, odmah da napomenem da i dan danas pojma nemam koja je razlika izmedju razlicitih vrsta piva: beer, lager, stout, ale, portal (ako se dobro sjecam). Jedno ima vise pjene, drugo manje, jedno ima mjehurice, drugo nema i tako dalje i tako blize.

Uglavnom, dodjosmo nas cetvero tamo, a kad imam sta za vidjeti: svi su se iskrcali vani, dakle, bila je pozarna uzbuna. Zanimljivo. Doslovce. Hrpa znojnih, bradatih i debelih muskaraca na jednom mjestu. Uuuu, odmah smo ih pocele shacati, tek toliko da vidimo je li kolegica bila u krivu. Nije. Bila je u apsolutnom pravu. Spodobe zvanog normalno izgledajuci muskarac nije bilo. Jedna od kolegica se izuzetno pocela veseliti krsnim vatrogascima, no oni su se iskrcali na drugom ulazu/izlazu, tako da nista od slinjenja. No, dobro, to su sve majusne digresije kojima pokusavam zavarati puk kako nam je bilo super i nezaboravno. Sto i jest bilo.

Prvo placas upad. Onda placas casu koju koristis tijekom veceri (mozes je na kraju vratiti i dobiti natrag 2,50 funti). I onda svijet je tvoja ostriga (kako ovdje kazu). Dobijes i listu svih pivusa koje se mogu degustirati. Sve pive su poredane abecednim redom (od strane nezavisnih pivara: jer prije svega, ovdje je rijec o pivama koje ne mos' dobit u konvencionalnom pubu), i ides na sank i cekas. Tj ako si zensko (zenske se na takvim manifestacijama mogu izbrojit na prste jedne ruke) samo se nalaktaris, nasmijesis, malo ocijukas i dobijes vise od pola pint - nesto vise od 2 deci (ili cijeli pint - nesto vise od pola litre), koliko si vec prvotno zatrazio. Ne sjecam se imena pivi: znam samo da je prva na redu bila neka s otocja Orkney; onda neka svijetla; na kraju jedna od 'novotarija' zvana chocolate stout. Ovu novotariju ne preporucam. Bljak. Rekli su mi da imam ukusa u pivama jerbo nije mi se svidjela novotarija, ali zato su mi se svidjele ove druge. Medjusobno smo degustirali svacije pive (i cider od krusaka, kruskovac valjda, sta ja znam). Krkacili smo i par vrecica svinjskog sala (preprzenog i soljenog). To je navodno klasik koji ide uz pivu. Dr Atkins bi se ponosio s nama. Suzdrzali smo se od kupovine raznoraznih drangulija, ukljucujuci majice sa sloganima poput Kiss this bearhead.

Muski: da, oni su posebna prica. Vec sam pripomenula da ih je 100% sa pivskim trbusinama do zuba, bradatih i kosmatih. I znojnih. Uf. Neki su cak pokusali ocijukat sa par nas. Ono, konverzacija je otprilike tekla ovako: "Ooo, curetak, koju pivu pijes? Ma da, stvarno? Dobra je? Preporucas da si ja odem po jednu takvu?" Rico Suave, covjece. Ili gurnu te u rebra i ono, ko fol slucajno, "Oops, sorry." Zene... Hm, mislim da smo nas 4 bili najveca koncentracija zena po kvadratnom metru na tim prostorima. Dakle, nije bilo redova u zenskim vecejima: radujte se narodi!

Sve skupa iskapih 4 pinte (dakle, oko 2 i pol litre) pive. Nakon cetvrte pinte mi se vec malo pocelo mantati. Kad smo dotakli temu (i)legalnih supstancija, znali smo da treba napraviti razlaz sto i napravismo. Nadopisano ujutro: mamurluk udara, kava ne pomaze, skoro sam svom tezinom pregazila Jeffersona. Slutim da ce biti dobar dan.

I da, jos jedna izuzetno 'vruca' opaska: danas popodne ispred muzeja nam se natandrcio Boris Johnson, bivsi ministar kulture u sjeni, tj takozvani Dulux dog. Nije me primijetio. Gorko plakah u sebi zbog toga. Sa ovime zavrsavam ovo prezanimljivo javljanje.

- 10:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.03.2005.

Whatever you say, say nothing

Ovo je grafit P O'Neilla, a zapravo pod tim pseudonimom Ajarej se javno 'oglasava'. Grafit je osvanuo u kvartu gdje zivi jedna od McCartney sestara u Belfastu (Sjeverna Irska). Tko su sestre McCartney (njih sestero)? Robert McCartneyjeve sestre. Tko je Robert McCartney? Katolik iz Belfasta, otac dvoje djece, koji je krajem sijecnja ove godine izgubio glavu u jednom pubu u Belfastu. Koji je imao taj peh da se porjeckao sa jednim od clanova Sinn Feina (politicki ogranak Ajarej) u pubu. Izbila je svadja, tuca i Robert je ubijen. Koji je sad tu problem? E, pa ne zna se (ko fol) tko je taj ubojica. Kao svi tavaju u mraku. Ajarej zna tko je. Ponudila je Robertovoj obitelji deal: da smakne ubojicu u znak odmazde. Halo? HALO? Pa nismo na pijaci: ti meni krumpir, ja tebi paradajz. Ta 'ponuda' je ucinila raskol u vodstvu Sinn Feina. Zapravo, raskol je vec bio poceo onom pljackom stoljeca u Belfastu u prosincu prosle godine. Sad se jos produbljuje. McCartneyeve sestre, naravno, hoce da se krivac privede i zakonski kazni za ubojstvo. Ne mogu prodrijeti do sjevernoirske policije koja kaze da ukoliko svjedoci ne daju izjave, da ne mogu nista uciniti (tj da su im vezane ruke). Naravno, sve spodobe koje su bile u pubu kada je Robert ubijen ili se ne sjecaju, ili nisu nista vidjeli. Dakle, poznata kolektivna amnezija gigantskih proporcija. Sestre su se angazirale, lobiraju Blaira, sad lobiraju i Busha. Sad se Bush ulizuje, naravno, obecavajuci im brda i doline. Sestre su jucer sletile u Washington gdje ce proslaviti St Patrick's Day. Ted Kennedy se ogradjuje sad od Gerry Adamsa i Martina McGuinnessa (glavni seretar Sinn Feina). Duboki raskol u Sinn Feinu i Ajarej se nastavlja. Martin McGuinness finim rijecima porucuje sestrama da se okane corava posla i da se ne mijesaju tamo gdje im nije mjesto. A zapravo se opet sve svodi na kriminalne klanove koji caruju i drze stanovnistvo u strahu i trepetu, te koji dijele neku svoju verziju pravde Kneecap beatings, anyone? Ili da ti prostrijele sake i noge u stilu stigmate samo jer su se samoprozvali borcima za pravdu medju katolickim stanovnistvom? Sretan vam St Patrick's Day my bloody arse.

Sestrama zelim sve najbolje i da uspiju dovuci pravdi 'nedodirljivog' ubojicu. Ali bojim se da, usprkos njihovoj namjeri, ce biti politicki iskoristene i izmanipulirane od strane puno lukavijih i podlijih politicara sa svih strana. Na zalost, vrlo poznata vjecita borba s vjetrenjacama. Za kraj, ovo je odlican rezime Jonathana Freedlandera.

Tom Waitsov izbor albuma na Observerom blogu. I malo Gilbert & George-a kao ilustracija.

Veceras nakon posla slijedi pivsko dernecenje sa kolegama. Cilj: isprobati sto vise piva u najkracem vremenskom razdoblju. Slutim da ce biti dobro. Jer ja nisam dama. Kolegica kaze da se pripremim na lots of fat, sweaty men with beards. Krasno!

- 11:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2005.

Do That Thing

Ovo bi bilo nesto kao kutak za samobicevanje. Recimo, priznam si ovdje svoje najtamnije grijehe, pa se onda idem samoizbicevati po ledjima i putem toga si olaksam dusu. Nedavni dogadjaj ciste gluposti (s moje strane, dakako) naveo me je na ovo sramotno priznanje. Dakle, evo ga: snob sam za dizajn. To bi sad normalni covjek mogao prokomentirati da nosim Chanel, Pradu (dobro, imam jedan par Pradinih cipela), Chloe i Manolu Blahnika Nista od navedenog (a i iskorist cu priliku da javno kazem i totalno se obrukam: radije idem loviti divlje svinje nego da natandrcim popularno zvane Manolice na sebe). Potkrijepit cu to sa ovom cinjenicom: vec mjesecima tavam za ovom torbom. Nikako da je nadjem. A imala sam je. Zavrsila je tako da sam je frknula u kantu u kojoj drzim stari papir. Dugo je nisam nosila. Ostala je zatrpana i zaboravljena sa starim papirom. Stari papir sam jednom odnijela u kontejner. Ispraznila sam kantu bez ikakvog pardona. Skuzih tek nakon 2 tjedna bjesomucnog trazenja da je zavrsila tamo gdje je zavrsila. Mojoj agoniji nije bilo kraja. I dan danas se izuzetno raznerviram kad se sjetim tog poteza ravnog intelektualnom potezu vinske musice da otipka svoje ime na mom lapu. Nikakva druga torba ne pali od mene. Kakav Louis Vuitton, to je za seljake. To nije kul.

Pantone je vrhunac kulerstva. Potkrijepljenje sa cinjenicom broj 2: svaki puta kad bih izasla vani sa sad vec pokojnom Pantone torbom (bila je Crimson, Pantone broj taj i taj), ljudi bi me presretali na cesti i pitali gdje sam je kupila (rekla sam da ne znam jerbo stvarno nisam znala, posto je bila poklon). Zadivljeno su me gledali, a ja sam se seretski smjeskala i divila se samoj sebi koliko sam kul (ice cold, stono bi rekao Andre3000). Izgleda da mi se sad to obilo o glavu. Kaznio me neki tamo gore. Sad gorko ispastam. Na Forumu sam se ispovjedila i pokazala link. Grubo bijah ismijana. Nitko nije mislio da je moja Crimsonica vrhunac stila. Stovise, neki ljudi (ocigledno bez ikakvog ukusa) su rekli da u takvim torbama nose fascikle i dokumente na posao. Grozno. Bila sam jako tuzna, ali u sebi sam si mislila, e, barem nitko nece imati takvo torbu kao ja: tj, kad vise ne mogu ja, nece majci ni nitko drugi. Ne mogu si pomoci: arty-farty sam snob. Ogromni. Dobih na poklon nesto slicno da si smirim zivce. Ali nije isto. Ni priblizno. Vecinom sanjam da sam od glave do pete u Pantone-u (umjesto da sanjam kako, recimo, Vincent Gallo bira mene, a ne Paris Hilton): otprilike kao neka kvazi Zsa-Zsa Gabor prepotentnog ko fol umjetnickog jet seta. Ako moze ona imati kofercuge od Louis Vuittona koji kostaju 5000 funti, mogu i ja imati par Pantone putnickih torbi i sepiriti se, oh, u lokalnom pripizdinskom kinu. Svakom seljaku svoje veselje.

Inace, informacije radi, Pantone je alfa i omega za boje u grafickom dizajnu, arhitekturi, stampanju, proizvodnji tekstila i industriji plastike. Oni samplovi raznih nijansi na colour chartovima su svi proizvedeni od Pantona. Nema veze sa Pantene ProV samponom.

Ovonaskrabani gore tekst je skolski primjer kako od nicega napraviti ijopet nista: drugim rijecima, nadrobiti i pretociti iz supljeg u jos suplje i praznije. Ah, nadarenog li estete!! Inace, da se zna: zenim svakog (bilo muskog, bilo zenskog) tko mi pokloni nesto od Pantonove kolekcije za rodjendan. Imate 6 mjeseci fore, kasnije reklamacije se ne uvazavaju. Fala.

Sutra nam Gordon Brown (ministar financija) opet najavljuje novi budzet. Kao sto i prilici totalnoj analfabeti za ekonomiju, vise od tri cetvrtine uopce ne kuzim, pogotovo kad dodje do poreza, ali vidim da, srecica draga, sirokogrudno zenama daje od 2007. da budu na poluplacenom porodiljskom (zanjih par mjeseci na 100 funti tjedno sice) punih 9 mjeseci. Po obicaju, kad izadje iz svoje rezidencije (na putu do parlamenta) fino pokaze svoj financijsko-ministarski tradicionalni crveni kofercic u kojem je ko fol spremljen budzet. I smijesi se milo. A kamere samo strecaju. Zivio premijer (pardon, zanijela sam se), ispravka, ministar Gordon!

Inspiracija za danas.

- 11:18 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.03.2005.

From that town where they all look like Frankie Valli, they speak fluently blonde

Potpuno, ali potpuno i dibidusno shrvana cinjenicom da se Beck em uspio ozeniti, em uspio napravit sina, i da je Vincent Gallo spavao sa Paris Hilton, nista mi drugo ne preostaje nego prkeljat i iznijet svoje frustracije.

Skuzila sam da su definitivno najvece seljacine ljudi iz Croydona. Naime, imam tu cast da mi vlak stane na toj stanici. Kao prvo, uvijek ih se natrpa pun vlak; kao drugo, uvijek su glasni i non-stop melju na mobitele. Sa vrlo iritirajucim naglaskom i bojom glasa. Deru se na mobitel ko zadnje seljacine. Sto i jesu. I definitivno su najveci guratori. Croydon: ne bi se moglo klasificirati kao mjesto, nego vise kao satelitsko-siva nakupina prenatrpanih kucetina dubiozne kvalitete. Najveci plus mu je to sto je od centra Londona udaljen recimo nekih 15-20 minuta. Ne selis se u Croydon jer ti se u mozdanoj supljini izvrsilo prosvjetljenje (full monty religiozni-stil). Nego zato da ko fol izadjes iz urbanizacije u jos goru verziju urbanizacije: predgradje najgoreg kova. Iako ne ma nikakve veze, podsjeca me na Zeince i Kupljenovo u jednom (tko zna rutu Texas-expressa na relaciji Pripizdina-Zagreb, s obaveznim presjedanjem u Zaboku skuzit ce) na speedu. Samo jos gore. Pitam se kad je zadnji puta tamo bio David Bowie. Ili Kate Moss. Ili Captain Sensible. Croydon je poznat samo po jednoj vrlo zanimljivoj cinjenici: kao sjediste imigracijskog ureda zvanog Lunar House (od milja zvan Loony House, dakle, u slobodnom prijevodu, ludara). Kad jednom udjes u ludaru, nemoj se nadati da ces ikad i izaci. Zamalo.

Zbog rupe u zakonu, parlament je debatirao 30-ak sati u usvajanju protuteroristickog zakona kojeg je predlozio Tonci (ne znam kako se jucer onda bio sepirio Brightonom sa salicom kave u stilu 'ja-sam-samo-jedan-u-nizu-obicnih-smrtnika' u ruci). Nista strasno: malo su medjusobno caskali, pa su si narucivali pizze, sampanjac, malko su odspavali, pa bi opet malko svratili u parlament reda radi. I OK, Tonci je smrmosio neki kvazi-kompromis, sad moze tavat dalje po bespucima predizborne kampanje koja jos ko fol nije zvanicno pocela. A svakodnevno se iskolje sa Michaelom Howardom barem triesdva puta. Naravno, sad su se vec poceli 'vatati ove teme, ali ne smijem se previse iznervirati. Na kraju uvijek moral i slicne teme dodju na prvo mjesto, umjesto da se malo vise pozabave porezima, javnim sluzbama (pogotobo zdravstvu, javnom prijevozu i skolstvu), rasipanju para na vojsku i rat u Iraku. Observer misli da takve pojedinacni 'ispadi' nece ozbiljnije utjecati na glasace na izborima, no, buduci da se UK non-stop u svemu pokusava pribliziti USA, ne bi me cudilo da bi 'moralnost' moglo postati glavno 'oruzje' u borbi za glavnu fotelju.

Mislim da cu baciti mini iPod. U trenutku izuzetne slabosti i pomracenja uma umalo si nisam napravila jos jednu modricetinu. I to posred cela. U zanosu slusajuci ovo (kakav girl power, kakve kerefeke, zena totalno kika esove) zabusila sam se u drvo, tj uletila naspram drva. I stala na vrijeme, odnosno 1 milimetar ispred drvcuge. Samo mi jos fali modrica na faci. Ili jos bolje, da si stumbam mili mi nosic (a zapravo prokletu ogromnu nosurinu koju nosim na faci). A nista, onda bih se barem mogla hvalisati kako sam bila na super-duper kozmetickom tretmanu koji bi me konacno ucinio pickom i po'.

- 12:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.03.2005.

By the Time I Get to Phoenix...

Vidim, moj nesudjeni muz broj 35, Beck, izdaje novi album krajem mjeseca. Postavih jedno vrlo mastovito i originalno pitanje Becku: kad ce na turneju po UK ove godine? Umjesto da sam ga pitala kad ce se zenit za mene. Ili da ga pitam zna li ispec pitu od jabuka i ispec kokos u pecnici. Ali mastovitost je moje drugo ime (ko fol). No, nece majci on meni samo tako pobjec. Krajem 5. mjeseca gibam na nezaboravni (mos' mislit) izlet u Ameriku. Tocnije, jugozapad Amerike. Seljackija verzija Thelme & Louise (bez onog strovaljivanja u provaliju na kraju, nadam se). Jos uvijek ne mogu naci Thunderbird '66 za iznajmit, ali i ovako mi ljudi koji su se vozikali po Arizoni vele da je budalastina imati kabriolet na plus pedeset. Eh, nes' ti holivudske masinerije.

Ruta ide otprilike ovako: Los Angeles - Palm Springs - Death Valley - Las Vegas - Sedona - Grand Canyon - Phoenix.

Koliko ce mi uspjet sve to vidjet u 2 tjedna je vrlo upitno. No, nema veze, mala Xiola je sretna ko mali Mujo u New Yorku. Moci ce izzivjet najotrcanije stereotipe tog dijela Amerike. Recimo, vec sad se gustam kako cu uletit na Sunset Boulevard, Gloria Swanson-style. Ali mislim da cu posjetu LA South Central mozda ipak odgoditi za neki drugi puta. Nemam pojma zakaj idem u Palm Springs, mislim da je to usput na Route 66 i na putu do Death Valley. Da, Death Valley, tamo cu se seljacki zaputit Gram Parsonsovim stopama. Dobro, ne planiram overdozirat, ali ono, osjetit cu njegov vibe, man (Isuse Boze!!). Namjerno ne forsiram odsjesti u istom motelu u kojem je otego papke. Ali svrbi me, strasno. No, ipak necu pokleknuti. U Las Vegasu cu, hm, sta, sta?? Nemam pojma. Kockanje me ne zanima. Onda kojeg vraga cu radit tamo? Mozda odem na neki Gill Grissom trail. I kupim si LVPD Forensics Team vestu. Strah i prijezir mi se ne da glumatati. A bome ne da mi se ni otezat papke Leaving Las Vegas-style. Hm, a mogla bih se i udat, Elvis kapelica-style. Uh... Permutacije su bezbrojne! Grand Canyon, ono, cudo prirode, crvene stijene, plavo nebo, u skladu s prirodom i u kontaktu sa samom sobom, spiritualne fore ili tak nekak. Prevelika sam pickica da Grand Canyon pogledam iz helikopterske perspektive. Nema sanse. U bucnom helikopteru, njisuci se tamo-amo i moleci boga da se ne stropostas. Ni u ludilu. Nemam pojma zasto idem u Phoenix. Valjda samo zato da mi guzica vidi jos nesto. Zapravo, idem tamo zbog Glen Campbella, tj Caveove interpretacije ove pjesmetine. A i znatizeljna sam baba, hocu vidjeti, posjetiti, zabost svoju nosurinu svugdje gdje mogu. Htjedoh jos zabrazdit u New Mexico i mozda se otisnut preko granice u Tijuanu, ali kao pripadnik rmbajuce radnicke klase u kapitalizmu, ne mogu si uzeti vise od 2 tjedna odmora. Tj mogu, ali poslije bih se morala 'smrzavati' bez trunke godisnjeg sve do 31.3. 2006.

The Government Inspector je drama koju Channel4 emitira o David Kelly fijasku. Ne da mi se sad podrobnije objasnjavati tko je bio David Kelly (pokojni vladin znanstvenik - Irak - weapons of mass destruction - itd.). Ko fol se ubio. KO FOL. Ako vjerujemo u to, onda ajmo vjerovati i u postojanje Trnoruzice i Snjeguljice (zajedno sa svih 7 patuljaka).

Htjedoh jos nepotrebno objasnit kako to da me mlacenje prazne slame o Becku navelo na Los Angeles i sve ostalo: dakle, jucer cuh njegov novi singl E-Pro - Beck - Los Angeles native - godisnji odmor - sve ostalo - gledam teve - reklamiraju ovu David Kelly dramu - opet se razljutim (sad ce Udo ijopet rec da rejdjam) - naskrabam malkice tu i tamo - zaspim. Eto sablone razmisljanja jednostanicnog organizma zvanog Xiola.

- 11:15 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2005.

Terra adorada! Entre outras mil, es tu, Brasil, o patria amada.

E, ako mi sad ne ode reputacija (koja reputacija, pobogu??!) nakon ovog tako nepotistickog posta, nikad nece.

Nudera, da iznesem i ja svoj vid jucerasnjeg happeninga u brazilskom restoranu, aka krkacine vulgaris. Marisi poznajem vec ohoho i kusur stoljeca. Veze nas zajednicko markiranje testa iz biologije, dernecenje po Jabuci i sveukupno teenagersko muvanje. Veli ona meni da sam picka i po'. Je, mos' mislit. Marisi je jucer natandrcila oskudnu usku majicu bez rukava. Moja reakcija kad je skinula skoro pa papirnato-tanku jaknicu "Ajme, nije ti zima?" "Ne", veli ona mrtva-'ladna. A ja u crnoj kasmir dolceviti, gole koze u mene vidit ne mozes. I kako se onda probit u prvi plan? Menedjer brazilskog krkackog restorana nam je otvorio vrata, doveo nas do stola, pitao nas jel' sve u redu, a pritom je samo piljio u Marisi (vidi se iz prilozenog na slici). Ko da mene nije bilo. Grrr.. Al dobro, nije mi bio zgodan pa se nisam previse uzbudjivala oko toga. Marisi se izgladnjivala do zadnjeg daha: jela je samo 2 zlice meda i voce. Ja sam pokusala izgladnit se, ali sam ipak prije morala izist jedan croissant i popit cokoladno mlijeko. Moram napomenuti da je Marisi podabukla cizmetine sa peturinom od koje mi se vrtilo u glavi (njoj se nije vrtilo). I zbog kojih smo morale hodat (citaj: ona je cupkala) ko po jajima: sporo do zla boga (ne zna ona da ja prehodam kilometar i pol u 12 minuta). Sad, tko je tu picka, pitam ja vas?? Svejedno, osjecah se kao malesni seljak u mojim ravnim Capmer cipeletinama. Brazilski konobari su uvijek prvo pitali Marisi 'oce li malo svinjetine, pa govedine i tako. Mene nisu. Mene su prvu pitali za pileca srca. Ja nisam skuzila sto govore pa sam rekla da moze. Uzas. Marisi se podlo smijala. No, onda je dosla dupla caipirinha. S caipirinhom covjek zaboravi na sve boljke ovog svijeta. Slusah divanjenje o Bruceu Willisu, Brazilu opcenito i tak. Pokusala me je uslikat. Nije islo. Nes' ti fotogenicnosti. Na slikama uvijek ispadnem ko zadnji papak. Dosle smo do zakljucka da su mi noge, tj kopita, ipak fotogenicnije od face. Drugim rijecima, imam facu like a slapped arse (kako bi se to fino izrazilo na engleskom).

Nakon nekih par sati bjesomucnog krkanja osjetile smo da vise ne ide i pokupile se kod Marisi. Rekla mi je da ce mi posudit 'bisere' iz srednje skole koje sam ja, naravno, izgubila (moju kopiju, ne Marisinu). Provale iz srednje skole. Malo me je bilo sram jerbo sam mislila da ce Marisin gej cimer (meni vrlo ugodan za oko, ali ja nemam ukusa) biti doma, ali nije ga bilo. Mogla sam se opustit. I onda Marisi, nu, vidi ovo, vidi ono: oslijepila me sa kolekcijom japanki (naime, ja NE PODNOSIM japanke). Kad se saginjala vidjela sam da nosi tirkizne tange. Moj 'omiljeni' odjevni predmet. Pokazala mi je i famoznu suknju i po sa slike. Boze me sacuvaj da ja natandrcim nesto takvo. Nisam tip za to. Umjesto toga imala sam natakaren ovaj kolut. Nikad od mene trend-settera. Nakon toga je slijedio slide-show iz Brazila. Svi frajeri na slikama su mi bili ruzni pa sam se poradi dramatskog efekta jos i posebice snebivala. Marisi se krstila. A dobro, velim ja njoj, barem se nikad necemo pokefat oko istog frajera.

I tako, moradoh se otisnut natrag u pripizdinu jerbo ako zakasnim na zadnji vlak, spusih kolosalno. I onda ti imaj social life. Doma se dovukoh tek oko ponoci. Putem sam citala 'bisere' i umirala od smijeha. Doslovce. Suze su mi isle. A ludace, stas'! Vidim da su me opisali kao 'tihu alternativu iz dezele'. Ma, mamicu im njihovu... Necu ni spominjat zasto sam kasnila pola sata. Imalo je veze s podzemnom. I diglo mi je tlak na 200. Back the bid (za Olimpijske igre)? No fuckin' chance!!

A sada zvanicno obavjestenje: ovo prestaje biti moja i Marisina prcija, idem se sad malo uozbiljit. Skulirat. Sredit. Stalivec.

PS Nadopisano u 13 sati BST (zao mi je sto sam vas morala razocarati, ali treba naglasiti): ovo na slici nisam ja nego Marisi. Fala.

- 11:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2005.

Ample Assets

Vidim da se internacionalno glasovalo jucer navecer za pjesmu Evrovizije. Znam da je sada demode reci Evrovizija, da se sad to sminkerski zove Eurosong ili statijaznam. Izgleda da me uvijek u debelom luku zaobidju svi poslijednji krikovi bilo mode, bilo jezika, bilo bilocega. Uglavnom, sto da kazem osim da nisam gledala? Ovdje su nas plasili sa cinjenicom da je favorit bila Jordan, (uber)sisati 34FF model koji je slavu stekao pojavljivanjem na trecoj stranici The Suna, bancevanju u nocnim klubovima u visokom stupnju trudnoce, te opcenitom muvanju sa z-list jet setom. I sad, umjesto da izblebecem tu nesto o pobjednici Javine, ja se nameracila na Jordanicu. Nit pojma nemam kako ide Javineina pjesma, nit znam tko je ona (a navodno je vec imala par 'hitova'). Mislim da je neki kiselinski ostatak iz onih kvalitetnih emisija poput Pop Idol i slicno. Mislim da cemo ipak bolje proci od Rvacke koju, cujem, zastupa tamo onaj Boris Novkovic. Pih, tko ce se od njih dvoje bolje plasirati: oskudno odjevena spodoba zenskog spola ili musko (bilo oskudno, bilo ne-oskudno odjeven)? Nema veze sto Boris komponira, pjeva, svira, zna promijeniti gumu na autu. Zena je zena.

Dakle, Jordan. Idol danasnje zenske mladezi u UK (ne ukljucujuci mene, naravno jer nisam mladez). Zena-fenomen (ovis s koje strane gledate), sa takvim plasticnim sisama da te jeza obuzme. Navodno joj je sad zao sto si je stavila 'europski' model silikona, a ne americki po uzoru na pametnu Pamelu. Kao, americki kalupi su bolji. Whatever. Zena koja se javno svadja sa Victoriom Beckham (svako malo u tabloidima osvane naslov poput 'Posh slams Jordan's boobs'); zena koja vec ima par dokumentaraca snimljenih o njoj; zena koja je prakticki moja susjeda iz Brightona (eee, jadan li je covjek poput mene koji se 'vata na takve 'veze'); jedina zena na svijetu koja se mogla zaljubiti u onu ljigavu spodobetinu od Peter Andre-a, koja se udaje za njega i koja je sad trudna sa njim; jedina zena na svijetu koja je mogla biti sa jos ljigavijom spodobom zvanu Dane Bowers (neki kvazi-znj pjevac). Multitalentirana Jordan je snimila i singl. Mislim da nije bas dobro prosao, no mozda se varam u mom dubokom ne-trendy neznanju.

Jordan se kandidirala za UK pjesmu Evrovizije i spusila. Naime, ne znam sto se njoj vrzmalo po glavi, ali u 5. mjesecu u Latviji bila bi u skoro 9. mjesecu trudnoce. Sto i nije lose: UK bi onda bila sigurni pobjednik, jos ako bi se dijete bilo rodilo na pozornici (sto me uopce ne bi ni cudilo, znajuci Jordan). Mislim da bi Terry Wogana strefio lagani infarkt. Terry Wogan, za neupucene, tradicionalno komentira Evroviziju na BBC-ju, na tipican britanski nacin, pun sarkazma i ironije. Posto, jelte, Evroviziju nikad nitko ozbiljno nije shvacao na ovom otoku ('The Continentals vs. The British'). I zato, mislim da je to sve bila teorija zavjere od strane cednih moralista da se sprijeci live-rodjenje na pozornici. Jordan se bila prijetila da ce se prikljuciti na webcam i direktno prenositi radjanje njezinog prvog djeteta prije 2 i pol godine. Ali se u zadnji cas predomislila. Dakle, ipak je bila upregnula postojece 3 i pol mozdane stanice. No, ovo sa mozdanim stanicama je trenutno vrlo upitno: naime, pogledajte ovu classy naslovnicu u najnovijem broju OK Magazina. 'Nuff said. Move over Posh'n'Becks!

Svejedno, usprkos tome, Jordan mi je draga. Ne mogu si pomoci. U odnosu na onu odurnu Jodie Marsh koja je stalno pokusava kopirati i koja uopce nema nikakvog trashy stila (kao Jordan). Ovo je klasicna prica o Katie Price kojoj Jordan (maska) omogucuje da postigne nesto od sebe. Kvazi-Dr Freud has spoken.

Poradi ovogclanka americki pisac JT LeRoy me je zaintrigirao. Iako sam skepticna prema svakome koga opisuju kao 'holivudske zvijezde mu se klanjaju'. Odmah malo zasmrdi. No, mozda hype ipak nije toliki. Narucih Sarah.

Jos malo pa gibam s posla na mega-krkacinu s, pogodili ste vec, marisi. Meta: brazilski restoran Rodizio Rico. Namjera: nakrkat se do besvijesti i ocijukat s expat Brazilcima (to marisi, ne ja).

- 18:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2005.

Do You Know the Way to San Jose?

Dosao je danas i ovaj dan: dan kada trebam 'povesti' prvu turu posjetitelja po muzeju, iliti tzv. guided tour. Koma. Radije bih se guzvala u zicari sa Tony Blairom cijeli dan nego odrzala bilo kakav 'javni govor' (public speaking). Pih, a covjek bi pomslio koliko ovdje trabunjam da mi to ne bi trebalo predstaviti nikakav problem. Wrong! Neuobicajeno se ustrtarim, dapace, unezvjerim. Pretvorim se u hladetinu koja nema pojma kako se zove, gdje je i koji joj je zadatak. U trenutku sve pozaboravim i boga molim da me nitko ne pita usput neko pitanje na koji slucajno ne bih znala odgovor. Do sada sam manje-vise uspjesno eskivirala ovakve zadatke, praveci se apsolutno luda na diskretne pokusaje sefice da me scepa. Na zalost, scepana sam. I to jako. I sad sta? Sta? A nista, zatvori oci, duboko udahni i nadaj se najboljem. Umjesto da sve posaljem k vragu, opustim se i na opskurna pitanja posjetitelja seretski odgovorim da tko ih sljivi! Tupavo cu se smjeskati dok cu se u istoj desetinki sekunde ocajnicki pokusavati sjetiti da li muzej uopce postoji ili ne? Mislim, covjek bi pomislio da idem na spoj sa Antom Kovacevicem (sacuvaj me boze!), a ne da pola sata moram divaniti o muzeju i kolekciji u kojem radim vec skoro godinu dana. Ne znam otkuda mi takav otpor. Na poslu trkeljam po sasvim uobicajenim normama. Isitnabog, to su u 99,9% gluposti koje samo moji kolege na poslu nekako nalaze zanimljivima. A tek sto mi se dar govora razveze dok istrusim pola case vina da cak ponekada tako razdivanim sama sa sobom, a, bolje da vise ne pricam!

A nije da nismo imali tecajeve o tome. Dosao nam je bio cak i neki kvazi-glumac sa BBC-ja koji uci pravilnom govoru. Pokazivao nam je kako se glumci u kazalistu opustaju prije predstave. Legnu se na pod i duboko disu. Nije pomoglo (meni). Crtao nam je raznorazne teorije. Pomoglo je jos manje. Cinio nas je da se pretvaramo da smo slavni glumci. To je nesto malo pomoglo (bila sam se malo previse uzivila pretvarajuci se da sam Dame Judi Dench). Jucer navecer odoh trcati da se kao malo opustim. Ni to nije pomoglo. Ni relaksiranje sa The Best of Burt (Bacharach) na mini iPodu mi nije pomogao. Je, kaj mogu, Burt mi je slabost. Zato mi je prije par dana u teretani prisao jedan triatlonac i zadivljeno mi rekao da sam vrlo fleksibilna (jer je vidio da se mogu udubiti upaschimottanasana asanu). Nije bio zgodan. A nista, u 14 sati vidjet ce se tko ziv, a tko mrtav!

E, da, konacno je palo nesto jutros sto se moze nazvati snijegom. Naravno, poljubila sam plocnik koliko sam duga i siroka. Super, sad imam i fleku na hlacama i modricu na cemu sjedim.

- 10:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2005.

Leisure

Eto, u 'zamjenu' za jucerasnje trosatno putovanje na posao (tj kasnjenja sat i pol na posao), zeljeznicka kompanija Southern, koja vodi liniju Brighton-London, uvest ce bezicni izlaz na internet, tzv. Wi-Fi (wireless fidelity). Jej, super, samo steta sto nisam businesswoman pa ne nosim lap sa sobom na posao. Mozda bih i mogla, jer cuj, ako vec kasnis, da se barem malo zabavis, a ne da cubis na peronu kao zadnji seljak, smrzavajuci se do boli i gledajuci u informacijsku tablu kao svetinju, nadajuci se da je to sve ipak samo jedna od nocnih mora. Takodjer cemo imati sansu izlaza na net kada se vozimo autoputom po UK. Naime, kompanija Moto, koja ima monopol nad odmaralistima po UK autoputevima (btw, moram spomenuti da zbog monopola imaju najogavniju hranu ikad. Ako ikako mogu, nikada ne stajem na Motovim odmaralistima jerbo znam da cu ili ostati gladna ili potrositi brdo para za nesto sto cak ni opisati ne mogu kakav je uzas! Digresija over.). S obzirom da je London jedan od svjetskih metropola (o, da, to se pokazalo jucer kad su na skipali s jednog vlaka na stanici bogu iza nogu bez ikakvih informacija i sad cekaj kao lud: i onda mi vele 'back the bid' za Olimpijske igre: ma, saka u glavu, a ne podrska!! Digresija broj 2 over.), Wi-Fi se sve vise siri: svi veci glavni kolodvori, Virgin Megastores ducani i Travelodge lanac hotela su mjesta u Londonu gdje mozete besplatno na net. Zanimljivo je procitati i implikacije na internet providere ukoliko se Wi-Fi prosiri i udomaci se. Provideri se vec bune i vec vrse pritisak u saveznoj drzavi Pennsylvaniji: skoro pa da su vec nasli rupu u zakonu sa kojom mogu zabraniti wireless access. Takodjer se spominje i tko ce to sve financirati: da ce opcine ulupati novce poreznika u prazno, na ustrb bolnica, skola, transporta, komunalija. I pitanje koje se postavlja: hoce li se na taj nacin internet pribliziti siromasnijim skupinama drustva koji trenutno nemaju sredstava koja bi potrosili na mjesecnu pretplatu za izlaz na net? Ili je opet to jos jedan nacin da ljudi robuju netu, mailovima, da kad i nisu na poslu da su duzni odgovarati na njih? Nesto poput mobitela? Posto nisam businesswoman i ne moram (niti zelim) dovrsavati posao kod kuce ili na vlaku, koristila bih to za zabavu, kao sto obicno net koristim kada sam doma. Dakle, u vrlo primitivne svrhe.

Bas zgodno jerbo kad sam bila u New Yorku, obicno bih isla u Bryant Park provjeravati privatne mailove i tandrkat po netu. Naime, Bryant Park je jedan od Wi-Fi mjesta sto je bilo izuzetno korisno. Jos bi vise bilo korisnije da je bilo ljeto ili barem proljece. Ovako je bio kraj 11. mjeseca, cicha zimetina, oko mene nikoga, i mogla sam izdrzati jedno 5 minuta prije nego bih se pocela doslovce lediti. Mogao si nabasati na Wi-Fi i u ograncima Starbucksa. A ovo je nesto malo o projektu (Public Internet Project) u Bryant Parku.

Nemam pojma zasto sam se toliko bespotrebno razgalamila oko ove teme. Kao prvo, nemam pojma o netu i njegovim finesama (brzina, ovo, ono, bog te pitaj). Kao drugo, ovo je, recimo, ocigledan korak dalje koji cak ni meni nije mogao promaknuti (za ostale 'napretke' sam slijepa poput prosjecne kokosetine). Kao trece, opsjednuta sam svime sto je u vezi vlakova na liniji koju svakodnevno koristim. Kao cetvrto, radoznala sam babetina i amater, sto drugo da kazem?!

Da, i jos jedno sasvim nepovezano maltretiranje rijecima: zasto bih dala 10 Brad Pitt-ova za jednog Graham-a Coxon-a (na slici) koji nosi naocale sa debelim okvirima poput sloja namazane Nutelle na pecivu? Zasto ne mogu biti kao Marisi i padati u nesvijest nad macho-Latino primjercima? Primam odgovore iskljucivo na dopisnicama.

- 10:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 01.03.2005.

Dead Morals' Society

Krscanski glas iliti Christian Voice, grupica je ljudi pod vodstvom Stephena Greena (koji je u 'prijasnjem' zivotu tezgario na bausteli) koja protestira protiv puno toga: recimo, protestirali su protiv mjuzikla u kojem se radi o Jerry Springeru (Jerry Springer: The Opera; hm, sto cak i nije tako lose, ali dobro, ovo je samo jedan od primjera), lobirali su jednu dobrotvornu organizaciju da odbije primiti doniranih 3000 GBP (donacija od mjuzikla). Sad ce se obrusiti i protiv klinika za abortus. OK, neka rade sto hoce i u sto vjeruju, no, posebno mi ide na zivac sto se sad petljaju tamo gdje im uopce nije mjesto. A i manifesto im je vrlo retardirani: vratiti Britaniju u pedesete godine 20. stoljeca gdje je sve bilo (njihove rijeci, ne moje) 'moralno i krscansko i gdje su se postivali svi zakoni'. Navodno krsimo 57 zakona koji su se
postivali u to, ah, zlatno doba. Oh, obozavam ovakve moralne policajce. Umjesto da se bave necim konstruktivnim i da prorade malo na ublazavanju siromastva u svijetu, oni se pak uhvatili zbirne imenice 'morali' i sada na masu sa time pred ocima uzduz i poprijeko. Protiv su predstojeceg vjencanja Camille i Charlesa jerbo u njihovim ocima ona je jos uvijek udata za svog bivseg muza (contradiction in terms, anyone?). Osobno mi pucaju zile u mozgu za to je li moralno pravilno da se te dvije izuzetno privilegirane spodobe ozene ili ne. Zakon od razvodu je donesen u ovoj munjenoj drzavi-otoku, ispostovan je, i jedan i drugi su razvedeni i sta sad? Dobro, u ocima crkve jedino se priznaje ili smrt ili anuliranje braka Henry VIII style, ali zivimo li u 21. stoljecu ili ne? Ostalo trnje u peti su im naravno, homoseksualizam (pogotovo zaposljavanje TAKVIH ljudi u policiji), genetski modificiranje i globalizacija (hm, tu se slazemo, ali zbog drugih razloga: naime, to je njima cisti 'antikrist', dok ja bas to tako i ne interpretiram vec interpretiram 'profit prije svega' iliti po narodski 'para vrti svijet'). I tako dalje i tako blize, tavaju oni bezbrizno. Evangelisticka moralna policija koja me podsjeca na Ameriku (pogotovo americki srednji zapad i jug, tzv. Bible belt) gdje takva zadrta 'policija' caruje. Sto je najgore, ljudi vjeruju. U nekim saveznim drzavama ljudi su potpuno odbacili Darwinovu teoriju evolucije i drze se kreacionizma. U skolama uce djecu da je Darwin bio nista drugo nego neki tamo seljak i da nije imao pojma. Da je sve to mogla stvoriti samo 'visa sila' (stogod to znacilo). Mota mi se u glavi da sam negdje procitala da ce neke savezne drzave zakonom probati opovrgnuti Darwina, tj napravit ce sve u svojoj moci da se o Darwinu prica samo u fusnoti, kao nekog covjeka koji je, eto, imao tu neku smijesnu teoriju koja ne moze i nije istinita. Pa dobro, ajmo onda vjerovati da se cuda desavaju. Ajmo vjerovati da je znanost samo jedno od cudesa koje je neka visa sila stvorila i da nije produkt ljudskog uma i napretka. Ajmo se zabavljat sa takvim temama. Kad nemamo vec pametnijeg posla (ovo ukljucuje i mene).

Ne znam kako bi grupica onda prokomentirala 'pad morala' u poznatoj govornickoj organizaciji Oxford Union: naime, uskoro im dolazi debatirati nitko drugi nego Ron Jeremy. Roll on, Jeremy!

- 11:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>