The Last Broadcast

Leisure

Eto, u 'zamjenu' za jucerasnje trosatno putovanje na posao (tj kasnjenja sat i pol na posao), zeljeznicka kompanija Southern, koja vodi liniju Brighton-London, uvest ce bezicni izlaz na internet, tzv. Wi-Fi (wireless fidelity). Jej, super, samo steta sto nisam businesswoman pa ne nosim lap sa sobom na posao. Mozda bih i mogla, jer cuj, ako vec kasnis, da se barem malo zabavis, a ne da cubis na peronu kao zadnji seljak, smrzavajuci se do boli i gledajuci u informacijsku tablu kao svetinju, nadajuci se da je to sve ipak samo jedna od nocnih mora. Takodjer cemo imati sansu izlaza na net kada se vozimo autoputom po UK. Naime, kompanija Moto, koja ima monopol nad odmaralistima po UK autoputevima (btw, moram spomenuti da zbog monopola imaju najogavniju hranu ikad. Ako ikako mogu, nikada ne stajem na Motovim odmaralistima jerbo znam da cu ili ostati gladna ili potrositi brdo para za nesto sto cak ni opisati ne mogu kakav je uzas! Digresija over.). S obzirom da je London jedan od svjetskih metropola (o, da, to se pokazalo jucer kad su na skipali s jednog vlaka na stanici bogu iza nogu bez ikakvih informacija i sad cekaj kao lud: i onda mi vele 'back the bid' za Olimpijske igre: ma, saka u glavu, a ne podrska!! Digresija broj 2 over.), Wi-Fi se sve vise siri: svi veci glavni kolodvori, Virgin Megastores ducani i Travelodge lanac hotela su mjesta u Londonu gdje mozete besplatno na net. Zanimljivo je procitati i implikacije na internet providere ukoliko se Wi-Fi prosiri i udomaci se. Provideri se vec bune i vec vrse pritisak u saveznoj drzavi Pennsylvaniji: skoro pa da su vec nasli rupu u zakonu sa kojom mogu zabraniti wireless access. Takodjer se spominje i tko ce to sve financirati: da ce opcine ulupati novce poreznika u prazno, na ustrb bolnica, skola, transporta, komunalija. I pitanje koje se postavlja: hoce li se na taj nacin internet pribliziti siromasnijim skupinama drustva koji trenutno nemaju sredstava koja bi potrosili na mjesecnu pretplatu za izlaz na net? Ili je opet to jos jedan nacin da ljudi robuju netu, mailovima, da kad i nisu na poslu da su duzni odgovarati na njih? Nesto poput mobitela? Posto nisam businesswoman i ne moram (niti zelim) dovrsavati posao kod kuce ili na vlaku, koristila bih to za zabavu, kao sto obicno net koristim kada sam doma. Dakle, u vrlo primitivne svrhe.

Bas zgodno jerbo kad sam bila u New Yorku, obicno bih isla u Bryant Park provjeravati privatne mailove i tandrkat po netu. Naime, Bryant Park je jedan od Wi-Fi mjesta sto je bilo izuzetno korisno. Jos bi vise bilo korisnije da je bilo ljeto ili barem proljece. Ovako je bio kraj 11. mjeseca, cicha zimetina, oko mene nikoga, i mogla sam izdrzati jedno 5 minuta prije nego bih se pocela doslovce lediti. Mogao si nabasati na Wi-Fi i u ograncima Starbucksa. A ovo je nesto malo o projektu (Public Internet Project) u Bryant Parku.

Nemam pojma zasto sam se toliko bespotrebno razgalamila oko ove teme. Kao prvo, nemam pojma o netu i njegovim finesama (brzina, ovo, ono, bog te pitaj). Kao drugo, ovo je, recimo, ocigledan korak dalje koji cak ni meni nije mogao promaknuti (za ostale 'napretke' sam slijepa poput prosjecne kokosetine). Kao trece, opsjednuta sam svime sto je u vezi vlakova na liniji koju svakodnevno koristim. Kao cetvrto, radoznala sam babetina i amater, sto drugo da kazem?!

Da, i jos jedno sasvim nepovezano maltretiranje rijecima: zasto bih dala 10 Brad Pitt-ova za jednog Graham-a Coxon-a (na slici) koji nosi naocale sa debelim okvirima poput sloja namazane Nutelle na pecivu? Zasto ne mogu biti kao Marisi i padati u nesvijest nad macho-Latino primjercima? Primam odgovore iskljucivo na dopisnicama.