Terra adorada! Entre outras mil, es tu, Brasil, o patria amada.
E, ako mi sad ne ode reputacija (koja reputacija, pobogu??!) nakon ovog tako nepotistickog posta, nikad nece.
Nudera, da iznesem i ja svoj vid jucerasnjeg happeninga u brazilskom restoranu, aka krkacine vulgaris. Marisi poznajem vec ohoho i kusur stoljeca. Veze nas zajednicko markiranje testa iz biologije, dernecenje po Jabuci i sveukupno teenagersko muvanje. Veli ona meni da sam picka i po'. Je, mos' mislit. Marisi je jucer natandrcila oskudnu usku majicu bez rukava. Moja reakcija kad je skinula skoro pa papirnato-tanku jaknicu "Ajme, nije ti zima?" "Ne", veli ona mrtva-'ladna. A ja u crnoj kasmir dolceviti, gole koze u mene vidit ne mozes. I kako se onda probit u prvi plan? Menedjer brazilskog krkackog restorana nam je otvorio vrata, doveo nas do stola, pitao nas jel' sve u redu, a pritom je samo piljio u Marisi (vidi se iz prilozenog na slici). Ko da mene nije bilo. Grrr.. Al dobro, nije mi bio zgodan pa se nisam previse uzbudjivala oko toga. Marisi se izgladnjivala do zadnjeg daha: jela je samo 2 zlice meda i voce. Ja sam pokusala izgladnit se, ali sam ipak prije morala izist jedan croissant i popit cokoladno mlijeko. Moram napomenuti da je Marisi podabukla cizmetine sa peturinom od koje mi se vrtilo u glavi (njoj se nije vrtilo). I zbog kojih smo morale hodat (citaj: ona je cupkala) ko po jajima: sporo do zla boga (ne zna ona da ja prehodam kilometar i pol u 12 minuta). Sad, tko je tu picka, pitam ja vas?? Svejedno, osjecah se kao malesni seljak u mojim ravnim Capmer cipeletinama. Brazilski konobari su uvijek prvo pitali Marisi 'oce li malo svinjetine, pa govedine i tako. Mene nisu. Mene su prvu pitali za pileca srca. Ja nisam skuzila sto govore pa sam rekla da moze. Uzas. Marisi se podlo smijala. No, onda je dosla dupla caipirinha. S caipirinhom covjek zaboravi na sve boljke ovog svijeta. Slusah divanjenje o Bruceu Willisu, Brazilu opcenito i tak. Pokusala me je uslikat. Nije islo. Nes' ti fotogenicnosti. Na slikama uvijek ispadnem ko zadnji papak. Dosle smo do zakljucka da su mi noge, tj kopita, ipak fotogenicnije od face. Drugim rijecima, imam facu like a slapped arse (kako bi se to fino izrazilo na engleskom).
Nakon nekih par sati bjesomucnog krkanja osjetile smo da vise ne ide i pokupile se kod Marisi. Rekla mi je da ce mi posudit 'bisere' iz srednje skole koje sam ja, naravno, izgubila (moju kopiju, ne Marisinu). Provale iz srednje skole. Malo me je bilo sram jerbo sam mislila da ce Marisin gej cimer (meni vrlo ugodan za oko, ali ja nemam ukusa) biti doma, ali nije ga bilo. Mogla sam se opustit. I onda Marisi, nu, vidi ovo, vidi ono: oslijepila me sa kolekcijom japanki (naime, ja NE PODNOSIM japanke). Kad se saginjala vidjela sam da nosi tirkizne tange. Moj 'omiljeni' odjevni predmet. Pokazala mi je i famoznu suknju i po sa slike. Boze me sacuvaj da ja natandrcim nesto takvo. Nisam tip za to. Umjesto toga imala sam natakaren ovaj kolut. Nikad od mene trend-settera. Nakon toga je slijedio slide-show iz Brazila. Svi frajeri na slikama su mi bili ruzni pa sam se poradi dramatskog efekta jos i posebice snebivala. Marisi se krstila. A dobro, velim ja njoj, barem se nikad necemo pokefat oko istog frajera.
I tako, moradoh se otisnut natrag u pripizdinu jerbo ako zakasnim na zadnji vlak, spusih kolosalno. I onda ti imaj social life. Doma se dovukoh tek oko ponoci. Putem sam citala 'bisere' i umirala od smijeha. Doslovce. Suze su mi isle. A ludace, stas'! Vidim da su me opisali kao 'tihu alternativu iz dezele'. Ma, mamicu im njihovu... Necu ni spominjat zasto sam kasnila pola sata. Imalo je veze s podzemnom. I diglo mi je tlak na 200. Back the bid (za Olimpijske igre)? No fuckin' chance!!
A sada zvanicno obavjestenje: ovo prestaje biti moja i Marisina prcija, idem se sad malo uozbiljit. Skulirat. Sredit. Stalivec.
PS Nadopisano u 13 sati BST (zao mi je sto sam vas morala razocarati, ali treba naglasiti): ovo na slici nisam ja nego Marisi. Fala.
|
