Dosao je danas i ovaj dan: dan kada trebam 'povesti' prvu turu posjetitelja po muzeju, iliti tzv. guided tour. Koma. Radije bih se guzvala u zicari sa Tony Blairom cijeli dan nego odrzala bilo kakav 'javni govor' (public speaking). Pih, a covjek bi pomslio koliko ovdje trabunjam da mi to ne bi trebalo predstaviti nikakav problem. Wrong! Neuobicajeno se ustrtarim, dapace, unezvjerim. Pretvorim se u hladetinu koja nema pojma kako se zove, gdje je i koji joj je zadatak. U trenutku sve pozaboravim i boga molim da me nitko ne pita usput neko pitanje na koji slucajno ne bih znala odgovor. Do sada sam manje-vise uspjesno eskivirala ovakve zadatke, praveci se apsolutno luda na diskretne pokusaje sefice da me scepa. Na zalost, scepana sam. I to jako. I sad sta? Sta? A nista, zatvori oci, duboko udahni i nadaj se najboljem. Umjesto da sve posaljem k vragu, opustim se i na opskurna pitanja posjetitelja seretski odgovorim da tko ih sljivi! Tupavo cu se smjeskati dok cu se u istoj desetinki sekunde ocajnicki pokusavati sjetiti da li muzej uopce postoji ili ne? Mislim, covjek bi pomislio da idem na spoj sa Antom Kovacevicem (sacuvaj me boze!), a ne da pola sata moram divaniti o muzeju i kolekciji u kojem radim vec skoro godinu dana. Ne znam otkuda mi takav otpor. Na poslu trkeljam po sasvim uobicajenim normama. Isitnabog, to su u 99,9% gluposti koje samo moji kolege na poslu nekako nalaze zanimljivima. A tek sto mi se dar govora razveze dok istrusim pola case vina da cak ponekada tako razdivanim sama sa sobom, a, bolje da vise ne pricam!
A nije da nismo imali tecajeve o tome. Dosao nam je bio cak i neki kvazi-glumac sa BBC-ja koji uci pravilnom govoru. Pokazivao nam je kako se glumci u kazalistu opustaju prije predstave. Legnu se na pod i duboko disu. Nije pomoglo (meni). Crtao nam je raznorazne teorije. Pomoglo je jos manje. Cinio nas je da se pretvaramo da smo slavni glumci. To je nesto malo pomoglo (bila sam se malo previse uzivila pretvarajuci se da sam Dame Judi Dench). Jucer navecer odoh trcati da se kao malo opustim. Ni to nije pomoglo. Ni relaksiranje sa The Best of Burt (Bacharach) na mini iPodu mi nije pomogao. Je, kaj mogu, Burt mi je slabost. Zato mi je prije par dana u teretani prisao jedan triatlonac i zadivljeno mi rekao da sam vrlo fleksibilna (jer je vidio da se mogu udubiti upaschimottanasana asanu). Nije bio zgodan. A nista, u 14 sati vidjet ce se tko ziv, a tko mrtav!
E, da, konacno je palo nesto jutros sto se moze nazvati snijegom. Naravno, poljubila sam plocnik koliko sam duga i siroka. Super, sad imam i fleku na hlacama i modricu na cemu sjedim.
Post je objavljen 04.03.2005. u 10:57 sati.