Potpuno, ali potpuno i dibidusno shrvana cinjenicom da se Beck em uspio ozeniti, em uspio napravit sina, i da je Vincent Gallo spavao sa Paris Hilton, nista mi drugo ne preostaje nego prkeljat i iznijet svoje frustracije.
Skuzila sam da su definitivno najvece seljacine ljudi iz Croydona. Naime, imam tu cast da mi vlak stane na toj stanici. Kao prvo, uvijek ih se natrpa pun vlak; kao drugo, uvijek su glasni i non-stop melju na mobitele. Sa vrlo iritirajucim naglaskom i bojom glasa. Deru se na mobitel ko zadnje seljacine. Sto i jesu. I definitivno su najveci guratori. Croydon: ne bi se moglo klasificirati kao mjesto, nego vise kao satelitsko-siva nakupina prenatrpanih kucetina dubiozne kvalitete. Najveci plus mu je to sto je od centra Londona udaljen recimo nekih 15-20 minuta. Ne selis se u Croydon jer ti se u mozdanoj supljini izvrsilo prosvjetljenje (full monty religiozni-stil). Nego zato da ko fol izadjes iz urbanizacije u jos goru verziju urbanizacije: predgradje najgoreg kova. Iako ne ma nikakve veze, podsjeca me na Zeince i Kupljenovo u jednom (tko zna rutu Texas-expressa na relaciji Pripizdina-Zagreb, s obaveznim presjedanjem u Zaboku skuzit ce) na speedu. Samo jos gore. Pitam se kad je zadnji puta tamo bio David Bowie. Ili Kate Moss. Ili Captain Sensible. Croydon je poznat samo po jednoj vrlo zanimljivoj cinjenici: kao sjediste imigracijskog ureda zvanog Lunar House (od milja zvan Loony House, dakle, u slobodnom prijevodu, ludara). Kad jednom udjes u ludaru, nemoj se nadati da ces ikad i izaci. Zamalo.
Zbog rupe u zakonu, parlament je debatirao 30-ak sati u usvajanju protuteroristickog zakona kojeg je predlozio Tonci (ne znam kako se jucer onda bio sepirio Brightonom sa salicom kave u stilu 'ja-sam-samo-jedan-u-nizu-obicnih-smrtnika' u ruci). Nista strasno: malo su medjusobno caskali, pa su si narucivali pizze, sampanjac, malko su odspavali, pa bi opet malko svratili u parlament reda radi. I OK, Tonci je smrmosio neki kvazi-kompromis, sad moze tavat dalje po bespucima predizborne kampanje koja jos ko fol nije zvanicno pocela. A svakodnevno se iskolje sa Michaelom Howardom barem triesdva puta. Naravno, sad su se vec poceli 'vatati ove teme, ali ne smijem se previse iznervirati. Na kraju uvijek moral i slicne teme dodju na prvo mjesto, umjesto da se malo vise pozabave porezima, javnim sluzbama (pogotobo zdravstvu, javnom prijevozu i skolstvu), rasipanju para na vojsku i rat u Iraku. Observer misli da takve pojedinacni 'ispadi' nece ozbiljnije utjecati na glasace na izborima, no, buduci da se UK non-stop u svemu pokusava pribliziti USA, ne bi me cudilo da bi 'moralnost' moglo postati glavno 'oruzje' u borbi za glavnu fotelju.
Mislim da cu baciti mini iPod. U trenutku izuzetne slabosti i pomracenja uma umalo si nisam napravila jos jednu modricetinu. I to posred cela. U zanosu slusajuci ovo (kakav girl power, kakve kerefeke, zena totalno kika esove) zabusila sam se u drvo, tj uletila naspram drva. I stala na vrijeme, odnosno 1 milimetar ispred drvcuge. Samo mi jos fali modrica na faci. Ili jos bolje, da si stumbam mili mi nosic (a zapravo prokletu ogromnu nosurinu koju nosim na faci). A nista, onda bih se barem mogla hvalisati kako sam bila na super-duper kozmetickom tretmanu koji bi me konacno ucinio pickom i po'.
Post je objavljen 13.03.2005. u 12:00 sati.