The Last Broadcast

subota, 31.07.2004.

Italians do it better

Citam u jucerasnjem izdanju The Evening Standarda da su se Talijani pobunili u znak protesta zbog jedne reklame u vagonima podzemne zeljeznice. Naime, reklama prikazuje cerekajuceg debelog mesara koji sjedi u jednom od vagona, okruzen sa gomilom salama i prsuta, a natpis kaze ”Please don’t eat smelly food”. Mala digresija: koja koma kad ti netko udje u podzemnu pa jos jede nesto sto smrdi tipa fish and chips. I ovako nema postene ventilacije, pa kad ti jos nesto ovako zasmrdi, popizdis. Dakle, Talijani vele da se vidi talijanska zastava na nekim od salama i prsuta, te da je to uvreda za svakog postenog Talijana da ih se tako prikazuje. Cak se talijanski ambassador u Londonu pobunio. Vidim sad da te postere podzemna zeljeznica sad polako povlaci iz upotrebe. Iskreno, ja nit sam primjetila talijansku zastavu (e, sad kad gledam sliku u novinama vidim nesto), nit mi je uopce palo na pamet da bi taj mesaros mogao bit Talijan. Gradonacelnik Ken Livingstone je odbio komentirati. Steta sto trenutno ne mogu stavljat nikakve slike jer sam dezurna na poslu pa nemam programa za reduciranje.

E, da, navodno da je ”art terrorist” Banksy (jel se netko sjeca onog stakora u muzeju prirodnih znanosti i slogana “Our time will come”? Pisah o tome krajem svibnja) konacno raskrinkan: neki novinar ga je uslikao u “civilki”, dakle, kad nije bio zamaskiran. Buahaha, sigurno mu se sad tresu gace od straha.

Ako se nekome da, neka si pogleda ovaj sajt o ponasanju u podzemnoj: vecina vas uopce nece umrijet od smijeha, ali za one koji su ikada koristili taj plemeniti transportni sistem ce krepat, garantiram. Oho, vidim da ima i Tube Diary Hotspot. Polako postajem tube nerd, yikes!

- 14:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 30.07.2004.

Beauty is in the eye of the beholder

Pa gdje ja zivim! Tek sam danas procitala da V&A ne moze dobit 15 milijuna GBP da zapocne sa jednim od najambicijoznijih arhitektoniskih projekata u svojoj novijoj povijesti: gradnje tzv.]Spirale. Spiralu je dizajnirao Daniel Libeskind, poljski arhitekt, koji je takodjer arhitekt Zidovskog muzeja u Berlinu. Spirala bi trebala bit galerija V&A muzeja u kojoj bi se radile izlozbene postave moderne dekorativne umjetnosti i dizajna. Cijena tog projekta je oko 60 milijuna GBP, a V&A je vec uspjela skupit 30 milijuna. U danasnjem izdanju londonskih dnevnih novina The Evening Standard (nema online izdanja, na zalost) jedan od novinara apelira na tajkune i bogatase Londona za donaciju. Da barem. Spirala je fascinantna na papiru, nadam se da ce isto tako bit fascinantna i kada/ako se izgradi. Malo me podsjeca na zgradu Guggenheim muzeja u Bilbao-u (arhitekt: Frank Gehry). Jedino sto mi se na ovoj ilustraciji (vidi gore navedeni link iz The Guardiana) nikako ne uklapa u cjelokupni izgled zgrade muzeja. Previse odskace. Zanimljivo je i to da Spiralu podrzava i Viktorijansko drustvo. Dakle, svega ima osim para.

- 09:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.07.2004.

Guslanje jednog te istog (opet!)

Za pocetak, evo jednog interesantong clanka o Londonu i turistima. Moje misljenje je slicno onome od Colina pri dnu stranice. Ili Anthony Codyja. Grad je fantastican ako znas da se na kraju dana ipak vracas kuci. Ali za zivjet, koma nad komama. Em skup ko vrag, em prljav, em ima zaostalu podzemnu zeljeznicu (eh, mislili ste da cu zaobic tu temu!), em prenapucen, em ti treba 100 godina jahanja da dodjes sa jednog kraja grada na drugi. I sad kad ponovo radim tamo, komiram se od umora. Primjetila sam da se u Rvackoj putovanje na posao svodi od recimo mozda kojih najvise 40-ak minuta tramvajem ili nekim drugim sredstvom. Kad ja mojima doma pricam koliko moram putovat da se dokopam posla (ujutro sat i pol, na vracanju isto toliko, i to ako vlakovi polaze na vrijeme sto je vrlo rijetko) ne mogu vjerovat. I jos moram kemijat kojom linijom podzemne da idem, a da se najmanje nazivciram (teoretski nemoguce: ne mos' putovat podzemnom, a da se posteno ne nazivciras i ispickaras im sve po spisku). Ajde de kad je ljeto, ali zima: odes iz kuce kad je mrak, vratis se nakon 12 sati kad je opet mrak (po najnovijoj teoriji odlazim od kuce u 8 ujutro, vracam se oko 19:30). Jos da zaradjujem i vrtim neku masnu paru pa da kazes, ajde, neka, nego... Znam za ljude koji putuju i po 2 sata u jednom smjeru, za boga miloga. U Americi je to isto tako normalno. A da ides na posao u London autom, to samo lud covjek moze da se sjeti: em je guzvetina da ne povjerujes, em su u uzem sredistu Londona uveli "congestion charge" od 5 funti dnevno (od 7 do 19 sati radnim danom), em ne mozes nac parkiranje ma da si i sam princ Charles (kojeg je, btw, Camilla spasila od bruke: naime, nedavno je htio kupit 2 ulaznice za tombolu i platit 2 funte, ali nije imao para kod sebe, pa mu je onda Camilla platila, pih, danasnji muskarci!), a ako ga i nadjes, oderu te ko najvecu seljacinu.
Ispada da stalno blebecem o jednoj te istoj temi: nes' ti stare babetine!

Kako su me neki nasli: cijena plasticnih operacija; buffalo mozzarella; spotovi Whitesnake; ludilo alkoholicara. Zivjeli!

- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2004.

This is England

Nemam vise s cim gnjavit. Doletih natrag u milu mi kraljevinu, na vijestima nista zanimljivog. Konacna lista domacih proizvoda koje sam dofurala sa sobom: po 2 kutije frutolina, keksolina, heljdolina; 6 paketa domacih kiflica; 2 tegle domaceg makedonskog ajvara; 2 kutije bajadera: Angel, take note! ;). Ovo je cak minimalisticka verzija u odnosu kad sam se vracala nakon nove godine jerbo ipak sam sad odrjesito rekla svojima popu pop, a bobu bob. I zamahnuh sa svojom eu putovnicom: po prvi puta u zivotu nisam trebala cekat u stocnom redu. Zato cu sutra ujutro u stocnom vagonu natrag na posao. Kako ono veli Robert Benigni, "Life is beautiful".

" This is England
We can chain you to the rail
This is England
We can kill you in a jail"

- 18:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2004.

Bikini Girls With Machine Guns

Naslov uopće nema blage veze sa temom, ali trenutno slušam The Cramps i stao mi je mozak (tj ono što se u mojoj glavurdi prodaje pod mozak).
Mogu se pohvalit da me ništa baš ne može jako uplašit. Miševi, paukovi, gliste: bring it on! Sve osim prokletih noćnih leptira. Moja noćna mora. Otkuda mi takav strah od njih, pojma nemam. Samo znam da umrem od straha i histerije kada ih spazim. Doslovce skoro umrem. Ima li išta gore od tih odurnih stvorenja sa debelim, dlakavim krilima, odurnih tamno smeđih nijansi? Ma nema! Još ako su tako debeli da ih se fino čuje kako zuje naokolo, pa matere mi, nema me, od straha doslovce nestanem. A mogu ih spazit na kilometre. Recimo, kad me probude po noći sa zujanjem: pokrijem se preko glave i tresem se od straha. Vrućina upačila, ali radije i to nego da si sad zamišljam kako će se jedan od njih saplest u moju kosu i onda me krvnički mučit. Već sam navikla da mi se ljudi smiju, kao, pa kako se mogu plašit takvih bezazlenih stvorenja? Bezazlenih??! Alo, pa radije bih sjedila na madracu zajedno sa plemenitim Ante Kovačevićem; ili gladila trijeznom Šeksu bradu i milo ga gledala ravno u oči; ili tepala Rojsu kako je on najzgodniji čovjek ikada i vlastitima rukama bih mu opet izgradila kućicu u cvijeću. Ozbiljno.

Još samo da se osvrnem na fenomen Dr Phila kojeg sam jučer imala čast po prvi puta pogledati. Oslobodi me, o Bože, buljim ja u teve (umjesto da se odmah tresnem sjekirom po glavi) i ne mogu vjerovati. Recimo, bila je neka ženska koja se nije htjela smijati jer ju je bilo strah da joj se zato ne počnu stvarati bore. I onda je došla u studio kod Dotura i on joj je rekao “Smile, my darling, you will feel much better.” I onda se ona ipak počela smijati i rekla je da joj je Doktor Fil spasio život i naučio je životnoj mudrosti. I da će mu zbog toga biti vječno zahvalna. Ne da to sve treba zatuć, treba im pustit na ogromne zvučnike Throbbing Gristle, recimo, pjesmu “Discipline”, i to live verziju. Može i “Zykoln B” (a to bi i trebalo bacit u publiku), a ni “Hamburger Lady” ne bi omanula.

Da ne bi ispalo da samo zurim u Dr Phila jučer navečer odgledah dokumentarac o Robertu Rauschenbergu, američkom umjetniku druge polovice 20. stoljeća. I saznah za legendarnu anegdotu kada je kao mlad i zelen išao kod Willem de Kooninga (pokojni respektabilni slikar apstraktnog ekspresionizma) tražit da mu da jednu od svojih slika koju bi on na kraju izbrisao i kao takvu je izložio. I tako ja propustih ”Gasilsku večer”. Pa čovječe, koji ja uzbudljivi život vodim, nemam riječi!

- 11:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 23.07.2004.

Neljubazne li drtesine!

Dobro, vidi se da obožavam pripizdinetinu, ‘ajmo dalje. Dakle, još 3 i pol dana do povratka na imperijalistički otok i potpune slobode na netu zvane broadband i ponovog polaska na posao. Već lagano počinje groznica pakiranja. Već se prave liste. A što se nalazi na listama, ubij bože! Evo, recimo, još za sada nepotpune liste: kiflice, čokolino, kolači, puding… Ovo je još čisto pristojna lista. U prošlosti se tu znalo naći i pečenog mesa, paprike, domaćih krumpira (sirovih), štrudle od sira, pršut i tako dalje i tako bliže. Dakle, sve hrana. I to ja sve bila prenijela preko carine bez po’ muke. Čak nisam imala ni pojma da se ne smije neka hrana unosit. Ono, blažena u neznanju. Kao kad sam išla u San Francisco, a u torbi mi bila jedna jabuka i kruška koje sam ponijela ako budem gladna. Nije mi palo na pamet kako se uopće ništa ne smije donosit u USA od povrća i voća. Ali to mi je tek došlo u glavu u hotelu. A ja mrtva hladna na SFR International prolazim kroz “poljoprivrednu” carinu i kategorički mašem sa formularom u kojem se kunem da ništa ne unosim. Neš’ ti Balkanca: make way, peasants coming through! Moji sad još hoće da nosim neke vrećetine sa sobom u avion. E, neće ići. Ako ima nešto što mrzim iz dna duše, to je nošenje torbetina sa sobom u avion. Em mi se ne da to teglit jer sam lijena guzica, em su oni ormarići u avionu uvijek redovito previsoko za mene i nikada ih ne mogu pošteno dohvatit, a kamoli da ih sad idem otvarat i nešto u njih spremat. Potpuno ću se oglušit na fraze tipa “pa sve će ti se onda zmučkati u koferu”. Da samo vide kako se ja inače pakiram: to obavezno radim noć prije odlaska: sve odgađam, odgađam, i onda na kraju pobacam u kofer sve i svašta na brzinu bez nekog reda i gotova sam. I po prvi puta ću mahat sa putovnicom u redu za “EU nationals only”.

U takvoj sam ovdje izolaciji da pojma nisam imala da je Tonči slavio 10 godišnjicu dolaska na vlast (prvo kao vođa laburista, a od 1997. i kao premijer). Čujem da se slavilo. I da je koristio iste frazetine u vezi Iraka koje je Thatcherica koristila za vrijeme Falklandskog rata. Bolje da nisam to čula i pošteno iskomentirala, bilo bi beštimanja. Baš me zanima hoće li na kraju dat Gordon Brownu (trenutno ministar financija) da se kandidira za premijera? Navodno prije 10 godina (famozni susret u “Granita” restoranu u Londonu) Gordon je dao podršku Tončiju, iako se sam htio kandidirat za vođu laburista. Ali za uzvrat je tražio da se Tonči makne nakon 2 termina kao premijer i da se onda Gordon izabere za vođu i premijera. Eh, intrige britanske politike. Da mogu glasati, glasala bih za Tommyja Sheridana, vođu socijal-laburista u Škotskoj. Između ostalog, zalaže se za besplatne solarije za sve (Tommy je zadrti korisnik solarija). Živjeli!

- 14:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 21.07.2004.

Serbus pripizdino, crkla dabogda!

A sad malo o pripizdinetini/vukojebini u kojoj trenutno boravim. Iz koje, reklo bi se, potječem, ali zapravo nemam blage veze sa tim krajem. Stvarno ne kužim kako je meni tu koma kada je, u biti, stravično zanimljivo. Recimo, prije par dana bila je neka proslavetina. Pored moje bivše osnovne škole. Nemam pojma kaj se slavilo, ali slavilo se je. Slavi se tako svako ljeto i to slavlje traje po 3 dana. Muzika dreždi preko razglasa, pojavi se neki cijeli bog-te-pitaj-kakav luna park, cike i vike na pretek. Kiseliša za lokat koliko hoćeš. I sva 3 dana ludilo traje sve do 3:30 ujutro: Zagrebe, pojedi se! Eto, takva kulturna i nadasve uber-trendy manifestacija, a ja se još žalim: bah, neki ljudi nikada nisu zadovoljni.

Onda, ogromni Merkator koji se otvorio prije 18 mjeseci. Tamo se sad zna sjatit sva populacija od 3,5 ljudi ovog kraja.
Parkir placa koliko hoćes, jebo, pa izgleda kao Tesco/Sainsbury´s/Waitrose u malome. Nema više centra sela kao takvog, to je sad Mercator. I ovako je centar oduvijek izgledao kao sablast/avet, a tek sad: uživancija! Preporučam se ako neki nadobudni mladi režiser hoće režirat kakav trećerazredni hororac. Kad je Mercator zatvoren, ispred njega se sjati “alternativna” populacija ove selendretine u obliku skateboardera. Lokalna penzićka populacija strepi pred najezdom: wow, heavy, man! Confused? You bet!

Kao šlag na kraju, u subotu se slavi još jedan kulturno-umjetnički događaj: tzv. Gasilska noč. Moram li išta još spominjati u vezi ove manifestacije bratstva, jedinstva i lokanja do besvijesti? Ako netko živi u mjestu u kojem postoji još bogatiji dijapazon kulturoloških i druželjubivih događanja, i gdje su ljudi tak dobre ćudi, molim da mi se javi. Za ozbiljno. Pa da se onda razračunamo.

Još samo ovo: nemrem stavljat nikakve sliketine jerbo moji imaju samo rudimentarne programe. I još sam prisiljena koristit se PC-jem umjesto iBookom. Plus još dial-up vezetina umjesto broadbanda. Lord, help me!

- 09:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.07.2004.

Serbus Zagreb, part 1

Kao što sam naslov govori, vratila se ultra seljačina natrag u Zagreb po prvi puta nakon 13 godina. Pošto ne mogu raspredat o tome kak laburisti zajebavaju usvojenu mi maticu državu i pošto sam se na kraće vrijeme vratila u državu čije kvazi-državljanstvo posjedujem; i pošto sam provela ovaj vikend u metropoli i pošto sam se sad vratila u pripizdinetinu od provincije iz koje ko fol potičem; i pošto trenutno nemam kaj pametnijeg za radit nego križat dane kad ću se ponovo vratit u velebno britansko carstvo, odlučila sam malo pročačkat, prozujat i pošteno udavit na blogu (matere ti, i još to sve na dial-up vezi). Potpuno nevezano ni za što: umirem koristeći ovu rvacku tastaturu, ko da imam devine papke umjesto prstiju. Ne mogu se naviknut na č, ć, ž, š, đ, a o tome kak me zajebavaju rvacki položaji tipki “z” i “y” da i ne pricam, grrrr…

Nisam se izgubila. U životu ne isrkah toliko kavetina i ostalih varijacija na temu. Čak sam se i fino napila (sad ispadam da sam ko oni papirnati Anglo-Saksonci koji se skrše od alkohola na odmoru). Evo, sad dolazi uber seljački dio: po prvi puta probah bambus. Štancala sam karte u tramvaju. Frendica me odvela u Getro (a i King Cross) gdje sam ko prava izlapjela babetina iz dijaspore pokušala platit sa novčanicom od 5 funti. Oduševila se sa Heljda Frutolinom (majke ti, eto ti stvari koje mene fasciniraju!). Škicnula sam si i bivšu srednju školu. Umrla od vrućine i sparine. Konačno se srela sa davno “izgubljenim” rodjakom koji me je vozikao naokolo u svome mondenom sportskom vozilu (copyright by moj rođak), na kojem su zadnje svjetlo i žmigavac zalijepljeni sa selotejpom). Napravih i (u sportskom vozilu, naravno) first ever trip do bjelosvjetskiog Bijelovara, kojeg vidjeh u mondenom “by night” izdanju. I tako dalje i tako bliže, da sad ne duljim. Ovo je tek part 1.

- 20:49 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2004.

Logicno razmisljanje

Eto, ministar financija, Gordon Brown, je objavio da ce skresat 100,000 radnih mjesta u vladi (tzv. civil service), jer kao, treba se stedit, uvest mjere stednje, kak to vec fino ide, jelda? I onda procitam u drugom stupcu vijest da bi trebalo uvest "celicni prsten" (ring of steel) oko parlamenta kao protuteroristicka preventiva. Mislim, ono, hello? Anybody home? Ko fol ce ustedit sa ukidanjima tolikih radnih mjesta. A tko ce platit za taj celicni prsten, pitam se ja? 100,000 i jos kusur nas poreznih obveznika. Mislim, oko cega se ja uzrujavam, umjesto da me boli briga za sve i da sve posaljem u vec-zna-se-gdje. Umjesto da se brinem hoce li bit sutra turbulencije ili ne? I've got to get my priorities right.

Opet prodajem zjake umjesto da zgibam dovrsit se pakirat.

- 10:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.07.2004.

Sirotinjo, i bogu si teska

Prosla su puna 4 dana otkako sam pocela sa novim poslom u Londonu. Prvih par dana sam samo obilazila muzej i citala kataloge i knjige o muzeju i kolekciji. Nisam imala pojma da se tamo nalazi bogata kolekcija slika iz 18. stoljeca; da ima antikvitetnog namjestaja, keramike, srebra. Znala sam da je to muzej koji govori o tom "zbirnom" centru za djecu od 1739. pa sve do 1953. (nije bilo sirotiste jer je ustanova primala iskljucivo vanbracnu djecu). Ali, recimo, nisam znala da su bogate aristokratkinje u 18. stoljecu dolazile gledat te jadne zene koje bi donosile svoju djecu u ustanovu (jer se nisu mogle brinuti za njih zbog akutnog siromastva koje je vladalo u to doba u Londonu; jer su vec bile "respektabilne" i udate, a dijete bi bilo rezultat preljuba; jer su bile silovane): taj cin se znao pretvorit u spektakl pa bi se to gledalo kao neka kazalisna predstava. Sam cin primo-predaje djece je bio cista lutrija (zbog ogranicenog broja koji se je primao): zene su morale izvlacit kuglice iz kutije. Crvena kuglica je znacila da moraju pricekati da vide da li ce netko bit odbijen (recimo, dobila bi mjesto zene koja je izvukla crnu kuglicu); crna je znacila da su odmah bile odbijene; a bijela je znacila da su odmah mogle predat djecu. A u medjuvremenu su ove aristokratkinje pile caj, jele kolace i sendvice, medjusobno cavrljale. I smatrale su zene sa vanbracnom djecom (a i tu djecu) "lowest of the low", sljamom, smradom; bicima koja su nedostojna ikakvih ljudskih prava i osjecaja (a te su se goropadnice smatrale ko fol jako dobrim krscankama). Strava. Setajuci se tako muzejom i citajuci o tome skoro sam se rasplakala. Nije da sam neka placipicka, ali dirnulo me je ravno u dusu i srce. I onda neka mi netko veli "Joj, kako bi bilo lijepo zivjeti u proslosti."

Slika prikazuje Thomas Corama, ustanovitelja the Foundling Hospital, a slikar je William Hogarth, jedan od najpoznatijih britanskih umjetnika 18. stoljeca. Hogarth je napravio cijelu seriju grafika prikazujuci zivot siromasnih bijednika u Londonu 18. stoljeca (pogotovo alkoholicara: gin je bio jedan od vecih poroka u to doba). Mislim da su te grafike u Tate Gallery.

Post scriptum kojeg nikog ne zanima: sutra odlazim u maticu mi zemlju na 2 tjedna. Bit cu bez ikakve moderne tehnologije, tj neta, tako da ce se ovaj blog pocet emitirat u ljetnoj programskoj shemi, dakle, 14-dnevna repriza trecerazrednih, dozlaboga dosadnih i amaterskih postova.

- 11:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 10.07.2004.

Nes' se ti grijat!

Kada postanete putnik londonske podzemne zeljeznice, to vam je kao da postanete clan jednog jedinstvenog kluba. Malo po malo covjek osjeti kako ni o cemu drugome ne prica nego o podzemnoj, pocinje se lagano biti zivcan vec pri samom spomenu te velebne (mos' mislit) institucije. Ah, pa to je privilegija, pripadat ovakvom klubu. Inace, podzemna dnevno preveze oko 3 milijuna ljudi, a moja ilustracija pokazuje Northern Line liniju, koja slovi za jednu od najsmrdljivijih. A posto sam sada skoro pa "bona fide" Londoner, mogu uzivati u blagodatima koje mi pruza podzemna zeljeznica. I tako citam ja jucer u Evening Standardu biserne komentare od strane vozaca podzemne zeljeznice. To vam je, ono, cisti britanski crni humor. Mislim da vecini ljudi to nece zvucat bog-zna-kako smijesno, ali onaj tko je barem jednom putovao londonskom podzemnom zeljeznicom ce skuzit.

Recimo, jedan od bisera je izjava poput "Ispricavam se zbog kasnjenja ovog vlaka veceras. Razlog tome je... Ma, kaj ja pricam, ova veza vam je jednostavno jedno veliko sranje."

Ili "Ovo je Victoria [stanica]. Molit cu lijepo da ostavite sve svoje stvari u vlaku i ja cu ih fino i pristojno pokupit sebi na kraju moje smjene.". Ovo je apropos najava koje non stop pustaju u eter da se mole putnici da ne zaborave pokupit sve svoje stvari sa sobom kad izlaze iz vlaka.

A ovu izjavu bih ostavila u originalnom izdanju. "Ladies and Gentlemen, I do apologise for the delay to your service. I know you're all dying to get home, unless, of course, you happen to be married to my ex-wife, in which case you will want to cross over to the westbound and go in the opposite direction."

Sve ostale izjave i jos puno, puno toga mozete procitat na ovoj stranici.

Ovo me je sve podsjetilo na jednu davnu dogodovstinu sa ZET-om dok je jos bog po zemlji hodao, tj dok su jos postojali kondukteri u zadnjim kolima i imali kontrolu nad zatvaranjem vrata u tim kolima. Mjesto radnje: cetvorka, kod Vjesnika. Glavni likovi: debela, brkata konduterka i neki covjek kojemu je najveci grijeh bio da je htio uci u tramvaj kad je kondukterka vec bila zatvorila vrata. Kad je ovaj pokucao na vrata (a tramvaj je jos stajao), ova mu se onako sadisticki nasmijala i odbrusila "Eeeee, neeees' se ti grijat'!"

- 08:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 09.07.2004.

Da ili ne?

100-godisnjak je izbjegao zatvor zbog ubojstva vlastite zene bez predumisljaja: sudija je na kraju dosao do zakljucka (na temelju dokaza) da je Bernard Heginbotham to napravio "iz ljubavi". Naime, Bernardova zena Ida (sa kojom je bio u braku 67 godina i podigli su 6 djece) je bila bolesna i vrlo slaba i ovo joj je bio vec ne znam koji staracki dom koji je bila promijenila. Trebala se je jos 1x preseliti iz ovog sadasnjeg koji se zatvarao, ali Bernard je dosao do zakljucka da bi to bilo previse za Idu (a i taj novi dom je bio dosta daleko, tako da Bernard ne bi mogao posjecivati svoju zenu svaki dan kao sto je to inace bio cinio), tj da bi joj to bilo mucenje koje on nije htio niti gledati, niti dati da ona opet osjeti. Inace, Bernard se brinuo za Idu dugi niz godina i kada je saznao da ce Idu opet morat selit, postao je vrlo uznemiren, te je nakon nekog vremena odlucio da bi Idu htio postedit svega toga. Uzeo je noz i ranio Idu koja je umrla slijedeci dan. Bernard je na sudjenju sve priznao.

Moze li se Bernardov postupak okarakterizirati kao "cin ljubavi"? Mislim da nisam kompetentna o tome suditi jer imam cvrsto stajaliste o eutanaziji (a mislim da je to bila jedna vrsta eutanazije): dakle, slazem se sa time. Ako bih bila ozbiljno bolesna i ako bi mi se kvaliteta zivota naglo pogorsala, mislim da bih ja onda htjela odluciti kad i kako da odem. Ne zelim ovisiti o drugima, ne zelim postati samo ljustura koja se odrzava na zivotu. Mislim da zivot kao zivot cini jos puno drugih stvari od samog "postojanja". Jedino mi nije jasno sto je o svemu tome mislila Ida. Da li ju je Bernard pitao? Da li je bila "compos mentis"? Kako bilo da bilo, vjerujem da Bernard nije to olako ucinio.

Za Akrapa, Serpica, Bernarda P. i ostale: posao je mrak, putovanje je (kao sto sam i pretpostavila) koma, ne vracam se prije 20 sati navecer, i ponekad moram radit vikendom. You win some, you lose some. A sad gibam, ne mogu vise guzicu lijeno povlaciti po kuci, sad sve ujutro iziskuje "military precision".

- 08:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.07.2004.

By the time I get to Phoenix...

Htjela bih pisati o Vermeerovoj slici (prva koja je dosla na aukciju od 1921.) na Sotheby's aukciji koja je prodana za 16 milijuna GBP. Na zalost, ne mogu. Morat cu se bolje iskoordinirati. Naime, jos malo pa krecem na put za London, moj prvi dan na novom radnom mjestu u the Foundling muzeju. Opet cu postati jedna od horde sljakera koji putuju u London na posao i onda se navecer vracaju. Iliti kako to ovdje zovu "commuter". Zimi necu ni vidjet kako mi kuca izgleda po danu. I masno cu svaki mjesec placat za "privilegiju" sto idem radit u metropolu. Milijun pitanja mi se mota po glavi: kakvi ce biti ljudi, hocu li se izgubit u zgradi (ziher), kakva ce mi bit nova sefica, hocu li konacno moci na poslu pista blog... Ali imam dobar osjecaj u vezi svega toga: vrlo nekarakteristicno za mene.

Btw, ona zenetina onog nogometasa je dobila parnicu: dakle, moci ce uzivati u blagodatima 440,000 GBP godisnje (plus jos ostale privilegije).

- 08:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2004.

D.I.V.O.R.C.E.

Opet cu bulaznit o temi koju sam vec bila nacela prije nekog vremena, ali evo, ne mogu izdrzati, a da je opet ne dotaknem. Danas ce sud odlucit da li ce bivsa zena nekog nogometasa moc dobit trecinu od njegove buduce zarade. Jel, kao nije zadovoljna ovim sto je u brakorazvodnoj parnici dobila, a to je: 250,000 GBP godisnje za uzdrzavanje (ima 3 djece sa tim covjekom), 2 kuce koje ne treba otplacivat kreditima (mortgage free) koje vrijede vise od 1 milijun GBP, i 250,000 (sve vrijednosti su u GBP pa da ih non stop ne ponavljam) u gotovini. Ali, zena nije zadovoljna jer veli da ga je upravo ona spasila od alkoholizma i napravila ga novim covjekom, tako da je ponovo mogao zaradjivat basnoslovne sume novaca. Tj da je onda zasluzna za to do kuda je on bio dogurao i da, shodno sa time, ima pravo trazit to sto trazi. Htjela je da se sve podijeli 50-50, ali posto je sa bivsim muzem bila "samo" 7 godina, odvjetnici joj nisu dali da trazi takvu podjelu, nego da se izbori za trecinu njegove buduce place (tj da mu se trecina place odbije svake godine i ide njoj i djeci).

Da li je to sto ona trazi fer? Kaze se da je brak "equal partnership of 2 people". Zasluzi li zena (ili muz, ako mu zena vise zaradjuje) pola, bez obzira na sve? Ili zasluzi li pola (govorim o uzdrzavanju, a ne podjeli imovine) u slucaju moze li se dokazati da je njihovom zaslugom, tj podrskom, taj drugi poceo dobro zaradjivati? Da li je ona njega pomogla kad mu je bilo najteze iz ljubavi ili neceg drugog? Ne mogu reci sto bih ja napravila na njenom mjestu, ali mislim ne bih mogla trazit i grabit se za novce, jos pogotovo zbog takvog argumenta. Pa nisam u braku zbog novaca ili da bih onda kad dodje do razvoda isla trazit da me se dobro plati jer sam bila udata. Ne trazim "financial compensation" zato sto sam nekome pomagala kad mu je bilo najteze iz ciste ljubavi. Onda ovao ipak ispada da ljubav ima svoju cijenu i da se moze kupiti.

- 09:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2004.

Birth, school, work, death

Od slijedeceg tjedna pocinju skolski praznici. Dakle, roditelji ce opet morati muku muciti kamo sa djecom. Ovdje u UK ne mozes samo tako djecu prepustit same sebi: mora se izorganizirati neki plan, pa aktivnosti, pa ovo, pa ono, pa izleti. I mora se izorganizirati neki plan za cuvanje djece skolske dobi. A to sve kosta. I to jako, jako puno. Prosjecna cijena cuvanja djece ovdje na jugoistoku UK je 80GBP dnevno (naravno, tu je i najskuplje). Pomnozite to sa 5 i dobit cete odurno veliku cifru od 400 GBP tjedno. Pa isplati li se uopce vratiti se na posao nakon porodiljskog, pitam se ja? Nije ni cudo da UK ima jako veliki postotak majki koje ne rade, tj one koje napuste posao kada dobiju dijete jer zasto ic radit i mucit se samo zato da bi mogao otplatit cuvanje, a za ostale troskove ti ne ostane nista? UK je i inace ima jedno od najskupljih childcare usluga u Europi. Recimo, imas 2 djece skolske dobi na jugoistoku UK: dakle, to je 800 GBP tjedno. Mislim, naprosto nevjerojatno. Posto je struktura obitelji nesto drugacija ovdje nego u Rvackoj, baka-servis postoji, ali ne u tolikoj mjeri (obitelji se sele puno vise nego u Rvackoj i zivi se daleko od roditelja i rodjaka).

nesto vise o tome

Onda si opet mislim, pa kako je moja generacija mogla prezivjet sama, bez ikakvih cuvanja preko praznika? Sjecam se, to je bilo normalno, mama i tata odu na posao, a ti fino sam doma, onda bi ti dosla djeca iz susjedstva pa bi se isli igrat, kljuc od kuce fino oko vrata i mirna Bosna. Nikakve organizacije slobodnih aktivnosti, nikakvi tecajevi violine, klavira, baleta, stranih jezika. Nikakvo cuvanje. Naravno, vremena su se promijenila, nacin zivota je drukciji, mislim da ima puno vise strahova nego prije. Stvarno ne bih zeljela biti u kozi roditelja ovdje u UK koji sad moraju muku mucit sto sa djecom, kako to sve platit. Navodno jos i turisticke agencije fino podignu cijene preko skolskih praznika jer znaju da je tada interes najveci, tada roditelji idu na odmor sa djecom, dakle, moraju masnije i platiti. Zivio zapad i kapitalizam!

- 10:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.07.2004.

Big blue

Bas sam jucer citala o slobodnm ronjenju (freediving) i tragediji koja se desila 2002. sa Audrey Mestre pri postavljanju svjetskog rekorda: slobodnom ronjenju na 175 metara. Na zalost, pokusaj je bio neuspjesan i Audrey je umrla. U toj disciplini nema nikakve opreme sa kisikom, nego covjek samo duboko udahne (ovo je simplificiran izraz: to se vjezba godinama) i pocne se spustati prema dnu. Kada se sa dna dize prema povrsini pomaze se sa kisikom.

kratka povijest slobodnog ronjenja

Slobodno ronjenje mi je apsolutno neshvatljivo zbog cinjenice sto imam totalnu fobiju od gusenja i davljenja. Mrzim kada mi glava dodje pod vodu samo malo. O bilo kakvom obliku ronjenja da i ne govorim: uzas. To mi je najgora nocna mora. Ako bi bas morala birati kako bih umrla, gusenje/davljenje mi sigurno ne bi uslo u top 10 listu. Mislim, sigurno je prekrasno kada plivas sa ribama, morskim psima, medju koraljima i te fore, ali mene ne bi mogao ni sam Vincent Gallo natjerat na takvo nesto. Ronjenje mi je ekvivalent nocnih leptira od kojih imam fobiju. Dakle, ako me hocete dovest do ruba histerije, samo me stavite u vodu i pustite par onih debelih dlakavih nocnih leptira da zuje oko mene: infarkt zagarantiran.

Trenutni rekord (u zenskoj kategoriji "no limits") drzi Tanya Streeter sa 160m.

- 10:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.07.2004.

There Goes The Fear

Sutra ce se glasati u House of Lords za zakon kojima bi se zabranilo roditeljima da udare svoje dijete. Tj, zabranilo bi se kaznjavanje koje bi uzrokovalo fizicku povredu (actual bodily harm) poput ogrebotina i modrica. I bilo kaznjavanja koje dovodi do psiholoskog mucenja. Pa fala bogu. Tonci veli da bi taj zakon bio najbolji: ne zeli zabranit udaranje djece bez obzira o kakvoj sili se radilo da ga se ne optuzi za mijesanje u ljudske privatne zivote. Ovo je onda "next best thing". Takodjer ce bit zabranjeno sibanje djece ("caning"). Opet velim, pa fala bogu.

Inace, ne znam kako da se postavim prema cijeloj ovoj problematici. Em sa jedne strane kako objasnit djetetu neke stvari bez da ga onako malo "oprasis" po guzi; s druge strane, opet, nekako mi to nije rjesenje. Nasilje bilo kakve vrste mi je odvratno. Znam samo da sam doma znala sto smijem, a sto ne smijem upravo zbog tih "prasenja" i po kojoj pljusci. I gle cuda, nisam odrasla u kriminalca i nasilnika koji tlaci i izivljava se na ljudima. Sjecam se da su nas u 1. razredu osnovne skole jos i sibali po dlanovima ruku i nikom nista. To ne znaci da je to bio pravilni nacin discipliniranja djece, ali opet, znacilo je da ne bi napravili istu psinu dva puta.

S druge strane, citam o bezbrojnim slucajevima zlostavljanja djece koja me tako rastuze i naljute, poput Victorie Climbie koja je tako tragicno zavrsila od strane vlastite sadisticke rodjakinje i njezinog decka. Onda se ispostavi da u takvim slucajevima podbaci cijela garnitura: od bolnickog osoblja koje se ne zeli mijesati u tudje stvari, pa do socijanih radnika kojih nema dovoljno, koji nisu dovoljno motivirani i savjesni. Ponekada mi se cini da bi stvarno trebalo uvesti testiranje buducih roditelja da se vidi da li su sposobni brinuti se za dijete.

- 17:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 03.07.2004.

Patuljci pojma nemaju

Nogomet i ja: krava i novine. A upravo sam se sa time trebala bakcit jucer u Londonu. Dakle, od frendice decko je ono, nogomet je zivot moj i veli ona, je, moram mu nekaj kupit u vezi toga. I velim ja, ajmo na lice mjesta, tj ajmo zapicit do Stamford Bridge-a, ekvivalent Maksimira za Chelsea FC (kak znam da im je tam stadion nemojte me pitat, valjda ipak nekaj zapamtim kad Englezi pocnu bulaznit o nogometu). Uglavnom, dodjemo mi do Fulham Broadway stanice sa podzemnom i odmah se izgubimo, posto kao sve kokosi, sa zemljopisnom kartom ne baratamo bas najbolje: nakon 5 minuta okretanja karte lijevo-desno, gore-dolje ("kaj smo se mi izgubile?") skuzimo da smo ipak na pravom putu. E, sad, onak se mi nonsalantno dosecemo do stadiona i vec smo pocele umirat od smijeha: ono, ne mozes nac 2 osobe koje su totalno indiferentne prema nogometu, a odmah se lacamo za fotic poput fanova-kronera i velim ja njoj, "Pa daj slikaj sve, dokazi mu kak si kul." Streca ona sve u 16, slikale smo i sa mojim digitalcem da mu mozemo to mejlat. Prvo par fotki stadiona u globalu; onda par fotki ispred Chelsea FC Megastore ducana; onda udjemo unutra i krepavamo od smijeha. Te gledamo ovo, te ono, te majice, te rucnike, te partiklice za bebe, te posteljinu, mislim, dobro jos da nisu izmislili WC dasku Chelsea FC. Jos je bila gomila majci sa brojevima i imenima igraca, ali jebo to, kad patuljci pojma nemaju. Da je pisalo "10 - Vincent Gallo", e, to bi se dalo skuzit. Pa onda frendica veli, je, ne znam da li je to bas to kaj on hoce, mora bas biti te i te boje i pisat to i to, i tako u krug. O, majke ti! Bile smo tamo valjda sat vremena. Na kraju kupi ona par stvari (jos je dobila i besplatnu cokoladu uz sve to) i stavi vrecicu u torbu, kao, ne bude ona javno nosila vrecicu na kojoj pise Chelsea FC. Jedva sam je uspjela nagovorit da mi pozira sa salom i tom vrecicom ispred ducana. Security guard nas je vrlo sumnjicavo gledao: mali Mujo i mali Haso u velegradu i koji pojma nemaju o nogometu - u ogromnom nogometnom ducanu. Ali sad imam zagarantiranu pivu kad dodjem u Zg, jeee!

- 11:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2004.

Dirty Old Town

Danas idem u London, i to po prvi puta onak bas turisticki. Dakle, skoro pa mogu reci da nikada nisam bila u Londonu, iako sam tamo radila par godina i idem periodicki da se vidim sa frendicom.Ljudi bi mislili da sam uhvatila boga za jaja (jel tako ide izreka?) i samo su me ispitivali kaj sam vidjela, pa da li sam otisla tam i tam, a ja samo blejim blesavo i ne kuzim: ono, pa tamo radim i na kraju radnog vremena jedva cekam otic doma (ona fora "Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba"). Mislim, kome se ista da kad pomisli covjek kako se mora probijat do Victorije po najgorem rush hour-u i upast u vlak moleci i boga i vraga da nadjes slobodno mjesto za sjedit jerbo, vjerovali ili ne, highlight of the day nije stajat skoro sat vremena u vlaku starom 40 godina koji smrdi i prljav je u 3 pm. Da me pitas kaj sam vidjela od Londona, moram razmislit. Ljudi mi vele: pa imas muzeje, pa kazalista, pa razne priredbe i te fore, ali nista od toga, figa, sipak. Par puta sam bila izasla u pub sa kolegama i ubila se sa pivom, ali to mi je onda prisjelo kad bih dosla doma debelo nakon 20 sati i samo se srusila u krevet od umora. Brijem da opet necu nista vidjet od grada kad pocnem sa novim poslom slijedeci tjedan.

Dakle, danas idem po muzejima, ici cu i na London Eye (e, tam sam vec bila jednom, bravo ja), konacno cu u miru otic u Sloane Square i Chelsea (e, u tom bicirku sam i radila, a nisam nista vidjela od kvarta, koja seljacina!), te u Harrods, Fortnum & Mason na caj, Conran Shop i Bibendum restoran. Mislim, bit cu bezobzirni turist, slikavat cu sve i svasta, rasprostrt cu planove i mape na sred ceste. Konacno da i ja vidim taj London, za boga miloga!

Slika prikazuje zgradu koju popularno zovu "gherkin" (krastavac), 30 St Mary Axe, a dizajnirala ju je poznata britanska arhitektonska tvrtka Foster & Partners. Inace, tamo je smjestena osiguravajuca financijska kuca Swiss Re. I nju cu uslikat, boli me briga.

- 09:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2004.

My name is Mud

Kada zivis u stranoj zemlji vec dugo godina covjek se navikne na neke stvari koje su mu ispocetka bile koma, cudne, nepojmljive. S druge strane ima i onih stvari na koje se jos uopce nisi naviknuo, a mozda nikada ni neces. Mozda niti ne zelis.

Uglavnom, naviknula sam se (govorim za UK): vozit "krivom" stranom ceste; piti caj sa mlijekom; stajati u redu za sve (osim u Londonu gdje je laktarenje normalno, tj zapravo vrlo nuzno i pozeljno); raspredati o vremenu; ubacit "isn't it nice?" i "shall we all have a nice cup of tea?" u bilo kakvoj konverzaciji; na drukcije uticnice koje moras prvo ukljucit da bi ti aparat mogao radit; na fish and chips; jesti glavni obrok dana u 18:30 sati navecer; imati funte u novcaniku; ne-imati licnu kartu; ne-imati jedan posao cijeli zivot; seliti se svakih par godina; da vecina ljudi kupuje stanove/kuce (ne iznajmljuje se toliko, osim u Londonu); pubove; razlicite naglaske; sendvice od krastavaca rezane u obliku trokuta

Nikako se nisam jos naviknula na: imperijalni sistem mjerenja (pounds, ounces i stones za tezinu; pints i gallons za tekucinu; inches i miles za udaljenost); na "great British breakfast" (spek, gljive, jaja, black pudding koji je jedna vrsta krvavice - i to sve przeno); Marmite; kraljevsku obitelj; hot cross buns (vrsta kolaca) za Uskrs i mince pies (vrsta kolaca) za Bozic; jesti bilo kakvu salatu bez icega ili samo sa salad cream; bljutavu hranu bez soli i zacina; brussel sprouts (prokulica); pricati tiho i odmjereno i bit onak zadrzan; lickati vrt i kosit travicu na milimetar i bit opsjednut sa uradi-sam filozofijom; imati ves masinu postavljenu u kuhinji; posebne slavine za hladnu i vrucu vodu; jos uvijek prevladavajuce misljenje nekih ljudi da je UK neprikosnoveno carstvo; lov na lisice sa psima (fox hunting); opsjednutost curryjem

A sad malo razbibrige i "what the fuck?" corner. Posto je prosli vikend bio Glastonbury muzicki festival (odrzava se svake godine u zapadnoj Engleskoj), dvojica poduzetnika su odlucili upakirat blato od tamo (Glastonbury je legendaran po tome sto, ako zapadne kisa, polje se pretvori u jedno veliko blatno jezero po kojem onda svi gacaju i bacaju se) i ponudit ga na Ebay-u. Eto, vec su dobili 15 ponuda, jednu cak od 74 GBP. Osuseno blato mjeri 4x5cm i uokvireno je, a skinuto je sa cizama posjetitelja. Dakle, sta cekate? Jos malo pa nestalo.

- 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31