Naslov uopće nema blage veze sa temom, ali trenutno slušam The Cramps i stao mi je mozak (tj ono što se u mojoj glavurdi prodaje pod mozak).
Mogu se pohvalit da me ništa baš ne može jako uplašit. Miševi, paukovi, gliste: bring it on! Sve osim prokletih noćnih leptira. Moja noćna mora. Otkuda mi takav strah od njih, pojma nemam. Samo znam da umrem od straha i histerije kada ih spazim. Doslovce skoro umrem. Ima li išta gore od tih odurnih stvorenja sa debelim, dlakavim krilima, odurnih tamno smeđih nijansi? Ma nema! Još ako su tako debeli da ih se fino čuje kako zuje naokolo, pa matere mi, nema me, od straha doslovce nestanem. A mogu ih spazit na kilometre. Recimo, kad me probude po noći sa zujanjem: pokrijem se preko glave i tresem se od straha. Vrućina upačila, ali radije i to nego da si sad zamišljam kako će se jedan od njih saplest u moju kosu i onda me krvnički mučit. Već sam navikla da mi se ljudi smiju, kao, pa kako se mogu plašit takvih bezazlenih stvorenja? Bezazlenih??! Alo, pa radije bih sjedila na madracu zajedno sa plemenitim Ante Kovačevićem; ili gladila trijeznom Šeksu bradu i milo ga gledala ravno u oči; ili tepala Rojsu kako je on najzgodniji čovjek ikada i vlastitima rukama bih mu opet izgradila kućicu u cvijeću. Ozbiljno.
Još samo da se osvrnem na fenomen Dr Phila kojeg sam jučer imala čast po prvi puta pogledati. Oslobodi me, o Bože, buljim ja u teve (umjesto da se odmah tresnem sjekirom po glavi) i ne mogu vjerovati. Recimo, bila je neka ženska koja se nije htjela smijati jer ju je bilo strah da joj se zato ne počnu stvarati bore. I onda je došla u studio kod Dotura i on joj je rekao “Smile, my darling, you will feel much better.” I onda se ona ipak počela smijati i rekla je da joj je Doktor Fil spasio život i naučio je životnoj mudrosti. I da će mu zbog toga biti vječno zahvalna. Ne da to sve treba zatuć, treba im pustit na ogromne zvučnike Throbbing Gristle, recimo, pjesmu “Discipline”, i to live verziju. Može i “Zykoln B” (a to bi i trebalo bacit u publiku), a ni “Hamburger Lady” ne bi omanula.
Da ne bi ispalo da samo zurim u Dr Phila jučer navečer odgledah dokumentarac o Robertu Rauschenbergu, američkom umjetniku druge polovice 20. stoljeća. I saznah za legendarnu anegdotu kada je kao mlad i zelen išao kod Willem de Kooninga (pokojni respektabilni slikar apstraktnog ekspresionizma) tražit da mu da jednu od svojih slika koju bi on na kraju izbrisao i kao takvu je izložio. I tako ja propustih ”Gasilsku večer”. Pa čovječe, koji ja uzbudljivi život vodim, nemam riječi!
Post je objavljen 26.07.2004. u 11:33 sati.