Dobro, vidi se da obožavam pripizdinetinu, ‘ajmo dalje. Dakle, još 3 i pol dana do povratka na imperijalistički otok i potpune slobode na netu zvane broadband i ponovog polaska na posao. Već lagano počinje groznica pakiranja. Već se prave liste. A što se nalazi na listama, ubij bože! Evo, recimo, još za sada nepotpune liste: kiflice, čokolino, kolači, puding… Ovo je još čisto pristojna lista. U prošlosti se tu znalo naći i pečenog mesa, paprike, domaćih krumpira (sirovih), štrudle od sira, pršut i tako dalje i tako bliže. Dakle, sve hrana. I to ja sve bila prenijela preko carine bez po’ muke. Čak nisam imala ni pojma da se ne smije neka hrana unosit. Ono, blažena u neznanju. Kao kad sam išla u San Francisco, a u torbi mi bila jedna jabuka i kruška koje sam ponijela ako budem gladna. Nije mi palo na pamet kako se uopće ništa ne smije donosit u USA od povrća i voća. Ali to mi je tek došlo u glavu u hotelu. A ja mrtva hladna na SFR International prolazim kroz “poljoprivrednu” carinu i kategorički mašem sa formularom u kojem se kunem da ništa ne unosim. Neš’ ti Balkanca: make way, peasants coming through! Moji sad još hoće da nosim neke vrećetine sa sobom u avion. E, neće ići. Ako ima nešto što mrzim iz dna duše, to je nošenje torbetina sa sobom u avion. Em mi se ne da to teglit jer sam lijena guzica, em su oni ormarići u avionu uvijek redovito previsoko za mene i nikada ih ne mogu pošteno dohvatit, a kamoli da ih sad idem otvarat i nešto u njih spremat. Potpuno ću se oglušit na fraze tipa “pa sve će ti se onda zmučkati u koferu”. Da samo vide kako se ja inače pakiram: to obavezno radim noć prije odlaska: sve odgađam, odgađam, i onda na kraju pobacam u kofer sve i svašta na brzinu bez nekog reda i gotova sam. I po prvi puta ću mahat sa putovnicom u redu za “EU nationals only”.
U takvoj sam ovdje izolaciji da pojma nisam imala da je Tonči slavio 10 godišnjicu dolaska na vlast (prvo kao vođa laburista, a od 1997. i kao premijer). Čujem da se slavilo. I da je koristio iste frazetine u vezi Iraka koje je Thatcherica koristila za vrijeme Falklandskog rata. Bolje da nisam to čula i pošteno iskomentirala, bilo bi beštimanja. Baš me zanima hoće li na kraju dat Gordon Brownu (trenutno ministar financija) da se kandidira za premijera? Navodno prije 10 godina (famozni susret u “Granita” restoranu u Londonu) Gordon je dao podršku Tončiju, iako se sam htio kandidirat za vođu laburista. Ali za uzvrat je tražio da se Tonči makne nakon 2 termina kao premijer i da se onda Gordon izabere za vođu i premijera. Eh, intrige britanske politike. Da mogu glasati, glasala bih za Tommyja Sheridana, vođu socijal-laburista u Škotskoj. Između ostalog, zalaže se za besplatne solarije za sve (Tommy je zadrti korisnik solarija). Živjeli!
Post je objavljen 23.07.2004. u 14:54 sati.