The Last Broadcast

There Goes The Fear

Sutra ce se glasati u House of Lords za zakon kojima bi se zabranilo roditeljima da udare svoje dijete. Tj, zabranilo bi se kaznjavanje koje bi uzrokovalo fizicku povredu (actual bodily harm) poput ogrebotina i modrica. I bilo kaznjavanja koje dovodi do psiholoskog mucenja. Pa fala bogu. Tonci veli da bi taj zakon bio najbolji: ne zeli zabranit udaranje djece bez obzira o kakvoj sili se radilo da ga se ne optuzi za mijesanje u ljudske privatne zivote. Ovo je onda "next best thing". Takodjer ce bit zabranjeno sibanje djece ("caning"). Opet velim, pa fala bogu.

Inace, ne znam kako da se postavim prema cijeloj ovoj problematici. Em sa jedne strane kako objasnit djetetu neke stvari bez da ga onako malo "oprasis" po guzi; s druge strane, opet, nekako mi to nije rjesenje. Nasilje bilo kakve vrste mi je odvratno. Znam samo da sam doma znala sto smijem, a sto ne smijem upravo zbog tih "prasenja" i po kojoj pljusci. I gle cuda, nisam odrasla u kriminalca i nasilnika koji tlaci i izivljava se na ljudima. Sjecam se da su nas u 1. razredu osnovne skole jos i sibali po dlanovima ruku i nikom nista. To ne znaci da je to bio pravilni nacin discipliniranja djece, ali opet, znacilo je da ne bi napravili istu psinu dva puta.

S druge strane, citam o bezbrojnim slucajevima zlostavljanja djece koja me tako rastuze i naljute, poput Victorie Climbie koja je tako tragicno zavrsila od strane vlastite sadisticke rodjakinje i njezinog decka. Onda se ispostavi da u takvim slucajevima podbaci cijela garnitura: od bolnickog osoblja koje se ne zeli mijesati u tudje stvari, pa do socijanih radnika kojih nema dovoljno, koji nisu dovoljno motivirani i savjesni. Ponekada mi se cini da bi stvarno trebalo uvesti testiranje buducih roditelja da se vidi da li su sposobni brinuti se za dijete.