white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith

utorak, 07.07.2020.

Pjesma kaže...

No volvere.
Neću se vraćati.
Koliko god mi je to potrebno u tom trenutku,
dugoročno zna biti vrlo - pogubno.
Zalupiti vrata za sobom.
Spaliti sve mostove.
Isključiti se.
Ostaviti sve iza sebe.
Otići bez riječi, bez (uzaludnog i ponovnog) objašnjenja.
Neću se vraćati.
No Volvere.

***
Sve manje sam radikalna kao prije,
sve više trošim vrijeme na razmišljanje i
promišljanje tražeći najbolja rješenja.
Sve više ne sličim sebi od nekad.

***
Pitam se jesam li ikada i postojala (takva)
jer ovi tragovi ne vode
ni od mene ni do mene.
Moj neoznačeni put je negdje
neupisan u mape svijeta...

***
A onda samo jedna jedina,
malim slovima pisana,
glupava, najgluplja riječ i pojam
diže uspavanu princezu sa zrna graška
iz pepela sudbine,
uspravljuje i gura dalje:
Jedna ljubav,
Ljubav za i prema,
Ljubav kao
svjesno-nesvjesna odluka
Ljubav prema životu

***
Un Amor


Životni smisao

Oznake: život

srijeda, 24.06.2020.

Znaš

Znaš
Meni je sasvim dovoljan
Moj mali svemir
Sve zelene širine
Plave dubine
I zlatna obzorja
Sve moje tuge i radosti

Znaš
Meni je sasvim dovoljan
Moj mali svemir
I svi svemiri u njemu
Mali i veliki
Prošli i budući
Življeni sada

Znaš
Meni je sasvim dovoljan
Moj mali svemir
Jer u njemu si
Ti
I ti
I ti...

01.07.2017.


A onda me ova pjesma izuje iz cipela Mali krug velikih ljudi

Oznake: mali krug...znaš

utorak, 16.06.2020.

U krvi zapisano...

u krvi zapisano
boriti se
ne pobjeći
sakriti slabost
pokazati snagu
veličinu
u oprostu zarobljenih

u genima dano
ne predati se
ići glavom kroz zid
kroz draču i trnje
izaći
okrunjenim kupinovim vjencem
ožiljcima na golim natkoljenicama ljeta

u sudbini spoznato
živjeti
sa svim uspjesima i padovima
dići se po tko zna koji put
nakon nebrojenih aperkata života
suočiti se s vlastitim demonima
što koče i odvlače od sebstva

pobjeći i vratiti se
odbojevati boj do kraja
prihvatiti svaku žrtvu
ponizno primiti
slavoluk pobjede
ne zaboraviti...
biti Čovjek_

pa ipak...

Oznake: boriti se ili...

ponedjeljak, 08.06.2020.

Eto

Nisam ni pomislila danas nešto pisati, ali...eto.
Uz to sam se sjetila lokalnog boema, pjesnika i glazbenika, slikara....koji je obillježio naše postojanje, počesto s gitarom na ramenu "upadajući" na privatne fešte i izdizao ih na neku novu sinergijsku razinu, podsjećajući nas tko smo zapravo i odakle smo potekli.
Imala sam sreću da mu je je moj suprug nešto privatno odradio pa da nas je pozvao u svoj dom, desetak godina prije. Gledala sam izložbu koja je postala njegova kuća, imajući priliku iz prve ruke doživjeti kompkleksnost, umjetnost, njega. Nisam našla dovoljno dobrih riječi tada, nemam ni sada da bih mu izrazila svoju zahvalnost i podršku...
Neka su mu blagoslovljene nebeske ravnice kojima luta s gitarom na ramenu.
Josip Pintarić Puco

UMRO JOSIP PINTARIĆ PUCO: Slikar, glazbenik i boem
Objavljeno 12/05/2017
U 90. godini umro je Josip Pintarić Puco, slikar, glazbenik i jedan od najvećih novogradiških boema. Umro je čovjek koji je znao živjeti.

Rođen je 19. ožujka 1927. godine u Novoj Gradiški. Izlaže od 1963. godine na kolektivnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i najpoznatijim galerijama svijeta. Njegove slike nalaze se u brojnim galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta.

Slikama se počeo baviti u ranoj mladosti, u tijeku školovanja. Od 1960. godine otpočinje sa slikanjem na staklu, a od 1962. godine koristi se uljanim bojama.

Od prve izložbe u Novoj Gradiški 1963. godine redaju se izložbe u Vukovaru i Vinkovcima do izložbe u Galeriji naivne umjetnosti u Zagrebu 1971. godine, koja Pintariću daje dodatni poticaj i nadahnuće za osebujnost koju postiže u naivnoj umjetnosti. O tome najbolje govore kritike vrsnih poznavatelja te vrste umjetnosti. Pintarić uz brojne izložbe u Hrvatskoj i gradovima bivše Jugoslavije izlaže u svjetskim metropolama i brojnim gradovima diljem svijeta: Milanu, Beču, Munchenu, Bernu, Genevi, Bew Yorku, Victoriji, Australiji i Japanu.

Nezaobilazan dio Pintarićeva života je glazba koja se isprepliće sa slikarstvom i svakodnevnim životom. Autor je niza pjesama koje se najčešće izvode na požeškom festivalu „Zlatne žice“. Neke su poprimile obilježja starogradskih pjesama. Novogradiščanima je najdraža Ulicama Gradiške Nove, svojevrsna gradska himna.

U njegov dom u Maloj dolazili su na nezaboravna druženja poznati novogradiški kulturni djelatnici i prijatelji. Često su se ta druženja znala pretvoriti u Pucina poznata „gibanja“ do prijatelja u Novoj Gradiški i okolnim selima. Znala su potrajati i nekoliko dana.

Znao je reći da je Mala njegovo gnijezdo iz kojeg se daleko ne udaljava. Na more nije išao, jer mu, kako je znao reći, pored Slavonije nikad nije nedostajalo. Slikao je i drugovao sa svojim težacima i težakinjama, njihovim mukama i radostima. Tugovao je za zaboravljenom slavonskom tradicijom i rado se sjećao vremena kada se živjelo teže, ali zadovoljnije. Njegov je dom pored Malčanske šume, bio i atelje i galerija, i mjesto u koje su svraćali Novogradiščani, Malčani i Cerničani. Razgledale su se njegove slike i mogle recitirati kao pjesma, a uz dobro vino i otpjevati.

-Najprije napišem i uglazbim pjesmu, a potom naslikam, sliku – znao je reći.

Zahvaljujući Hrvatskoj glazbenoj uniji i Agenciji novogradiško glazbeno ljeto 2003. godine, predstavljen je njegov slikarski i glazbeni opus. Izdana je jedinstvena zbirka pjesama „Kad šume sanjaju“. Njena osobitost je u tome što su uz pjesme i notni zapisi, a uz njih po jedna od Pintrićevih slika. Sastavni dio zbirke je i CD na kome su njegove najpoznatije pjesme od kojih su neke prihvaćene kao narodna baština.

Iako je doživio duboku zavidan broj godina mladenački duh ga nije nikada napustio. Znao je reći da je živio život u kome nije volio folirante i da mu je takav život sačuvao vitalnost i održao stvaralački duh.

Josip Pintarić Puco nagrađivan je brojnim priznanjima. Dobitnik je i NAGRADE GRADA NOVA GRADIŠKA. Najviše gradsko priznanje dodijeljeno mu je za životno djelo na području glazbene i likovne umjetnosti te za promicanje Grada Nova Gradiška izvan granica Republike Hrvatske.

https://www.youtube.com/watch?v=AvUc3bYf1ZI

Oznake: Puco

utorak, 19.05.2020.

Sve je dobro.....što se dobro svrši!

O mojoj bak(ut)i zmajici sam već pričala, spominjala je.
Imala je cca metar i po', al' djelovala je kao Amazonka, nadvisujući svojom unutarnjom veličinom i snagom i većinu muškaraca, zračeći tako baš to - svoju unutarnju snagu.
Silno sam ponosna (i dan-danas, kada je već odavno nema) što sam baš od nje potekla, što mi je baš ona bila bakuta.

Bila je stroga majka.
Kod nje nije bilo popuštanja. Mama bi morala izabrati i donijeti šibu iz šljivika kojom bi je kaznila.
Ujaka je zadnji put ošamarila kada je imao 16. Tada ju je uzeo za ruku i rekao: Nikad više!
Tetu je mazila davši moju mamu, kao prvorođenu (ta bila joj je podsjetnik od datuma vjenčanja do njenog rođena, da „nije bila luda“ ona, već njen budući muž), svojoj majci na odgoj jer ona nije mogla skrbiti za obje odjednom. U ratu. Činjenica. I nisam je zbog toga manje voljela.
Najmlađu svoju, 16 godina nakon moje mame,nazvavši je po sebi, razmazila je do besvjesti,a ova je to obilato koristila. I u poznoj dobi, uzrokovala joj je grčenje želuca i čireve, pa sam ja unuka (opet), u neko doba noći, skakala i vozila je na hitnu. Nakon 2 il' 3 dana saznala bih da ju je najmlađa zvala i, posljedično tome, uzrokovala želučane i ine tegobe...koje sam ja onda, opet, njegovala. Uporno. 15 godina. U tišini.

Za mene je bila uzor, od malena. Ta ja sam bila prva unuka. Ujedno i prvi podsjetnik na obiteljsku sramotu. Rastavu. Ni crkveni brak moje mame (s partijašem) ne traje do smrti, nije joj mogla oprostiti „zaluđena“ dogmom. I spočitavala bi joj to u svakoj mogućoj prilici, sve do jednom. Kada je mama ustala i rekla: Znam ja izračunati kada sam se rodila, a kada ste se vjenčali. Ti i tata.
Ni onda se ne predavši, rekla je: Nisam ja bila luda, tvoj je ćaća bio lud.
I od tada su sve diskusije na tu temu bile završene.

Bila sam 7. razred osnovne i tema sastava je bilo Sunce. Napisala sam sastavak: Imam dva sunca: moju mamu i moju baku. Natjerali su me da ga čitam pred cijelom školom. (Na)Učila sam da ne plačem dok su svi drugi cmizdrili, cijela zbornica i škola. Spasila je život mojoj mami doniravši joj bubreg, inače bi je izgubila u 6. osnovne. I ostala zaista bez igdje ikoga, jer moj otac (s kojim nisam rasla) nije ni pitao za mene te dvije godine dok je mama bila u bolnici, boreći se za život (prihvaćanjem doniranog bubrega). No sve je to sada aorist.

Uglavnom, najveća mi je mana što nisam dovoljo romantičarka ružičastih naočala. Kada volim, volim apsolutno, al' to me ne sprečava da vidim i ono što nije ok. Tako i moja bakuta, postavši heroj u našoj obitelji, dobivši moju zahvalnost za vjeke vjekova jer mi je po drugi put u životu darovala moju mamu, nije bila baš takva svetica u mojim očima.
Znala sam, vidjela, zašto je to napravila. I ražalostilo me, pa sam to potisnula. Nije to učinila iz ljubavi prema mojoj majci, nego prvenstveno iz ljubavi prema svojoj drugoj djeci, da ne bi od njih bilo traženo donorstvo.....Unatoč tome, ona je ostala moja bak(ut)a zmajica. Moja ljubav, moje sunce, moj uzor.

I nije bila obična seoska žena, školovala se u Domaćičkoj školi kralja Petra u Sremskoj Kamenici prije 2. svjetskog rata. Moj pradjed (čija je slika i prilika bila, osim spola) ju je poslao tamo (kao 14-ogodišnjakinju) pokazujući da razmišlja „izvan okvira“ i to tridesetih godina prošlog stoljeća.
I sada, dok ovo pišem, više me ne čudi zašto sam „crna ovca“ u obitelji. Pa generacije prije mene su bile svoje, drugačije...

Živjevši do 90-e, od 63-e kao udovica, 45 godina, pola života, samo s jednim bubregom...uvijek se zauzimajući za obitelj (pa i kada je griješila, dodajem ja), ona je moj uzor.
Puno bih još mogla o njenom životu i utjecaju na našu obitelj (od njenog ogromnog vrta, toplih kiflica koje se tope u ustima, pogače, šlingeraja, otvorenog uma i načitanosti i u devedesetoj...) do razočaranja u onoga kome je ostavila sve, bezumnog branjenja razmaženice, toleriranja tete jer je njena „jarculja“ uporna do „toleriranja" i moje mame, drugačije, tople, nježne, brižne na onaj meki ženski način, a koju nije ni podigla (već njena majka) već poslala u daljnje škole s 10....mogla bih. No želim još nešto važno uz moju bak(ut)u reći: Tek me je ona naučila kako, u skladu sa samim sobom, otpustiti svoje drage koji odlaze. Mamu 18 godina nakon što je otišla i koju nisam naučila isplakati.
Kada je moja baka umrla, poslala sam svoju najmlađu kći u lokalnu kvartovsku trgovinicu po bilo kakav crveni lampion.
Manji lampion od toga nisam nikada vidjela. A gorio je 76 sati!!!! Za to sam vrijeme ja slušala glazbu na laptopu, pila i opraštala se od moje bakute. Tri dana.
I nazvala tetu, izrecitirala joj pjesmu. Odakle ti to? Pitala me. Tko je to napisao? Ja, rekla sam kroz suze.
Teta je tražila da ponesem tu pjesmu na sahranu. Pokazala sam joj. Pitala me može li je malo zadržati. Samo sam kimnula glavom.
A na sahrani je moj bratić, svećenik, pročitao moju pjesmu....

MOJOJ BAKUTI

Tvoje svijetlo postojano,
Svijetli,
Na putu u vječnost.
Ti si bila štit.
Ti si bila mač.
Za svu tvoju ljubav,
Zauvijek,
Hvala.

„Budi mi zbogom moja mala
Za svu tvoju ljubav
Zauvijek hvala.
Budi mi zbogom moja mala
U srcu čuvam sve što si mi dala.“

Tvoje svijetlo postojano,
Svijetli,
Kroz nas,
Koji te volimo,
Kroz nas,
Koji te pratimo
I ostajemo čekati poziv,
Na putovanje.

Budi mi zbogom.

06.07.2012. 16.27 petak


Sve je dobro što se dobro svrši, bila je njena najčešće ponavljana poslovica, na koju sam se ja (počevši od određene teenagerske dobi) smijala kao blesava i govorila: Imaš pravo bako!

Draga moja bak(ut)o, još uvijek čekam svršetak ove moje životne priče i nadam se snazi i vjeri u Život kakve si Ti imala, do Kraja.

Oznake: bak(ut)a

petak, 17.04.2020.

Ban

19.03.
Bila je 1993. Početak proljeća. Još uvijek ratna , iako je neposredno bombardiranje, granatiranje, pucanje, snajperi i sve ostalo - prestalo. No još je uvijek dobar dio našeg teritorija bio okupiran. Pa i moj neposredni, 10 km od mene. Život je tekao dalje prilagođeno, selektivno. Zato smo skakali od sreće kada bi se u neposrednoj blizini događalo nešto čega smo dugo bili lišeni. Kao koncert.
Josipova te godine se ne sjećam, sve do navečer, kada sam došla kući s posla, a ona mi rekla: B. je stradao, u bolnici je, na intenzivnoj, idemo sutra kod njega u 10, ideš li s nama? Naravno, rekla sam slušajući daljnje pojedinosti, skrivajući šok. Nisam baš spavala te noći. Kao ni mnogih prije.

20.03.
10,00 u hodniku pred intenzivnom. Obavještavaju nas da samo dvije osobe uže obitelji, uz svu medicinsku zaštitnu opremu, smiju k njemu. Njegov se otac (moj poočim) odriče ulaska tada, da bi prve ušle njegova zaručnica i ja - sestra. Približavam mu se. Preskočit ću svu onu bujicu misli i pitanja koji mi se vrte glavom. Prilazim mu krevetu. U jednom je komadu. Ljubim ga u obraz. Jedva procjedim: Kako si? Što se dogodilo? Priča mi, mirno, staloženo, sretan što je živ, a ja......unatoč trudu da ih zaustavim, te glupe suze tako mi sada zamagljuju vid. Ne želim da ih vidi. Želim biti snažna za njega, ali one, prokletinje, preplavljuju me i potapaju. Oprosti, promrsim i otrčim van, usput skidajući i bacajući zaštitnu opremu sa sebe. Završavam na livadi ispred bolnice, boreći se za zrak i glasno plačući, sama naravno. Zato sam i pobjegla, da me ne vidi.
A to.........to je moj brat, moj mali (sada veliki) brat za kojeg sam se brinula od kada znam za sebe, koga sam učila hodati, govoriti, jesti, pisati, računati, igrati nogomet.....odgajala ga kada je mama zaglavila u bolnici na 2 godine, on 8, ja 13.....moj brat, uvijek moj mlađi brat za koga sam odgovorna, koga sam morala paziti, maziti, učiti, štititi, voljeti. Moj brat sa crnim rukama koje ne osjeća.....Kada sam ih vidjela, samo sam istrčala van znajući instiktivno....A on mi je jedini ostao moj, nakon što je ona umrla, nedugo prije toga.
Nakon 20-ak minuta, kada sam se smirila, vraćam se njemu na intenzivnu, a on, on, pogleda me i pita: Je li sada bolje?
Nije prošlo ni 10 minuta, a mi smo bili u hodniku ispred intenzivne, on kojeg sam izgurala na krevetu i ja, dijeleći cigaretu i pričajući, nas dvoje.....

21.03.
Puno sam razmišljala prije o tome, takvoj sličnoj situaciji, zamišljala kako bih se ponašala i zašto. Zamišljala sam da nikome ne bih ništa rekla, došla uredno na posao, bez crnine i profesionalno nastavila dalje. S takvim svojim razmišljanjima, nisam odgodila prezentaciju to veče. Otišla sam je odraditi. Sjećam se samo da su mi prijatelji kod kojih sam bila rekli: Nekako si drugačija večeras.
A tada sam otišla na dogovoreni koncert, 10-ak kilometara od moga grada, vjerujući najboljoj prijateljici: Kako hoćeš, ali možda ti baš treba nešto ovako drugačije, da te odmakne od svega.
Koncert je prošao, ne sjećam se baš pojedinosti, trudila sam se biti "normalna", poslije koncerta lokalni manager je organizirao večeru za band i VIP goste gdje sam bila i ja.
Lokalni birc, dugački stol i nas 20-ak. Nekako se baš dogodilo da sjedim preko puta njega (premda ja ne vjerujem u slučajnosti). Dvije 17-ogodišnjakinje kraj njega, sa svake strane, nude mu zalogaje iz usta. A ja nemam snage ni da se nasmijem na sve to, samo gledam, ozbiljna, znam ih, propupale teenagerice, moje bivše učenice. Osjećam se starom stotine godina, iako tek u dvadesetima.
Sve je relativno po starom dobrom Einsteinu, brat mi je živ....
Počnemo pričati. Pokušavam održati neobveznu konverzaciju. Iako se teenageice trude, on priča sa mnom preko stola.
U to vrijeme kod nas nije bilo gooogla, interneta i svih dostupnih informacija. Kažem mu, odgovarajući na njegovo pitanje: Znam što si u horoskopu. Samim promatranjem. Vodenjak.
On ostaje razjapljenih usta. Točno.
Nastavljamo razgovor dalje, sve do ljudskog (pristojnog) oproštaja.
Pomogao mi je da to veče bar malo, malo maknem na stranu ono što sam instinktivno znala da će se događati u narednim mjesecima. Pomogao mi je da preživim veče ne pitajući ništa, spremno prihvaćajući moj tok misli i razgovor, fasciniran što sam, u jednom lucidnom trenu, vidjela "njega".

Oznake: B. Ban

subota, 21.03.2020.

U prilog (obiteljski).....situaciji

U životu sam naučila da nekako ipak ima smisla: Svako zlo za neko dobro. a evo, sada cmizdrim, jer su me moje jedine rođene dvije (koje imaju istu sposobnost kao ja - dati i produžitit novi život, taaaako rascmizdrile svojom gestom da sam još pod dojmom....sretna i blagoslovljena što ih "imam".

Kao i jučer, dok nas još vrijeme dorbro služi, i danas je bio dan za radove u dvorištu, pogotovo one koja ja više ne mogu već 5 godinica odraditi....sada se spjilo sve: obje su tu, voljne, vesele, pretvorile to u igru, obiteljsko okupljanje i zabavu....Ima li išta ljepše od toga?! pogotovo u ovoj situaciji, iznimno opasnoj za sve nas u RH.

Posljednjih desetak dana intenzivno pratim situaciju, iz razno-raznih razloga (natječaj za posao, razgovor koji sam morala obaviti, zubar, međugradski promet....), a moje curke koje su se (hvala Bogu) okupile kod kuće s nama, kao i uvijek kada nešto zajedno vani radimo, "odvrnile" Otvoreni :)

I onda, odjednom, taman iznosim još ćevape za rođštilj njemu van, a one....."Sluuuuušajte!" kad ono: čestitka mami za rođendan dan prije koji slavimo uređujući dvorište i uz tatin roštilj.

Ne moram vam reći da još cmizdrim:)

Oznake: samo(o)čuvanje u obitelji

subota, 29.02.2020.

Ljudi

Vrijeme nikoga ne čeka. Ako zašutimo, puštamo mu da pobijedi.
Ti izgubljeni trenutci talože se i postaju neprobojni oklop.
Ispod skorene površine ostaju zatočene riječi, misli, osjećaji, ne-djelovanje.
Do nekog trenutka erupcije u kojem rušilački i nimalo lijepo eksplodiraju.
Ponekad zaboravimo što smo to sve zakopali u sebe.
Ponekad svakodnevno zakopavamo iznova.
Ne možemo pobjeći od sebe.
Zato tražimo opet iznova na drugim mjestima, u nepoznato-poznatim okolnostima, s novim ljudima sve ono što je zapravo u nama samima.
Zato se zaljubljujemo iznova u isti (provjereno neodgovarajući) tip.
Zato se bojimo probati novo.
Zato ostajemo zarobljeni u sebi.
Najveći izazov s kojim se suočavamo smo mi sami.
I najveća borba koju možemo dobiti je protiv naših vlastitih ograničenja.
Kada nas život opskrbi preprekama, svladavanje često nije ni lijepo ni lako, ali osjećaj da smo nadišli sebe je osjećaj (samo)dokazivanja.
Nekome je put do susjeda ili trgovine ravan nečijem maratonu, možda i veći od toga.
Svatko ima svoj put i samo on zna koliko je sebe uložio u taj put.
Nekome beznačajan, nekome nevidljiv, nekome ne(s)poznat, ali sebi....vrijedan.
Zato ne trebamo posustati na vlastitom putu bez obzira, usprkos i unatoč svemu i svima.
Ustrajati, ne gazeći druge.
To je odlika Čovjeka.
Čovjeka u potrazi za Čovjekom u Vremenu ograničenog trajanja.
Zato vrijedi biti Čovjek.
Želim nam svima da što više budemo Ljudi.

Oznake: ljudi

petak, 28.02.2020.

U korizmi

Nakon što smo se uspješno (završno) maskirali i izmaškarali, osvanuo je i dan za nove nemaskirane početke.
Kako za koga.
Netko se nije niti maskirao.
Netko masku nije niti skinuo.
A netko se rodio i ostao tako ogoljeno bez maske cijeli život.
Sva naša lica (života) smo mi.
Sebi i drugima (ne)spoznatljivi.
„Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“
Tako počinje još jedan korizmeni ciklus u kojem s nevidljivim znakom križa od pepela na čelu više ili manje nastojimo (p)ostati ljudi.
Uvijek su me fascinirali oni koji u Korizmi mogu bez nikotina, alkohola, psovke, hrane...a onda, kao da ništa nije bilo, nakon 40 dana, vraćaju se onome što su smatrali ne-dobrim u svojim životima.
Jedan od mojih poroka je nikotin.
I dok sam još imala love za cigarete, na kiosku bih tražila otrove, tako sam ih zvala.
Godinama otrove štancam sama na strojčeku. Ručna maufaktura. Puuuuno jeftinije s manje aditiva i kemije od tvorničkih cigareta, ali....i dalje – otrovi.
Kada bih ih se odrekla tih 40 dana, nastavila bih i dalje – bez otrova. Ne vidim smisao u tome da im se opet vratim.
Da se ne zavaravamo, ostavljala sam otrove 10 puta u životu, zbog sebe, jer sam pokušavala raskrstiti sa svojom štetnom navikom onda kada sam osjetila i odlučila da želim pokušati. No, ispadalo je privremeno uspješno, do sada ne-uspješno.
Tko zna, možda će jednom postati i trajno uspješno.
Odavno već na dušebrižnička pitanja: Čega se odričeš u Korizmi? odgovaram: Zločestih ljudi.

utorak, 25.02.2020.

Bubamara

Poklade su, poklade su i ludi su dani...tako se pjeva u mom kraju.
Uz velike tu su i male (dječje) maškare ili džeme koje obilaze kuće u susjedstvu s košaricama u koje prikupljaju jaja, bombone, novčiće. Sve što dobiju.
Dolaze na vrata kuća s pjesmom: Jedno jajce za rezance, jedan novčić za bombončić!
I na današnji dan, pokladni utorak, spaljuje se lutka (od slame) koja predstavlja sve što nije bilo dobro u prethodnoj godini,a zove se Rade. Odakle to ime i od kada, pojma nemam, ali znam da je tako bilo i prije 50 i više godina. Udruga Malčanske maškare sačuvala je taj običaj od zaborava.
Ideš u Malu na spaljivanje Rade? obavezno je pitanje.
Maškare su bile sastavni dio života. Osobno se nisam nikada maskirala i uvijek bih se našalila: Ne, ne nosim masku, pokazujem svoje pravo lice i ova 3 dana.
No, dječje maškare su bile obavezne, za moju djecu, od vrtića do pred kraj osnovne škole.
Iskreno, jedva sam čekala da poodrastu pa da kostime, šivanje, nabavljanje, spremanje, praćenje, šminkanje i maske zamijene Valentinovski plesovi u školi, bez maske.
Sin i starija kći su i dalje nastavili s maškaranjem, ali u vlastitoj (ne skupnoj) režiji.
Jednom su tako i moje jedine lak crne visoke čizme na petu, završile uz minicu na nogama mog 13-ogodišnjaka i odnio nagradu na školskom plesu pod maskama.
Starija kći doduše i dan danas sudjeluje u skupnoj studentskoj režiji na Riječkom karnevalu. Ove su godine bili mafijaši.
Najmlađa je bila luda za maškaram kao mala, a sada neće ni da čuje za njih.
Budući je htjela biti velika kao brat i sestra, morala sam joj to zadovoljstvo priuštiti već kao dvogodišnjakinji, dok još nije išla u vrtić.
Najslađa bubamara na svijetu. Jer je moja.

Oznake: poklade

<	srpanj, 2020
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Travanj 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Srpanj 2016 (6)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (6)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity

Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

Vaše riječi na mom Orionovom putovanju...

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

dinajina sjećanja 26.02.2015.

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***

svladavam
onu prirodnu udaljenost
zvijezde do zvijezde
sebe do sebe
učeći ponovno se voljeti
kao nitko do sada

SarahBernardht 23.03.2015.

***

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca, koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Shadow-of-soul 26.03.2015.

***

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog pupoljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."

dinajina sjećanja 04.04.2015.

***

Sva se godišnja doba
izmjenjuju u meni,
postojim.
U dva razlomka Ljubav
kao cijelo stane,
ne dvojim.

zahira 29.07.2015.

***

Odmorila bih se još malo ovdje, na ovoj plavoj planeti pa onda zaplovila u tu sekundu Duše, koja čini sto godina ljudskih i tek onda promijenila ovu haljinu tijela, koju sa toliko ljubavlju tek sada nosim.

Sjena duše 31.10.2015.

***

O ljubavi se ne priča:-)
o njoj se
sanja
pjeva
pleše
kipari i
sklada
Zbog nje se često
pati, smješka, plače
uvijek je mlada i kad je jako, jako stara!
:-))))
Riječi ko i ljudi, pokvare joj smisao,
natječu se samo ko je za kog disao.
Daleko je od taštine, ona daje sve miline:-))))

SarahBernardht 19.02.2016. (10:30)