Izbjeglice, osvajači i dva nabijena terorista

nedjelja , 23.08.2015.



Današnji internet i društvene mreže puni su propagande i psihološkog rata. Tako se ljude nastoji uvjeriti u nešto što nije istina. Svejedno, netko, zbog vlastitih interesa ili vlastite gluposti i straha, gura određene osjećaje i određeno mišljenje među javnost.
Tko je azilant, tko je imigrant, tko je izbjeglica, a tko ISILovac?

Ajmo prvo pokušati razjasniti neke stvari.
Azilanti su ljudi koji traže politički azil. Oni, da bi dobili u određenoj zemlji azil, moraju dokazati da im je život u njihovoj zemlji ugrožen. U Hrvatskoj je to mukotrpan i dugotrajan proces i Hrvatska odobrava jako malo azila. Točnije u proteklih godinu dana 150 ljudi. Dakle, rijeka ljudi koja se slijeva prema EU nije rijeka azilanata.

Imigranti su ljudi koji idu, najčešće, u potrazi za poslom. Budući da kod nas posla nema, takvi nikada i nisu dolazili kod nas. U biti, jesu. Šefovi INAe su iz Mađarske, šef IKEAe je iz Srbije....to je ono što mi padne trenutno na pamet. Ja sam za to da takvima zabranimo ulaz u Hrvatsku :)

Izbjeglice su ljudi koji napuštaju vlastitu državu i vlastite domove jer im je život ugrožen zbog rata ili vremenskih nepogoda. Više zbog rata. Oni koji sada idu prema EU su izbjeglice. Zbog rata pokušavaju spasiti sebe i svoje obitelji.

Ima li među izbjeglicama ISILovaca? Možda ima. Ali mali broj. Jer ISIL ima već svoje ljude u zemljama EU-a. TO je druga generacija imigranata, pa čak i domicilno stanovništvo preobraćeno na radikalni Islam. Svi mladi ljudi, neprilagođeni društvu u kojem žive, koji se ne osjećaju kao dio svega toga što se događa oko njih, su potencijalni ISILovci. Ili Al-Kaida. Zato ISIL nema potrebu slati svoje ljude sa bliskog istoka kako bi napadali mete na Zapadu. Jer već ima svoje ljude. Može, a ako nisu vjerojatno hoće, poslati određeni broj ljudi koji će pokušati napasti mete vrlo visoke vrijednosti. Ali takvi se neće dugo zadržati u rijekama izbjeglica, već će nastojati čim prije se maknuti "ispod radara".

Dakle, strašenje ljudi s nekim invazijama terorista je sijanje mržnje i netrpeljivosti, te varanje javnosti.

Što bi Hrvatska u ovoj situaciji trebala napraviti?
Mi nismo (trenutno) zanimljivi tim izbjeglicama. Jer oni ne žele živjeti u izbjegličkim kampovima. Dobar dio njih već par godina živi tako, a sad im je dosta. Njihova meta su druge zemlje. Ali mi moramo iskoristiti te izbjeglice.
Nama stanovništvo odumire i bez emigracije. Procjene UN-a je da će do 2050. godine u Hrvatskoj biti oko 3 ipo milijuna ljudi. Sada nas je oko 4 milijuna i 300 000. Znači broj će pasti za 800 000. Otprilike. Bez priljeva stanovništva, koji smo do sada imali iz BiH, nama neće moći rasti ni ekonomija, niti ćemo moći financirati ni umirovljenike ni obrazovni ni zdravstveni sustav. Ako se to nastavi, prvo će nam otići zdravstveni sustav, što će potegnuti i kraći životni vijek, odlazak umirovljenika, a onda će se sve to odraziti i na ostatak društva.

Nama treba plan kako primiti te izbjeglice i kako ih zadržati (ako hoće) kod nas.
1. Imamo prazne vojarne koje propadaju i nisu u funkciji. Muzil kod Pule, pa kod Sinja, pa u Koprivnici...postoji gomila objekata u koje bi mogli smjestiti desetke tisuća izbjeglica. A objekte možemo obnoviti i preurediti našim novcima, ali i novcima EU i UNa-a.
2. Osnovati Ured za izbjeglice koji bi se bavio samo njima. Posao? Definirati kakvi ljudi ulaze kod nas i kakve su im sposobnosti, što su u mogućnosti raditi, kakve imaju kvalifikacije....
3. Angažirati Sirijce i druge, koji kod nas već žive, kako bi pripomogli ljudima u prilagodbi.Učenje jezika, kulture i običaja.
4. U suradnji sa Katoličkom Crkvom (mada nisu svi kršćani katolicimeđu njima) i Mešihatom, zadovoljiti im vjerske potrebe.
5. Nikako dopustiti kojekakvim islamskim državama poput SA ili Irana ili bilokojih šeika da oni financiraju, pomažu, palamude....bilošto, tim izbjeglicama. Inače se može dogoditi indoktrinacija u nepovoljnom smjeru.
6. Čim se ukaže prilika, vratiti izbjeglice njihovim kućama, ali ne forsirati..ako hoće ostati kod nas, neka ih.

Sve ovo smo mi već radili. Čak i školstvo smo organizirali za izbjeglice, te forsirali izraz "Bošnjaci" za dotadašnje Muslimane...sve se to događalo od 1992. godine.
Čak i kad ova kriza prođe, s izbjeglicama, problem se neće rješiti jer idu nove izbjeglice, nova područja sukoba, nove klimatske promjene. Ovaj put će izbjeglice biti malo više tamnije i opečene suncem.

Zašto ove izbjeglice ne idu u bogate muslimanske zemlje, poput Saudijske Arabije? Jer je razlika u mentalitetu ogromna, jer do SA ne mogu doći kroz ISILov teritorij, jer tamo bi bili nitko i ništa, jer je u EU budućnost bolja...bar tako misle.
Šalje li ih netko namjerno? Da, vjerojatno onaj tko hoće završiti sukob čim prije i to tako da će potaknuti EU da se umiješa u rješavanje sukoba. Sličnu ideju je imao i general Praljak 1993. godine.

Ukratko, nešto moramo napraviti i nešto moramo poduzeti. Moramo se početi pripremati. Ovo je budućnost. Pritisak izbjeglica, imigranata, bilokoga, će biti stalan, jer na jugu je demografska bomba, a kod nas je demografska rupa. Čovjek jednostavno nastoji ispuniti prazan prostor. Tamo gdje nema ljudi, doći će oni koji su tu spremni živjeti. A Europa se baš i ne trudi popuniti svoj prazan prostor.
Baš naprotiv.

P.S. Baš slušam vijesti u kojima onaj nesposobnjaković Leko nešto priča o izbjeglicama. Kompletna demagogija.
I ide vijest kako je ubijen nalogodavac Salopekovog ubojstva. Rekli valjda Egipćani, kako bi umirili naše. Ma da.

Oznake: Izbjeglice, Sirijac

Irinejev poučak

srijeda , 19.08.2015.



Prije enkoliko mjeseci, čini mi se u vrijeme pravoslavnog Božića, na radiju sam slušao čestitku srpskog patrijarha Irineja pravoslavnim vjernicima. Bila je dobra. Čestitao je svim vjernicima na Kordunu, Baniji.....itd....ali nigdje ne spomene Hrvatsku. Ništa.
Malo mi je to bilo sumnjivo. Čudno. Ako se zna da je SPC jedan od glavnih pokretača nekakve srpske, ajmo nazvati, ideologije, nečeg nacionalnog, onda njegovo izbjegavanje spominjanja Hrvatske je vrlo znakovito. A znači da on ne priznaje postojanje Hrvatske.
Jučer sam jednim okom pratio dio vijesti. I vidim patrijarha u Zadru, kod nadbiskupa Puljića. Stvarno mi j ebilo drago. Volim taj ekumenski dijalog i smatram da bi istočne i zapadna crkva trebali biti bliže. Ponadao sam se.
A onda danas slušam vijesti na radiju, opet, i eto patrijarha Irineja sa svojom porukom. Nisam bio siguran jesam li je doibro čuo, ali otprilike je glasila:" Svi smo jedni drugima nanijeli zla, ali vi ste nama više."

Mi smo vama manje zla nanijeli. Vi ste nama više. Nismo kvit. A tko se ne osveti, taj se ni ne posveti...kaže jedna, čekaj malo....zar to nije srpska poslovica?
Ako je tako, ovdje nema mira. A vidim tko će opet prvi najebati. Oni Srbi u Hrvatskoj (neće Pupavac, on se debelo osigurao).....i opet zahvaljujući mudrim strategijama svojih pametnjakovića iz SPC-a.

Koliko toga treba biti dok nećemo biti kvit? A što ćemo onda mi reći? Tko to popali katoličke crkve, tko to etnički očisti Krajinu, pa Republiku Genocidnu, tko to strpa ljude u logore po Srbiji.....tko? Srbi očito nisu. Naši susjedi nisu tome krivi. Ma kakvi. Po Irinejevom poučku, oni su žrtve. Još od prvog balvana, oni su žrtve. Pa čak i prije balvana.

I što ćemo, pope, sad? Hoćemo li Jovo nanovo, pa dok se ne izjednačimo po nečijem subjektivno/objektivnom doživljaju?
Uvijek sam poštivao Crkve, svećenike i "sveštena lica"...ali ovakve ratnohuškačke izjave mi nikako ne pristaju jednom vođi jedne kršćanske crkve.

Ovo više pristaje političaru i ide uz one Vulinove, Vučićeve i Nikolićeve izjave.
Još jedan sijač mržnje u popovskoj mantiji. I to opasan i na visokom položaju.

Eto njega sutra u Splitu.

Oznake: Irinej, SPC, žrtve, ratni huškač

Kreće gospodarska Oluja

ponedjeljak , 17.08.2015.



Krasna je ova fotografija iz muzeja Oluje u Kninu. Naslovnica večernjaka od prije 20 godina. I jedan naslov:
"Vlada Republike Hrvatske
Na redu gospodarska Oluja"

Zanimljivo je kako se ni nakon toliko vremena neke stvari ne mijenjaju.

Oznake: Oluja, Gospodarstvo

Muke po Facebooku

utorak , 11.08.2015.






Čovjek se s vremenom navikne na neke stvari. Pa se tako ja naviknuo na onaj vražji Facebook. Postade mi Facebook platforma za komentiranje, informiranje, komuniciranje, obrazovanje.....ma skoro za sve. Umalo što ne spremam ručak na tom Facebooku. Doduše, pokupim koji recept.

Zato me i iznenadilo, prije nekoliko dana, da se nisam mogao odmah ulogirati na svoj profil. Umjesto svojeg zida, vidim neku poruku. Otprilike ovako: "Poštovani, vaše ime je na listi sumnjivih imena. Imate rok od 7 dana da ga promijenite." Mislim se, kakva sumnjiva imena? Pa pravo hrvatsko ime i prezime, katoličko. Što tu ima biti sumnjivo? Uostalom, meni je taj Facebook ionako već duže vremena sumnjiv. Tko ga vrbovao i za koga radi? Naravno, nisam promijenio ime. Kliknem na "SKIP".

Prođe tjedan dana, točno. Opet se ne mogu ulogirati na profil, zida nema. A nema ni dugmeta "SKIP". Zato ima dugme kojim šalješ svoje dokumente Facebooku. Ukratko, Facebook, poput naših policajaca, traži osobnu kartu, vozačku, prometnu, putovnicu....bilošto. Samo pošalji dokument da je tvoje ime pravo tvoje ime. Onako, iz šale, pošaljem ja Facebooku nekakvu sliku. Sa interneta. Umjesto skenirane osobne iskaznice. Idući dan mi Facebook odobri logiranje.
Ali opet, nakon dva dana, zabrana logiranja i ovaj put ne pušta. I tako, ja, nekadašnji ovisnik o Facebooku, sad ne mogu pristupiti svojem profilu.

Dakle, što se dogodilo? Facebook je prije nekog vremena uveo pravilo da se na toj društvenoj mreži ne mogu koristiti nadimci niti lažna imena. Ali kako će Facebook znati čije je ime lažno? Npr, zovete se Šerif Konjević. Ili Obrad Kosovac. Kako Facebook zna da ta imena nisu šala, nisu lažna već su prava, mada tako ne izgledaju? Pa zato postoje Facebook špijuni. Poput vlada DDR-a, Jugoslavije ili današnje Hrvatske, tako je i Facebook stavio jedno malo dugme kraj svačijeg profila. Na to dugme, potpuno anonimno, sasvim jednostavno, bez previše priče, bilo koji građ...ovaj, član Facebooka, može prijaviti nekog drugog. Nekog sumnjivca. Čudna imena, čudnih navika, čudne seksualne ili političke orjentacije, politički (ne)korektnog ili bilokakvog...Prijaviš ga i čekaš. Bez obzira jel ima pravo ili lažno ime, ti njega prijaviš da mu je ime lažno.

Tad na scenu stupa Facebook. On ne ispitiva previše. Šalji osobnu ili ti ukidam profil. A u današnje vrijeme, izbrisati neke ljude sa Facebooka je ravno izolaciji ili ubojstvu. Primjerice, moj slučaj.
Ni sam nisam shvatio kako se to dogodilo, ali sad sam primjetio da jednom određenom broju ljudi ne znam ni adresu ni broj telefona. Čuli smo se preko Facebooka, skoro stalno. Nismo se davno vidjeli, sreli opet na Facebooku, a ja sad nemam profil. S nekim ljudima sam razmjenivao dokumente, fotografije, podatke....i gle...sad nemam ni toga. Toliko sam se privikao na Facebook da nisam ni pomišljao na to da sve te podatke prebacim negdje na "sigurno". Pa zar nije oblak najsigurniji? Nije.
Realno, izgubio sam određen broj podataka i određen broj kontakata.

Zašto? Kako se to dogodilo? Jesam li bio sumnjiv Facebooku ili...? Teško da će Facebook provjeravati više od milijarde svojih članova. Vjerojatno me prijavio neki od lokalnih cinkatora. Negde, nekad, nešto, sam napisao ili objavio ili komentirao. Nekome se to nije svidjelo. Taj netko je stisnuo dugme kraj mojeg imena i prijavio kršenje pravila Facebooka. Mada ih nije bilo.

Ja sam mogao napisati bilo što. Poruku mira i ljubavi, govor mržnje, poziv na ubojstvo i genocid, širiti Kristovo evanđelje...bilo što. Nema veze, bio bih prijavljen jer se nešto, nekome, nekada, ne bi svidjelo. I samom prijavom bih izgubio svoj profil.

Naravno, mogu još uvijek, a mogao sam i onda, poslati Facebooku svoju skeniranu osobnu. Ali čemu? Otkad je jedna društvena cyber mreža postala toliko bitna i važna da od mene zahtjeva moje osobne podatke? Moju osobnu iskaznicu. I što će Facebooku moja osobna? Realno gledajući, Facebook ima previše podataka o meni. Npr: moje ime i prezime, datum rođenja, zna moje prijatelje, s kim se više a s kim manje družim, zna moju obitelj, zna kako izgledam, zna što volim, koji mobitel imam i koji mi je broj, sve moje fotografije i kontakte na mobitelu, za koga sam glasovao na prošlim izborima i za koga ću na budućima, koja su moja politička i svjetonazorska stajališta, što mislim o određenim temama, što volim...

Mislite da pretjerujem? Pa svatko tko ima Facebook profil, koliko god se trudio zaštiti svoju privatnost, to ne uspijeva. Jer društvene mreže znaju sve. Čak i ono što ste napisali, a niste poslali. Sve. Mi smo im dali to pravo.

Ako je tako, u čemu je problem, zašto ne pošaljem taj jedan sken svoje osobne? Stvar je u principu. Ne mogu dopustiti da Facebook postane policajac, netko tko me zaustavlja na ulici i legitimira. Uostalom, što će Facebooku kopija moje osobne?
Ako ima sve te podatke, a ima, čemu onda osobna? Hoće li uskoro tražiti i moj DNA uzorak?

Drugi problem, osim privatnosti i želje Facebooka za čim više podataka je taj da na toj mreži svatko može biti cenzor. Praktički, pored toga da u određenim grupama vlada cenzura i brišu se određeni, nepovoljni komentari, sada Facebook daje mogućnost da nepoželjnog komentatora sasvim uklonite sa mreže. Samim time mu onemogućite komentiranje. Njegovi komentari se neće više pojavljivati ispod objava određenih političara, proizvoda, profilima raznih vlada i organizacija. Jednom kad ga prijavite, obrisali su se i svi njegovi komentari. Nema ga.

Demokracija? Sloboda?
S Facebookom sigurno ne.

Oznake: Facebook

Izvješće iz Knina

petak , 07.08.2015.



Već sam lani odlučio da ću za 20. godišnjicu Oluje ići u Knin skupa s udrugom branitelja čiji sam član. U biti, vjerojatno
je ideja nastala i davno prije, ali kristalizirana je nešto malo više od godinu dana ranije.Nisam puno puta bio u Kninu. Prvi put prije 20 godina, dok smo ga oslobodili, drugi put lani, a treći put prije dva dana.

Rano smo stigli u Knin. Odmah sam se našao sa nekim nekadašnjim suborcima i prijateljima. Prvo je na redu kava. Nakon toga smo se uputili prema trgu gdje je državni vrh postavljao vijence za poginule branitelje. Taj dio je protekao mirno i dostojanstveno. Voditelj programa kaže: " A sad će vijenac položiti predsjednik vlade Zoran Milanović sa...", začuje se jedan "Buuuaaa" i prekine u pola glasa. Valjda se bukač sjetio da nije u redu zviždati i buati dok se polažu vijenci za mrtve i poginule.

Izaslanstvo se uputilo na tvrđavu. Za njima i mi. Laganini. Nisam se trudio dobiti ulaznicu za prostor na tvrđavi kraj zastave. Prostor je mali, i smatram da tamo treba pustiti obitelji poginulih, one koji dižu zastavu - branitelje i najistaknutije državne dužnosnike. Naravno, uvali se tamo hrpa ministara kojim nije mjesto tamo, mogao je netko drugi biti umjesto njih, pomoćnika i zamjenika, supruga, ljubavnica i tajnica itd, itd...Nema veze.

Dok se penjemo, topnici ispaljuju topničke salve. Mene to vrati u neka vremena prije jedno 20 godina. Nostalgija. Krila Oluje izvode svoj program iznad nas. Nasljednici su dobri.


Putem do tvrđave ide gomila ljudi. Stalno se penju. A mi dolazimo taman kad je protokol gotov i kad izaslanstva izlaze iz tvrđave. Leko je već vani. Visoki vojni časnici su tu. Iz tvrđave izlazi Kolinda. Ide oduševljen pljesak okupljenog puka. Ekipa se nastoji selfirati sa Kolindom. Osiguranje pokušava počistiti puk (grubo), ali Kolinda sa smješkom prihvaća selfiranja.
Imamo predsjednicu koja je selebriti. Doslovce. Ona nema političke podupiratelje. OK, ima, ali još više ima onih koji je doslovce obožavaju. Josipoviću su, nakon izbora, ljubili ruke u katedrali, kao mafijaškom kumu, a Kolindi ljube zemlju po kojoj hoda. Možda smo se na to navikli još od onoga tipa. Da imamo nekog političara kojeg ćemo obožavati. Trenutno, Kolinda ima veliku moć, ali to rađa i suprotnu emociju. Kad imaš one koji te strastveno vole, onda imaš i one koji te strastveno mrze. To je opasno. A opasno je i ako odlučiš zajebati ove koji te vole. Ili s njima manipulirati.

Prolazimo dalje, prema zastavi. Gužva je na svakom koraku. Josipović prolazi pokraj mene, sa pritajenim, suzdržanim smješkom. U gužvi mu pojedinci dobacuju: "Četniče", "ljubi se sa Pupavcem", "partizansko dite", "nema više regijona"...itd. Na jedan mali, ali samo mali, djelić sekunde...ma čak i manje....došlo mi ga žao. A onda sam se predomislio.

Skoro odmah iza druga Ive nalijećem na druga Lokaciju. Još je trijezan, barem mi tako izgleda. Neki, vjerojatno desni, naivčina s pamćenjem zlatne ribice, poziva ga i rukuje se s njime. Nešto mu čestita. Bježim da se slučajno ne bih dodirnuo s Lokacijom i odmah iza ugla nailazim na druga Zokija. Ide sa svojom dvorskom svitom. Skoro da ga nisam ni primjetio. Da nije bilo ponovnih dobacivanja..."izdajniče", "nesposobnjakoviću", "idi doma", "četniče", "što si doša"....itd, itd....

Ulazim u novootvoreni muzej. Muzej nije ništa posebno. Mi iz 7.gbr smo dali neke svoje rekvizite, 4. je dala svoje, a nešto su muzejaši skupili. Odmah mi upada u oči da nema nikakve multimedije, ničega, osim fotografija, plakata i neke opreme u muzeju. Muzej je mali, a baš zbog toga su ga mogli opremiti s nekakvom multimedijom. Nečime. Ovako je sve to ispalo siromašno. Šuica i Plenković su taman obilazili muzej u pratnji, valjda direktora muzeja. Opet selfiji sa pukom. Ali ne kao
sa Kolindom.




Jedva smo se popeli na tvrđavu do zastave. Uhvatiti mjesto za uslikati se ispod zastave ili kraj Tuđmanovog kipa je teška lutrija. Moraš biti bezobziran. Laktariti se, imati mrki pogled i zarežati na onog tko hoće prije tebe....i tako. Onda možda, možda, uspiješ dobiti neku sliku.

Nakon tvrđave vraćam se nazad. Na trg. Tamo se očekuje, nakon mise, dolazak predsjednice, polaganje vijenaca, prigodan govor. Inače, ono što je bilo i prošle godine, a ove godine su Milanović i Leko odlučili izbjeći. Kukavički, a možda i bolje za njih. Na svakom koraku sretnem nekog poznatog, ponegdje ljude koje nisam vidio godinama. Rodbina, prijatelji....i svugdje malo zastaneš. Dočekao sam polaganje vijenaca, ali za govore nisam imao živaca. Došao je Ante, pokupio pljesak, došla Kolinda, pokupila pljesak.

Na svom tom suncu čovjek i ožedni i ogladni. Na ulicama Knina je pravo narodno veselje. Pjeva se, pije se, vojska dijeli besplatan grah. Svugdje hrvatske zastave. Gomila hrvatskih zastava. Ikonografija je hrvatska i u znaku Oluje. Oluja 95, Kozjak 95....ova udruga, ona udruga, KUD-ovi. Osim te, vidi se i da pozdrav "Za Dom spremni" nije izgubio svoju snagu. Tu je.
Znamo
Da nekima
Smeta.
I gomila drugih inačica koje direktno ili indirektno govore jednu stvar: Za Dom Spremni!
Tu je i ozloglašeno slovo U: Oluja U srcu; 600 U/min...i slično. "Ustaški" pozdravi i slova su rebrandirana. Još uvijek su tu, na drugi način, simpatično redizajnirani. Mladi vole taj "pobunjenički" stil. I ne vidim da će ga se riješiti ni u bližoj a ni u daljoj budućnosti. Pjesme su još uvijek tu. Golobradi momčići pjevaju pjesme u kojem traže da "žuta zvijezda iznad Metkovića pozdravi Antu Pavelića." Zanimljivo je, a i žalosno, da ne znaju još neku ustašku pjesmu. O da, zaboravio sam "Juru i Bobana". Al ta nije fora. To zna i Stipe Mesić. Mada krezubim ljevičarima i antifalibanima prodaje spiku da je samo otvarao usta. Yeah, right.

Thompson uvodi motoriste u Knin. Ujutro su bili oldtimeri, popodne motoristi. Buka motora, paljenja guma. Nisam vidio Thompsona, tako da mu ne mogu pomoći svjedočenjem, ako ga policija odluči kazniti za vožnju bez kacige. Bitno da se naša policija s time bavi. Ili s time koliko je ljudi nosilo U.....najbolje bi bilo da sve pohapse. Možda bi onda neki bili zadovoljni. Oni kojima se zviždi ili oni kojima smeta.

Bliži se veče, a s njom i Thompsonov koncert. Neki odlaze, a neki tek dolaze. Nisam bio na Thompsonovom koncertu. Kažu da je bila odlična atmosfera. Naravno, policija će potegnuti kaznenu prijavu (navodno tek istražuju) protiv Thompsona jer je u pjesmi uzviknuo "Za Dom Spremni". Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Pa čovjek to viče još od 1991. A policija tek sad vrši istražne radnje. Što ako je Thompson pjevao na playback? A što je s umjetničkom slobodom?
I kako reče Luka Mišetić: "U Hrvatskoj huligan koji viče UBIJ SRBINA ostaje huligan. U Srbiji huligan koji viče UBIJ HRVATA I MUSLIMANA postaje premijer."
A Thompsonovom koncertu je bilo nekih huligana mlađe dobi. Možda im policija pošalje roditeljima kaznu.

Knin je bio krcat mladeži. Čak je i s nama putovalo dosta mladih. Kako kažu, na mladima svijet ostaje. Ostaje i Hrvatska.
Sve u svemu lijepo i dostojanstveno druženje. Bilo bi dobro da tako ispadne i iduće godine. Najveći mučenici su ispali moji bivši kolege, vojnici, i njima skidam kapu. Skoro čitav dan nositi one zastave, biti u uniformi, i cure i dečki, i to samo zato jer netko nema muda stati pred ljude i istrpiti zviždanje ili dobacivanje. Pa se onda mora imati dva ili tri različita protokola.
Trebalo bi te političare češće spustiti pred ljude. S njihovih visina možda ne bi bili toliko bahati.

Oznake: Oluja, Knin, 20 godina

OLUJA - moje iskustvo

ponedjeljak , 03.08.2015.



Razmišljam se napisati nešto o Oluji ili ne. Ono, opisati svoje iskustvo tog dana. Kako je to bilo, što se dogodilo...
Mislim se koga uopće briga. A onda vidim da na raznim internet portalima, blogovima, novinama, svatko komentira svoje, pričaju svoje priče, većinom komentiraju događaje u kojima nisu sudjelovali.
Pa eto, da i ja napišem nešto. Kratko.

Oluju smo započeli, a prije toga smo mjesecima napredovali iz smjera Livanjskog polja, po Dinari, sve do Bosanskog grahova. Smjenjivali smo se tada, mi, 7. gbr Pume i 4. gbr Paukovi (tada se nisu zvali Paukovi). Bili smo nabrijani. Od Zime 94. samo smo išli, zauzimali ćuku po ćuku, ili dijelove Dinare u jednom komadu. Na Dinaru smo dovezli i tenkove i svu moguću mehanizaciju. Nije bilo lako, pogotovo zimi, ali uspjelo se. Ljudi su balvane kilometrima nosili na leđima do ćuka na kojima su bili položaji. Valjalo se ukopati dok ne stigne mehanizacija.
I na Grahovo se krenulo bez oklijevanja. U par dana smo oslobodili Grahovo. Grad je bio prazan. Žive duše unutra. Zauzeli smo položaje iznad grada i stali.
Srbe u Krajini je tada, vjerojatno uhvatila panika. Previše su se uzdali u Srbe iz BiH. Jest, pokušali su oni u svibnju probiti liniju na Dinari. Djelomično su uspjeli, ali onda smo ih odbacili i vratili izgubljene položaje.
Sad je bio novi moment. Mi smo bili u napadu, u zamahu, možda malo i iscrpljeni. Srbi su bili totalno demoralizirani, a uz to i neukopani. Bilo kakav napad njih će zateći nespremne i ranjive.
Mene je osobno tada bilo strah aviona. Napadali su nas na dnevnoj bazi, u par navrata su bombardirali u blizini mojeg položaja, promašili. Naš PZO je totalno zakazao. Uspjeli su skinuti samo jednu bespilotnu letjelicu. I to našu vlastitu.
Kad me je zapovjednik zvao na brifing i rekao da krećemo za dva dana u napad na Knin, bio sam iznenađen. Realno, očekivao sam da će biti smjena i da idemo na odmor. Kad sam ja to isto rekao svojim ljudima, pola ih nije vjerovala i mislili su da se radi o šali. Međutim, idući dan smo krenuli u promjenu položaja. Bliže Srbima. Ujutro, 04.08.1995. godine u 0500, krenuli smo s topničkom pripremom. Gađanje ciljeva na prvoj liniji, a nakon toga pješački napad. Budući da su Srbi bili neukopani, sa slabom zaštitom i budući da su neka oružja izazvala požare na suhoj vegetaciji, oni su se povukli s prve crte. Naše pješaštvo ih je "diglo" sa onih položaja na kojima su ostali.
I krenulo se naprijed. Popodne još malo puškaranja i borbi. Noć mirna.
Iduće jutro se ulazi u Knin. I da, 7.gbr je prva ušla u Knin. Ne "skupa sa 4. gbr", već prvi i sami. Pauci ulaze nakon nas.
Knin prazan. Skoro. Ima nešto civila koji ne vjeruju da smo mi HV. Misle, pojačanje iz Srbije. Nekima se naši vojnici legitimiraju, pokazuju vojne iskaznice. Nevjerica. Pojedini srpski vojnici, barem su bili u uniformi, bježe u vojarnu UNCRO-a. Preskaču ogradu. Zbog toga se naši tenkovi razmještaju oko vojarne UNCRO-a, mala, ne baš neskrivena prijetnja. Time nismo baš zadobili ljubav UNCRO-a, ali da je bilo i drugačije ne bi nas voljeli.
Nigdje paljevine, nigdje mrtvih, nigdje ranjenih.....barem ih ja nisam vidio u čitavom Kninu. Knin malo prljav, razlupana stakla i izlozi. Vojnici piju pivu ispred dućana. Stvari i vozila razbacani po ulicama. Ljudi nisu uspjeli pobjeći, pa su sve svoje stvari ostavili na ulici, a oni pobjegli u vojarnu UNCRO-a.
Naša logistika, naravno, kasni. Dok oni izračunaju i vide gdje smo svi mi i dovezu nam hranu, proći će dani. Struje nema. Još.
Drugi dan, 06.08. Javljam se doma, jer je HPT složio linije. Zovem iz centrale u pošti.
Bili smo euforični, ja osobno nisam mogao vjerovati da je to gotovo. Rat je gotov. Godine života u ratnim uvjetima, pod prijetnjom. Najednom, gotovo je. A gdje su svi ti vojnici VRSK? Hoće li nas još netko napasti. Sa strane, iz Drniša, iz Srba? Odnekud.
Nigdje nikoga....naravno, za nas rat tada još nije bio gotov, ali ono najvažnije je riješeno.

Realno gledajući, napad na Knin je bio jedna od lakših operacija. Srbi su pružili slab otpor. Osim našeg napada, velik uspjeh akciji je pridonijela njihova nesposobnost organizacije druge linije i organizacije povlačenja na drugu liniju obrane. Jer, zapovijed o povlačenju na pričuvne položaje, a istovremeno zapovijed o evakuaciji civila...što će vojnik pomisliti? Bitka je gotova. Bježaniju je tada nemoguće zaustaviti.
Slab moral. Čitao sam poslije njihove dokumente, dokumente i zapovijedi, analize VRSK. Vidljiva je bila demoraliziranost. Njima su ljudi i prije Oluje, još od 1992. počeli bježati u Srbiju. Mobilizaciju nije bilo moguće normalno sprovesti, čak ni služenje vojnog roka. Da nije bilo pomoći Srbije, u ljudstvu, financijama, oružju, sve bi završilo i ranije.Vojsku su još imali na principima JNA, Nešto malo profesionalnih postrojbi i to je to. Njihova koncepcija obrane koja se najviše temeljila na prijetnjama granatiranjem gradova u Hrvatskoj (nazvali su to "strategija realne prijetnje") i pomoći iz Srbije, bila je totalni promašaj.

Danas, neki njihovi novi vođe optužuju nas za progon djece, staraca, žena...iskreno, nikoga nije bilo potrebno tjerati.Nikoga od njih nismo ni vidjeli. Svi su oni dobili zapovijed o evakuaciji i zbrisali. To su i uvježbavali. Gdje su oni sad? Nek se to zapitaju njihovi stari i novi vođe. Što se nas tiče, pozive da ostanu su dobili, pozive da se vrate su dobili, novac za izgradnju kuća su dobili, priznat im je radni staž, stanarsko pravo su dobili, olakšice na područjima posebne državne skrbi su dobili....još da im češkam jaja? Bolje bi bilo da se zapitaju u čemu su oni to pogriješili i što danas rade.
Puno se priča o zločinima. Tada nije bilo zločina. Spominju se tisuće "žrtava", dvije ili tri. Da je to tako bilo, bar bi nekoliko stotina trebalo biti u Kninu. A ja ne vidjeh ni jedne.Neki civili, u Kninu, oni koji su ostali i nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, poslije su otišli u vojarnu UNCRO-a. Od tamo su čekali dalju evakuaciju za Srbiju. Valjda im je tamo bolje, možda im je tamo sva rodbina i prijatelji. A informacije o kninskim ulicama krcatim leševa su dolazile, opet iz te vojarne, od generala Foranda. Koji se nije ni makao iz vojarne. Treći dan je poslao svojeg obavještajca da u civilu malo pronjuška po Kninu.

Operacija Oluja je po mnogočemu posebna operacija, Možda ne baš u povijesti ratovanja, ali onako....Na primjer:
1. ogroman teritorij je oslobođen u jako kratkom vremenu uz "male" gubitke. Ružno je to reći tako. "Male". Ali ako se pogleda neke druge ratove, onda se vidi ogroman gubitak ljudskih života. U Oluji, nisu puno stradali ni Srbi ni Hrvati. Ruku na srce. Pogledajmo samo Vukovar i bitku oko njega. Koliko žrtava i rušenja. A pogledajmo Oluju.
2. Uvođenje civilne vlasti je išlo jako brzo. Nije svugdje bila efikasna u potpunosti, zato su se i događale pljačke ubojstva i razbojstva, ali ako pogledamo uvođenje civilne vlasti u Irak nakon američkog napada...onda je kod nas to bila idila.
S druge strane nisu sve stvari u Oluji tekle glatko. Ali to je druga priča.

Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u toj operaciji. Gubitnik se ima pravo ljutiti, Nije u redu lagati i muljati. Budimo realni, dobro smo prošli. I Srbi su dobro prošli. Da su pametniji mogli bi i bolje, ali eto...nekome paše imati stalnu napetost i sukob u "regionu".


Oznake: Oluja

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.