Je li vrijeme da se krene?

petak , 29.05.2015.

A samo je trebalo izaći pred ljude i popričati.
Mjesecima već, vlast i MIlanović govori kako su oni spremni za komunikaciju. Sad kad su branitelji došli pred njegovo radno mjesto, on ne želi razgovarati već šalje policiju.
Ima ministra s kojim bi trebalo razgovarati? Matića? Dovoljno je pogledati njegove izjave u zadnjih nekoliko mjeseci i vidjeti da se s takvim tipom ne može razgovarati. Nije da se nije pokušavalo već par godina, ali rezultata nije bilo.
S kim onda razgovarati?
I što sad? Danas je ključni dan. Branitelji čekaju podršku naroda, pogotovo onih koji stalno kukaju kako je teško. Ako je teško, imaš šansu sada. Protest i rušenje vlasti je jedna od opcija. Izvanredni izbori.

Nije bitno jesi li branitelj ili nisi. Ako ti je do promjene politike, do promjene vlasti, do poboljšanja života, ako misliš da se ovako nešto može promijeniti, spakiraj se i odi na Markov Trg. Neka političari malo bježe od naroda.

Ako ti nije do toga, onda čekaj ministre na cesti da ti daju posao ako slučajno nalete s BMW-om.
Sretno svima, a ne samo njima.

Orsate, mahnni kameri

četvrtak , 28.05.2015.

Snimka našeg ministra Orsata Miljanića, kako otvara ured za zapošljavanje na cesti, do sada je već svima poznata. Ona otkriva ono što mi svi do sada jako dobro znamo i u svemu tome i samo nastojimo plivati. Ta je spoznaja jednostavna i da se sažeti u par riječi : ako hoćeš zaposlenje ili napredovanje na poslu, moraš biti član Partije. Nije bitno koje, u biti bitno je. Jer moraš naći Partiju koja je u tvojoj sredini dovoljno jaka. Može ona biti i IDS, lokalna, ako si iz Istre. Ili ako pucaš na sjeverozapad, onda HNS. Najbolje je biti član HDZ-a ili SDP-a. I moraš biti aktivan. Ne može se samo sjediti i čekati da posao padne sam od sebe s nebesa. Malo partijskog rada, malo angažmana i u kratkom vremenu zaposlenje je zagarantirano. Shvatili su to i naši studenti zato se, prema nekim istraživanjima u partiju uključuju zbog vlastitog interesa, čitaj lakšeg zaposlenja.
I tako to traje godinama, još tamo negdje od 1945. I tada si morao biti član Partije, "drug i komunista" kako bi lakše napredovao. Neka zanimanja su tražila obavezno partijsko članstvo, dok većina nije, ali nisi ni mogao napraviti neku posebnu karijeru. Imati crvenu knjižicu olakšavalo je dobar dio stvari. Kao i danas.

Svima nam je to jasno i tu se ništa nije promijenilo. Možda jest malo nagore, jer danas ima dosta partija, pa je otežan proces izbora. Jako je zajebano odlučiti u koju partiju ćeš ući. A i taj sistem izbora svake 4 godine ometa normalan život. Jer može se dogoditi da tvoja partija nekim spinom popuši izbore i što onda? Letiš sa funkcije. I to zna biti dosta stresno. U komunizmu i "socijalizmu s ljudskim licem", takvog stresa nije bilo. Samo si morao dobro paziti koja je linija Partije. Uvijek moraš ostati "na liniji". Nema skretanja. Skretanje donosi negativne bodove i nagrade poput Golog Otoka, Lepoglave, Stare Gradiške....Nisu ni to loša mjesta bila. I tamo se mogla graditi buduća karijera i usavršavanje.

Međutim, Orsatov video uradak otkriva još jedan aspekt koji donosi novo doba. Danas vas svatko može snimiti na cesti. Sjetimo se primjerice jedne naše pevaljke od prije 10tak godina. Njezin video uradak s provoda na jahti postao je planetarno poznat, kao i ona. Doduše, taj video snimak je ona sama snimila, smješkala se kameri i namještala je. Nezgodna snimka, postala je javna tako što je "ukradena". Navodno. Uglavnom u javnost je dospjela protivno njenoj volji. Isto tako i ministrov video uradak je dospio u javnost protivno njegovoj volji, ali ga nije snimio on. Nego netko drugi, nepoznat nama, stojeći sa strane i držeći gadget (smartphone) u ruci. ministar je naivno mislio da čovjek telefonira, dok ga je ovaj u biti snimao. Da je znao da ga snima, ne bi on to nikad rekao.
Gotovo istovremeno, u javnost izlazi još jedna snimka. Sad će već čitatelj primjetiti da mene zanima sex i politika. Jer snimka koja izlazi u javnost je snimka (opet) seksa jedne naše manekenke s trojicom mladića. I opet, manekenka nije svjesna snimanja, protivno je njenoj želji, ali ipak je snimaju. A nakon toga pokušavaju prodati snimku medijima.

Sad već shvaćate obrazac. Sve ovo su neugodne situacije za ljude. Politička korupcija, snimke privatnosti i slično. A sve dospijeva u javnost jer svi posjedujemo tehnologiju i uređaje kojima to možemo snimiti i odmah staviti na internet. Jednostavno je....želite se pohvaliti kakvog ste jelena kapitalca uloviti? Snimite, pristup internetu je tu na svakom koraku, upload i to je za tren na jubitou. Subotnji izlazak vani i pokupili ste dobrog komada? Nema problema, snimka seksa, malo mutna i "blurava", ali ide na jubito, vimeo, ili bilo gdje drugo u roku par minuta. Možete staviti i na fejs i pohvaliti se prijateljima. A tek da užicate posao od ministra? E, to će najvjerojatnije pokupiti velik broj lajkova.

Danas su mobiteli ono što je dostupno i s čime sve nabrojeno možemo uraditi. Međutim, dok imate mobitel, malo ste vidljivi i primjeti se da nešto snimate. Kako to učiniti još manje vidljivim? Nema problema. Za 100 ili 200 kuna imate naoćale za djecu koje snimaju video isječke od 20 minuta. Izgledaju kao obične sunčane naoćale. Sumnjam da je kvaliteta snimka nešto posebna, ali dobro dođe.
Google glass je povučen iz prodaje, ali ionako je bio eksperimentalan. Vjerojatno će uskoro doći nazad na tržište s poboljšanim karakteristikama i moći ćete snimati sve oko sebe dok svi misle da nosite najobičnije naoćale. Microsoft hololens, najnoviji microsoftov proizvod, osim što će imati razne mogućnosti softvera i informacija koje će prikazivati, moći če snimati i video, fotke i slično. A izgleda poput običnih naoćala.
Ne nose vam se naoćale? Želite snimati i sebe? Nema problema. Intel je dodijelio prvu nagradu na svojem natječaju prošle godine, malenom letećem dronu koji se stavi oko ruke. Dron-kamera ima određen domet, leti oko vas i sve snima, a upravlja se pomoću smartphonea. Naće ga se primjetiti tako lako, ali ako želite da se ne primjeti, imate i veće dronove, koji snimaju s veće daljine i koji mogu tamo gdje vi ne možete.

Svaki dio naše stvarnosti danas se snima. Sve oko nas, snimaju korporacije, država i njene institucije. Međutim, najveći dio toga, snimamo mi sami. Ili možemo snimati.
Što će donijeti budućnost? Mogućnost da Orsatova snimka bude snimana i priakzivana u istom trenu. Naš ministar se upravo dogovara sa frendom oko zaposlenja, a istovremeno ga gleda sve veći broj ljudi na internetu. U jednom trenu će ga nazvati ili Milanović ili njegova žena ili netko drugi i reći:

"Orsate, mahni kameri."

Bleiburg - mitovi i stvarnost

ponedjeljak , 18.05.2015.

U subotu sam bio na komemoraciji u Bleiburgu.
Nikad do sada nisam bio tamo, ali već godinama mi je bila želja posjetiti to mjesto. Moj djed je bio tamo zarobljen, odatle je krenuo na Križni put. Pješke, bez hrane i vode, do Beograda. Nakon toga, nekoliko mjeseci u logoru u Beogradu, kao robovska radna snaga, a nakon toga - sloboda. Vratio se kući kao kostur, ali živ.

Ali sad ne želim pisati o svojem djedu. Meni je prvenstveno bila želja vidjeti mjesto na kojem je započela jedna od većih tragedija u povijesti hrvatskog naroda i pokušati se staviti u kožu svojeg djeda. Naravno, to je nemoguće i ne treba ni pokušavati. Ali može se pokušati suosjećati sa svim tim ljudima koje je igra sudbine, slučaj, očaj i strah natjerao na to polje. I nada, naravno. Nju ne smijemo zaboraviti. Nada da ih Englezi neće predati komunistima.

Kad sam stigao, shvatio sam jednu stvar. Realnost koju mi živimo i realnost koju slušamo u našim medijima i koju kao takvu percipiramo da je najjača i najutjecajnija, su dvije sasvim oprečne realnosti. Dijametralno suprotne. Jer na Bleiburgu se našlo, po mojoj najskromnijoj procjeni, najmanje 30 000 ljudi. Nisam nikad bio na četničkoj proslavi u Srbu ili na nekakvoj "antifašističkoj" proslavi, ali namjeravam. Međutim slike i snimke koje sam vidio do sada ne prikazuju nikakvu posebnu masovnost "antifašista". Njihov utjecaj je velik na medije i pojedine političare, ali iza toga ne stoji nikakva ni masovnost ni broj glasova ni politička moć ni.....možda postoji nekakva moć i utjecaj koji ja ne vidim ili koji nije javno vidljiv, ali to ostavljam svakom ponaosob neka procjeni.

Kako sam već napisao, osobno sam išao tamo na komemoraciju. Prisustvovati svetoj misi. I kad sam to već prošao, nisam se mogao oteti jednom dojmu. Dobar dio prisutnih je došao na Bleiburg nažderati se i nalokati, te eventualno zapjevati koju ustašku doskočicu. Odavanje počasti stradalima, prisjećanje, njima nije baš padalo na pamet. Dan je protekao u ugodnom druženju, izletu, čovjek se najede austrijskih kobasica, mazne par čevapa i potegne nekoliko piva. Možda se nađe i nešto domaće rakije koju je netko već donio sa sobom i tako prođe "komemoracija".

Jedan dio ljudi, posebice mladih kojih je bio velik broj, došli su slaviti "hrabru vojsku" koja se predala "izdajničkim" Englezima. Kape sa U, majice sa Crnom Legijom i Poglavnikom, te ostali tradicionalni "suveniri" krasili su tu našu budućnost. Ustaška zastava za te mlade, a i za jedan dio starijih, je ona zastava koju inače i Jutarnji list proglašava ustaškom. Znate onu koja je dizana na Trgu 1990. godine. Onu kojoj šahovnica počinje bijelim poljem. Povijesno je to netočno, ali tko će se zamarati s poviješću. Za naše "ustaše" povijesno točno je ono što kaže jugokomunistički list. Naravno, svaka crna zastava je ustaška. Pa tako, iz malo veće daljine, i zastava 1. gardijske brigade "Tigrova" lako se proglasi ustaškom. Tko će se zamarati detaljima.

Osim mladeži, ni stariji, oni koji su odgajani i obrazovani u Šugoslaviji, baš se ne mogu pohvaliti nekim znanjem. Ne samo o povijesti NDH već i o samom događanju na Bleiburgu. Nema veze što je HRT3 večer ranije imao odličan dokumentarac o Bleiburgu s iskazima preživjelih. Svejedno, starije pučanstvo priča bajke mladeži. Bravo, komunjare. Do toga je dovela vaša šutnja i prešućivanje događaja od prije 70 godina. I danas kad o tome pričate i pišete ne možete o tome govoriti bez likovanja i prizvuka krvožednosti u glasu i intonaciji. "Svi na Bleibugu su bili ustaše", "Svi su zaslužili metak i nož". I tako dolazimo do dojma da je na Bleiburgu bila ustaška vojska koja se predala a koju su partizanski krvnici na prijevaru pobili. Uz pomoć Engleza. "Što se praviš Englez?" kaže jedna stara narodna poslovica za čovjeka koji glumi da mu nešto nije jasno i udara po svome.
I tako mitovi nastavljaju živjeti i dalje.

Klerofašizam je još jedan mit koji naši "antifašisti" često upotrebljavaju. Crkva se i u prošlosti, ali i danas slizuje s "mračnim snagama", s fašistima. Istina je zapravo sasvim suprotna. Da nije Crkve, da nije onoga što kler propovijeda s oltara, broj onih koji bi udarali po pivi i kobasicama i derali "Juru i Bobana" bio bi puno veći. Da nije klera, "fašizam" bi puno jače i snažnije jahao i Bleiburgom i Hrvatskom. Ali eto, kler je tu i podučava narod bar nečemu. Kojekakve "antifašističke" udruge i pojedinci samo pothranjuju želju da se zapjeva "Jure i Boban". Crkva, nasuprot tome, podučava o zlim totalitarizmima i ideologijama kojima se služi Nečastivi kako bi zaveo nevine ljude. Na isti način kako je, u obliku Zmije, zaveo Evu. Stara priča koja se ponavlja uvijek iznova.
Sad je samo pitanje koliko ljudi želi slušati priču o Nečastivom, a koliko je onih koji bi se rado odali niskim strastima i predali samom Nečastivom.

Komemoracija na Bleiburgu mi je u puno stvari otvorila oči. Stvarnost oko nas nije baš blistava. I nitko to niti ne vidi. Jer ostaju u svojim zatupljenim ideološkim rovovima koje podebljavaju krivim povijesnim činjenicama. Obje strane prihvaćaju krive postavke one druge strane i nevjerojatno je koliko se jedni drugima hrane i pothranjuju. Kako objasniti da laž "antifašista" postane "ustaška" činjenica? Kako to zastava s bijelim poljem postade najednom ustaška? Otkud to svi na Bleiburgu 1945. postadoše ustaše?

Naravno, imamo mladost koja će za 20 - 30 godina stasati i preuzeti vlast, Ova "ustaška" je definitivno brojnija od one "antifašističke". A obje nemaju pojma ni o povijesti, a još manje o stvarnosti.
Pa sad ti vidi.

Za što se borio Ivan Fumić?

nedjelja , 10.05.2015.

Jednom davno napisao sam dnevnik

http://pollitika.com/jesmo-li-se-za-to-borili

Moja glavno razmišljanje je bilo to da ni ja, a ni itko koga znam, od branitelja, nije imao viziju države za koju bori. Pod vizijom mislim na društveno uređenje, unutrašnje odnose, odnose u društvu i sve ostalo. Ono što smo tada znali, bila je obrana i oslobođenje okupiranih područja. Dodatno smo znali i željeli da nam država ne bude jednopartijska, dakle, da je demokracija na djelu i da nismo dio nefunkcionirajuće Jugoslavije.

Godinama nakon završetka rata, pojedini branitelji se javljaju sa svojim tvrdnjama "Nije ovo država za kakvu sam se borio." Neki, poput Glogoškog u čuvenom intervjuu, su to tvrdili i u vrijeme rata. Stvar je u tome da takvi ljudi lažu sami sebe i druge oko sebe. O, ja sam uvjeren da su oni sami sebe u međuvremenu uvjerili da su oni kretali u rat za nekakvu socijalnu, pravednu, uređenu, superdemokratsku......ili bilo kakvu drugu državu....ali to jednostavno ne odgovara istini. To je mit. Izmišljotina. Nama nametnuto razmišljanje. Samo pitanje : "Jesi li se za to borio?" je nametnuto. Već sam rekao za što smo se borili. Ne može se očekivati od po milijuna ljudi koji su pod različitim uvjetima ušli u borbu da imaju istu viziju države za koju se bore, ili da uopće imaju viziju, osim onih jednostavnih i lako razumljivih i objašnjivih: sloboda, mir, demokracija. Ma što to već značilo.

Mislio sam da nakon rata jedino mi, hrvatski branitelji, imamo takve dileme. Da smo jedino mi pritisnuti takvim nametnutim pitanjima i samozavaravajućim odgovorima.
A onda me šokira izjava od strane koju nisam ni najmanje očekivao: od Ivana Fumića, potpredsjednika antifašističkih boraca.

"Čovjek se uvijek u životu opredjeljuje - ili si za demokraciju ili za totalitarizam. Mi smo se borili za demokraciju", kazao je Fumić.
"Domovinski rat je negirao ono za što smo se mi borili - bratstvo i jedinstvo, jednakost, socijalnu pravdu i pravo žena".

Po Fumiću, partizani su se borili za demokraciju, bratstvo i jedinstvo, jednakost, socijalnu pravdu i prava žena.
Demokracija? Nakon pobjede partizana uvedena je diktatura i totalitarizam. Pogotovo nakon 1945. S različitim intenzitetom, teror je trajao do 1989.
Bratstvo i jedinstvo? U ratu u kojem su se braća nalazila na suprotnim stranama?Jednakost? Svašta. Čiju, između koga? Klasa? Pa onda bi ispalo da su svi partizani bili komunisti. Ili da su znali što je komunizam. I tko je na kraju rata bio jednak s kime?
Socijalnu pravdu? Pa tko je od seljaka znao što je to socijalna pravda, kako to izgleda i valja li jesti?
Prava žena? I opet su me učili da su drugarice svoju jednakost i svoja prava izborile u "NOB-u".

I što sad? Osim što Fumić pokušava nas lagati, barem one koji se ne sjećaju što je i kako bilo, on pred sam kraj života zavarava sebe. Jer to nisu vrijednosti koje je Fumić (rođen je 1930. godine, znači 1945 je imao 15 godina) mogao uopće znati, a kamoli ih osjećati. I to ne samo on, već velika većina sudionika 2. svjetskog rata u Hrvatskoj.
Fumić je nakon rata, nakon raspada Jugoslavije, razvio naknadnu pamet.
Većina sudionika rata se borila zbog sebi jednostavnih i lako razumljivih razloga. Moraš, mobiliziralo te. Poslalo poziv. "Svi" se bore, ne'š biti pičkica. Došla jedna vojska i popalila selo, moraš ići u suprotnu. Osveta. I već pri kraju rata,ona najpraktičnija, pridružuješ se pobjednicima.

Pa o čemu onda Fumić priča?
Priča bajke i stvara lažne mitove. Slično onome što rade i danas neki branitelji. Čini mi se da je to sindrom veterana ratova. I ne bi to bio problem, da time mladim generacijama ne šaljemo sasvim krive poruke i zamagljujemo istine. Zamislite paradoksa? Partizani su se borili za demokraciju?