Marketing
Bleiburg - mitovi i stvarnost
U subotu sam bio na komemoraciji u Bleiburgu.
Nikad do sada nisam bio tamo, ali već godinama mi je bila želja posjetiti to mjesto. Moj djed je bio tamo zarobljen, odatle je krenuo na Križni put. Pješke, bez hrane i vode, do Beograda. Nakon toga, nekoliko mjeseci u logoru u Beogradu, kao robovska radna snaga, a nakon toga - sloboda. Vratio se kući kao kostur, ali živ.
Ali sad ne želim pisati o svojem djedu. Meni je prvenstveno bila želja vidjeti mjesto na kojem je započela jedna od većih tragedija u povijesti hrvatskog naroda i pokušati se staviti u kožu svojeg djeda. Naravno, to je nemoguće i ne treba ni pokušavati. Ali može se pokušati suosjećati sa svim tim ljudima koje je igra sudbine, slučaj, očaj i strah natjerao na to polje. I nada, naravno. Nju ne smijemo zaboraviti. Nada da ih Englezi neće predati komunistima.
Kad sam stigao, shvatio sam jednu stvar. Realnost koju mi živimo i realnost koju slušamo u našim medijima i koju kao takvu percipiramo da je najjača i najutjecajnija, su dvije sasvim oprečne realnosti. Dijametralno suprotne. Jer na Bleiburgu se našlo, po mojoj najskromnijoj procjeni, najmanje 30 000 ljudi. Nisam nikad bio na četničkoj proslavi u Srbu ili na nekakvoj "antifašističkoj" proslavi, ali namjeravam. Međutim slike i snimke koje sam vidio do sada ne prikazuju nikakvu posebnu masovnost "antifašista". Njihov utjecaj je velik na medije i pojedine političare, ali iza toga ne stoji nikakva ni masovnost ni broj glasova ni politička moć ni.....možda postoji nekakva moć i utjecaj koji ja ne vidim ili koji nije javno vidljiv, ali to ostavljam svakom ponaosob neka procjeni.
Kako sam već napisao, osobno sam išao tamo na komemoraciju. Prisustvovati svetoj misi. I kad sam to već prošao, nisam se mogao oteti jednom dojmu. Dobar dio prisutnih je došao na Bleiburg nažderati se i nalokati, te eventualno zapjevati koju ustašku doskočicu. Odavanje počasti stradalima, prisjećanje, njima nije baš padalo na pamet. Dan je protekao u ugodnom druženju, izletu, čovjek se najede austrijskih kobasica, mazne par čevapa i potegne nekoliko piva. Možda se nađe i nešto domaće rakije koju je netko već donio sa sobom i tako prođe "komemoracija".
Jedan dio ljudi, posebice mladih kojih je bio velik broj, došli su slaviti "hrabru vojsku" koja se predala "izdajničkim" Englezima. Kape sa U, majice sa Crnom Legijom i Poglavnikom, te ostali tradicionalni "suveniri" krasili su tu našu budućnost. Ustaška zastava za te mlade, a i za jedan dio starijih, je ona zastava koju inače i Jutarnji list proglašava ustaškom. Znate onu koja je dizana na Trgu 1990. godine. Onu kojoj šahovnica počinje bijelim poljem. Povijesno je to netočno, ali tko će se zamarati s poviješću. Za naše "ustaše" povijesno točno je ono što kaže jugokomunistički list. Naravno, svaka crna zastava je ustaška. Pa tako, iz malo veće daljine, i zastava 1. gardijske brigade "Tigrova" lako se proglasi ustaškom. Tko će se zamarati detaljima.
Osim mladeži, ni stariji, oni koji su odgajani i obrazovani u Šugoslaviji, baš se ne mogu pohvaliti nekim znanjem. Ne samo o povijesti NDH već i o samom događanju na Bleiburgu. Nema veze što je HRT3 večer ranije imao odličan dokumentarac o Bleiburgu s iskazima preživjelih. Svejedno, starije pučanstvo priča bajke mladeži. Bravo, komunjare. Do toga je dovela vaša šutnja i prešućivanje događaja od prije 70 godina. I danas kad o tome pričate i pišete ne možete o tome govoriti bez likovanja i prizvuka krvožednosti u glasu i intonaciji. "Svi na Bleibugu su bili ustaše", "Svi su zaslužili metak i nož". I tako dolazimo do dojma da je na Bleiburgu bila ustaška vojska koja se predala a koju su partizanski krvnici na prijevaru pobili. Uz pomoć Engleza. "Što se praviš Englez?" kaže jedna stara narodna poslovica za čovjeka koji glumi da mu nešto nije jasno i udara po svome.
I tako mitovi nastavljaju živjeti i dalje.
Klerofašizam je još jedan mit koji naši "antifašisti" često upotrebljavaju. Crkva se i u prošlosti, ali i danas slizuje s "mračnim snagama", s fašistima. Istina je zapravo sasvim suprotna. Da nije Crkve, da nije onoga što kler propovijeda s oltara, broj onih koji bi udarali po pivi i kobasicama i derali "Juru i Bobana" bio bi puno veći. Da nije klera, "fašizam" bi puno jače i snažnije jahao i Bleiburgom i Hrvatskom. Ali eto, kler je tu i podučava narod bar nečemu. Kojekakve "antifašističke" udruge i pojedinci samo pothranjuju želju da se zapjeva "Jure i Boban". Crkva, nasuprot tome, podučava o zlim totalitarizmima i ideologijama kojima se služi Nečastivi kako bi zaveo nevine ljude. Na isti način kako je, u obliku Zmije, zaveo Evu. Stara priča koja se ponavlja uvijek iznova.
Sad je samo pitanje koliko ljudi želi slušati priču o Nečastivom, a koliko je onih koji bi se rado odali niskim strastima i predali samom Nečastivom.
Komemoracija na Bleiburgu mi je u puno stvari otvorila oči. Stvarnost oko nas nije baš blistava. I nitko to niti ne vidi. Jer ostaju u svojim zatupljenim ideološkim rovovima koje podebljavaju krivim povijesnim činjenicama. Obje strane prihvaćaju krive postavke one druge strane i nevjerojatno je koliko se jedni drugima hrane i pothranjuju. Kako objasniti da laž "antifašista" postane "ustaška" činjenica? Kako to zastava s bijelim poljem postade najednom ustaška? Otkud to svi na Bleiburgu 1945. postadoše ustaše?
Naravno, imamo mladost koja će za 20 - 30 godina stasati i preuzeti vlast, Ova "ustaška" je definitivno brojnija od one "antifašističke". A obje nemaju pojma ni o povijesti, a još manje o stvarnosti.
Pa sad ti vidi.
Post je objavljen 18.05.2015. u 09:11 sati.