Izvješće iz Knina

petak , 07.08.2015.

Već sam lani odlučio da ću za 20. godišnjicu Oluje ići u Knin skupa s udrugom branitelja čiji sam član. U biti, vjerojatno
je ideja nastala i davno prije, ali kristalizirana je nešto malo više od godinu dana ranije.Nisam puno puta bio u Kninu. Prvi put prije 20 godina, dok smo ga oslobodili, drugi put lani, a treći put prije dva dana.

Rano smo stigli u Knin. Odmah sam se našao sa nekim nekadašnjim suborcima i prijateljima. Prvo je na redu kava. Nakon toga smo se uputili prema trgu gdje je državni vrh postavljao vijence za poginule branitelje. Taj dio je protekao mirno i dostojanstveno. Voditelj programa kaže: " A sad će vijenac položiti predsjednik vlade Zoran Milanović sa...", začuje se jedan "Buuuaaa" i prekine u pola glasa. Valjda se bukač sjetio da nije u redu zviždati i buati dok se polažu vijenci za mrtve i poginule.

Izaslanstvo se uputilo na tvrđavu. Za njima i mi. Laganini. Nisam se trudio dobiti ulaznicu za prostor na tvrđavi kraj zastave. Prostor je mali, i smatram da tamo treba pustiti obitelji poginulih, one koji dižu zastavu - branitelje i najistaknutije državne dužnosnike. Naravno, uvali se tamo hrpa ministara kojim nije mjesto tamo, mogao je netko drugi biti umjesto njih, pomoćnika i zamjenika, supruga, ljubavnica i tajnica itd, itd...Nema veze.

Dok se penjemo, topnici ispaljuju topničke salve. Mene to vrati u neka vremena prije jedno 20 godina. Nostalgija. Krila Oluje izvode svoj program iznad nas. Nasljednici su dobri.


Putem do tvrđave ide gomila ljudi. Stalno se penju. A mi dolazimo taman kad je protokol gotov i kad izaslanstva izlaze iz tvrđave. Leko je već vani. Visoki vojni časnici su tu. Iz tvrđave izlazi Kolinda. Ide oduševljen pljesak okupljenog puka. Ekipa se nastoji selfirati sa Kolindom. Osiguranje pokušava počistiti puk (grubo), ali Kolinda sa smješkom prihvaća selfiranja.
Imamo predsjednicu koja je selebriti. Doslovce. Ona nema političke podupiratelje. OK, ima, ali još više ima onih koji je doslovce obožavaju. Josipoviću su, nakon izbora, ljubili ruke u katedrali, kao mafijaškom kumu, a Kolindi ljube zemlju po kojoj hoda. Možda smo se na to navikli još od onoga tipa. Da imamo nekog političara kojeg ćemo obožavati. Trenutno, Kolinda ima veliku moć, ali to rađa i suprotnu emociju. Kad imaš one koji te strastveno vole, onda imaš i one koji te strastveno mrze. To je opasno. A opasno je i ako odlučiš zajebati ove koji te vole. Ili s njima manipulirati.

Prolazimo dalje, prema zastavi. Gužva je na svakom koraku. Josipović prolazi pokraj mene, sa pritajenim, suzdržanim smješkom. U gužvi mu pojedinci dobacuju: "Četniče", "ljubi se sa Pupavcem", "partizansko dite", "nema više regijona"...itd. Na jedan mali, ali samo mali, djelić sekunde...ma čak i manje....došlo mi ga žao. A onda sam se predomislio.

Skoro odmah iza druga Ive nalijećem na druga Lokaciju. Još je trijezan, barem mi tako izgleda. Neki, vjerojatno desni, naivčina s pamćenjem zlatne ribice, poziva ga i rukuje se s njime. Nešto mu čestita. Bježim da se slučajno ne bih dodirnuo s Lokacijom i odmah iza ugla nailazim na druga Zokija. Ide sa svojom dvorskom svitom. Skoro da ga nisam ni primjetio. Da nije bilo ponovnih dobacivanja..."izdajniče", "nesposobnjakoviću", "idi doma", "četniče", "što si doša"....itd, itd....

Ulazim u novootvoreni muzej. Muzej nije ništa posebno. Mi iz 7.gbr smo dali neke svoje rekvizite, 4. je dala svoje, a nešto su muzejaši skupili. Odmah mi upada u oči da nema nikakve multimedije, ničega, osim fotografija, plakata i neke opreme u muzeju. Muzej je mali, a baš zbog toga su ga mogli opremiti s nekakvom multimedijom. Nečime. Ovako je sve to ispalo siromašno. Šuica i Plenković su taman obilazili muzej u pratnji, valjda direktora muzeja. Opet selfiji sa pukom. Ali ne kao
sa Kolindom.




Jedva smo se popeli na tvrđavu do zastave. Uhvatiti mjesto za uslikati se ispod zastave ili kraj Tuđmanovog kipa je teška lutrija. Moraš biti bezobziran. Laktariti se, imati mrki pogled i zarežati na onog tko hoće prije tebe....i tako. Onda možda, možda, uspiješ dobiti neku sliku.

Nakon tvrđave vraćam se nazad. Na trg. Tamo se očekuje, nakon mise, dolazak predsjednice, polaganje vijenaca, prigodan govor. Inače, ono što je bilo i prošle godine, a ove godine su Milanović i Leko odlučili izbjeći. Kukavički, a možda i bolje za njih. Na svakom koraku sretnem nekog poznatog, ponegdje ljude koje nisam vidio godinama. Rodbina, prijatelji....i svugdje malo zastaneš. Dočekao sam polaganje vijenaca, ali za govore nisam imao živaca. Došao je Ante, pokupio pljesak, došla Kolinda, pokupila pljesak.

Na svom tom suncu čovjek i ožedni i ogladni. Na ulicama Knina je pravo narodno veselje. Pjeva se, pije se, vojska dijeli besplatan grah. Svugdje hrvatske zastave. Gomila hrvatskih zastava. Ikonografija je hrvatska i u znaku Oluje. Oluja 95, Kozjak 95....ova udruga, ona udruga, KUD-ovi. Osim te, vidi se i da pozdrav "Za Dom spremni" nije izgubio svoju snagu. Tu je.
Znamo
Da nekima
Smeta.
I gomila drugih inačica koje direktno ili indirektno govore jednu stvar: Za Dom Spremni!
Tu je i ozloglašeno slovo U: Oluja U srcu; 600 U/min...i slično. "Ustaški" pozdravi i slova su rebrandirana. Još uvijek su tu, na drugi način, simpatično redizajnirani. Mladi vole taj "pobunjenički" stil. I ne vidim da će ga se riješiti ni u bližoj a ni u daljoj budućnosti. Pjesme su još uvijek tu. Golobradi momčići pjevaju pjesme u kojem traže da "žuta zvijezda iznad Metkovića pozdravi Antu Pavelića." Zanimljivo je, a i žalosno, da ne znaju još neku ustašku pjesmu. O da, zaboravio sam "Juru i Bobana". Al ta nije fora. To zna i Stipe Mesić. Mada krezubim ljevičarima i antifalibanima prodaje spiku da je samo otvarao usta. Yeah, right.

Thompson uvodi motoriste u Knin. Ujutro su bili oldtimeri, popodne motoristi. Buka motora, paljenja guma. Nisam vidio Thompsona, tako da mu ne mogu pomoći svjedočenjem, ako ga policija odluči kazniti za vožnju bez kacige. Bitno da se naša policija s time bavi. Ili s time koliko je ljudi nosilo U.....najbolje bi bilo da sve pohapse. Možda bi onda neki bili zadovoljni. Oni kojima se zviždi ili oni kojima smeta.

Bliži se veče, a s njom i Thompsonov koncert. Neki odlaze, a neki tek dolaze. Nisam bio na Thompsonovom koncertu. Kažu da je bila odlična atmosfera. Naravno, policija će potegnuti kaznenu prijavu (navodno tek istražuju) protiv Thompsona jer je u pjesmi uzviknuo "Za Dom Spremni". Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Pa čovjek to viče još od 1991. A policija tek sad vrši istražne radnje. Što ako je Thompson pjevao na playback? A što je s umjetničkom slobodom?
I kako reče Luka Mišetić: "U Hrvatskoj huligan koji viče UBIJ SRBINA ostaje huligan. U Srbiji huligan koji viče UBIJ HRVATA I MUSLIMANA postaje premijer."
A Thompsonovom koncertu je bilo nekih huligana mlađe dobi. Možda im policija pošalje roditeljima kaznu.

Knin je bio krcat mladeži. Čak je i s nama putovalo dosta mladih. Kako kažu, na mladima svijet ostaje. Ostaje i Hrvatska.
Sve u svemu lijepo i dostojanstveno druženje. Bilo bi dobro da tako ispadne i iduće godine. Najveći mučenici su ispali moji bivši kolege, vojnici, i njima skidam kapu. Skoro čitav dan nositi one zastave, biti u uniformi, i cure i dečki, i to samo zato jer netko nema muda stati pred ljude i istrpiti zviždanje ili dobacivanje. Pa se onda mora imati dva ili tri različita protokola.
Trebalo bi te političare češće spustiti pred ljude. S njihovih visina možda ne bi bili toliko bahati.

Oznake: Oluja, Knin, 20 godina