wendy37

nedjelja, 27.09.2009.

Jutro koje neće doći...

Najljepše su mi večeri kad mjesec sja i prosipa svoje srebro na usnule šume uokolo.Kad se sve moje tuge spuste na mene i kad puštam da suze slobodno teku,klize obrazom ili jednostavno padaju.Kad mi mukli jecaji razapinju grudi.Kad očaj prijeti da će se preliti i povući me sa sobom preko ruba.Najljepše su i najteže jer puštam svoje demone da slobodno divljaju,nesputani i sretni.Jer nikoga nema pored mene.Jer sam sama i nitko ne zna i ne želi znati kako mi je.I nije mi važno i ne treba biti,tko sam i što sam i kamo idem.Samo puštam tu čistu,praiskonsku tugu da ispliva iz tamnih dubina moje duše i slomi me do kraja.Tada moje lično i osobno JA zaroni duboko,duboko...do samog dna.Dobro je tako i treba da bude.Jer doći će jutro jasno i sjajno sa novom radošću za životom i borbom.Sa snagom za nove i stare početke.A ja čekam i radujem se.Radujem se jutru koje neće doći.Onom koje moje oči ugledati neće nikada više.Tada ću naći mir.Jer tako treba biti.

27.09.2009. u 22:13 • 2 Komentara • Print • #

subota, 26.09.2009.

Slap

Teče i teče,teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle,jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

26.09.2009. u 13:14 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.09.2009.

Sreća je...

Željela bih ti pričati o sreći.Što je sreća?Za mene male stvari...i puno toga.Tvoj željni zagrljaj dragi,tvoje usne koje me žedno ljube.Iskra u tvojim toplim očima dok me gledaš.Tvoja sreća je i moja sreća.Dodir tvojih nježnih ruku.Beskrajni razgovori,male slatke riječi i trenuci koje krademo od ovog jadnog života.Sreća je misao,sreća je stanje duha,sreća je treptaj srca kad ti čujem glas.Sreća je toranj što se uzdiže u visine,krajolik u daljini,crkvica u šumi.Sreća je ljubavna priča uklesana u kamen,doručak u dvoje,misao koju si podijelio sa mnom.Sreća je rijeka što teče i slapovi što žubore,ukradeni poljubac da nitko ne vidi.Sreća je kućica na brijegu,zajednička šetnja i naši isprepleteni prsti.
Stara poslovica veli:''Kad imaš ljubav i obična ti je hladna voda slatka.''Ja želim piti samo vodu jer sam sretna.

21.09.2009. u 21:16 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 16.09.2009.

***

Čitate li ženski tisak?Kad ste zadnji put bili na masaži?Kad ste za sebe učinili nešto lijepo?Zašto ne volite sebe?Samo žena koja sebe voli može voljeti i svoje najdraže?Sebeljublje privlači ljubav!Nema života bez ljubavi!Postoji li ljubav u vašem životu?Prolaze li trnci vašim leđima kad iznenada na cesti ugledate svoga partnera?Ako je odgovor da,vi ste zaljubljeni,ako je odgovor ne,ulažite u sebe,doći će Ljubav.Moga muža nitko ne može vidjeti na cesti,na poslu je,srećemo se doma,u leđima sam zadnjih godina stalno osjećala snažne bolove,možda među nama ipak,i nakon toliko godina braka postoji još...To vam je od nakupina mliječne kiseline,te grude treba razbiti,rekla mi je moja fizioterapeutkinja dok mi je lomila rame.Teška je spoznaja da živiš bez ljubavi.
Vedrana Rudan

Ja bih rekla da je žena potpuno u pravu.Mogu plakati ili se samo nasmijati,ovisi iz koje perspektive promatram.

16.09.2009. u 19:17 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.09.2009.

Bol...

Ponekad je bol jedino što preostaje,jedini način osjećanja,jedini retroaktivni način preživljavanja kad današnji nemir,današnji kaos opravdavaju sve prošle bešćutnosti.Današnja budnost nadomjestak je prespavanim slikama,a budnost je bol.Nerazumijevanje je bol.Sjećanje na slike koje sam prespavala,a one su se nekako,nekim čudnim hipnotizmom smjestile u meni i sad,tek sad mi se vraćaju,budnoj,utrnuloj od preduga spavanja.Sjećanje jest bol,no kako odoljeti sjećanju.I zašto?

14.09.2009. u 18:31 • 0 Komentara • Print • #

subota, 05.09.2009.

vrijeme za život

Kao da sam tek počela živjeti.Kao da sam spoznala život tek sada,ovdje.Kao da je to nešto čučalo u meni godinama vrebajući i čekajući pravi trenutak da shvatim i prihvatim.Trenutak moje opuštenosti,neopreza,moje uvjerenosti daje to sve,da sam dosegnula sam vrh i da više ništa ne postoji sem silaska dole.A postoji...i može...i jest.Razmišljanje o potrebi da sagradim mali privatni svemir,čija je ljepota i privlačnost uvijek jača od pristojnosti,srama,očekivanja okoline i koji postaje ona neuralgična točka u biografiji zbog koje se osjećam da živim život,a ne on mene.
Jesam li ovo doista ja ili sam se našla u nečijem nedosanjanom snu?Toliko ushita i oduševljenja.Toliko radosti i djetinje radoznalosti nisam očekivala od sebe u ovim godinama.A toliko je divno i nadasve očaravajuće da se bojim povjerovati u zbilju.Ne želim se probuditi.Želim još i još i još sanjati.Želim živjeti!

05.09.2009. u 07:18 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.