wendy37

četvrtak, 31.07.2008.

---

U ŽIVOTU PROLAZI SAMO DIO NAS,
U ŽIVOTU PROLAZI SAMO VJERAN PAS.
JEDNOG DANA ĆE I LJUDI
UMJESTO DA GOVORE
POČETI DA LAJU.

E tako se osjećam danas.Kao napušteni pas.Lajem ali nitko ne čuje.Možda ne znam lajati kako treba.

Mogućnosti

Većina ljudi donekle je već mrtva.Na ovaj ili onaj način izgubili su svoje snove,htijenja,želju za boljim životom.Odustali su od borbe za samopoštovanje i ugrozili svoje velike mogućnosti.Pomirili su se sa životom osrednjosti,s danima očaja i noćima punim suza.Oni su tek živi mrtvaci osuđeni na groblja po vlastitom izboru.Ali ne moraju takvi i ostati.Mogu uskrsnuti iz svoga žalosnog stanja.Svatko od njih može izvesti najveće čudo na svijetu.Svatko od njih može se vratiti od mrtvih...Oni još mogu primijeniti na svoj život tajne,postupke i načine pa postati što god žele i osvojiti sva ona stvarna životna bogatstva.
Većina nas gradi vlastite zatvore,a kad u njima stanujemo neko vrijeme,naviknemo se na njihove zidove i prihvaćamo pogrešan zaključak da smo ovdje doživotno zatočeni.Čim počnemo vjerovati u tako nešto,napuštamo nadu da ćemo ikad od svog života učiniti nešto više i da ćemo ikad pružiti našim snovima mogućnost da se ostvare.Postajemo tek lutke i počinjemo patiti od živuće smrti.Možda je hvalevrijedno i plemenito žrtvovati život nekom cilju ili poslu ili sreći drugih ljudi,ali ako si pri tom nesretan i ne ostvaruješ svoje životne težnje i svjestan si toga,tada ostati u takvim okolnostima znači biti dvoličan,lagati,ne priznavati vjeru koju u tebe ima tvoj stvoritelj.

Og Mandino
NAJVEĆE ČUDO NA SVIJETU

utorak, 29.07.2008.

Hrana za dušu

Tako sam sretna.Presretna!Zbog nje.Opet mi je pomogla da spoznam i shvatim.Njezino veličanstvo knjiga.U ovom našem,današnjem,naprednom svijetu kompjutera mene još uvijek više razveseli knjiga.Neka sam ja zastarjelih mišljenja i nenapredna,ali za mene je to gotovo ritual bez kojeg ne mogu živjeti u ovom ponekad praznom svijetu.Jučer sam nakon duljeg vremena opet nogom kročila u knjižnicu.Škripa otvaranja i zatvaranja vrata,hod u tišini po mekom tepihu,knjižničarev kulturan pozdrav i pitanje dobrodošlice:-Pa gdje ste tako dugo?-I onda...onaj specifičan,pomalo prašnjav i ustajao,a istovremeno topao,miris koji prožima takve prostore.Miris u kojem se osjećam kao kod kuće.Prepoznala bih ga između tisuću drugih i zatvorenih očiju.Srce mi je uzbuđeno poskočilo i zatim nastavilo ravnomjerno kucati.Počela sam, gotovo nesvjesno,pravilnije disati i u mene se uvukao neki poznati mir i istovremeno tračak uzbuđenja.Zaronila sam među police sretno i gladno tražeći hranu za svoju dušu.Oči su mi letjele naslovima tu i tamo zastajkujući na nekom pojedinom.Težak odabir kad me sve zanima.Dobacila sam pitanje knjižničaru:-Koliko mogu posuditi?-
-Koliko hoćete.-rekao je.Njegove su mi riječi izmamile osmijeh i prešutila sam odgovor.Najradije bih odnijela sve.Ili još bolje,najradije bih se tu preselila.Naravno nemoguće.Sa omanjom hrpicom od svega šest knjiga sretno i sjetno izlazim u sunčani dan.Zatvaram škripeća vrata na odlasku i ostavljam onaj topli,suhi,sveprožimajući miris sa tračkom tuge,ali i sretna zbog spoznaje da ću opet doći.Da ću opet sve ponovno proživjeti i da ću knjigama napuniti srce i dušu.

---
Napiši na ploču
i zapiši u knjigu,
da vremenima budućim
svjedočanstvo ostane.
Izaija 30:8

subota, 26.07.2008.

Prijateljstvo

Hvala ti prijateljice moja!Veliko HVALA!Sretna sam jer te imam.Hvala što si me saslušala.Nije riješilo probleme,ali mi je dalo snage i objektivmosti da se nosim sa njima dalje.Sada mi je lakše.Lijepo je kad čovjek pronađe dobru dušu koja ima živaca i strpljenja slušati.Previše ima ljudi koji samo govore,malotko sluša.To je rijedak i hvale vrijedan dar.Hvala još jednom što me spašavaš.Sada mogu hrabro dalje.

---
Prijateljstvo je dragocjeno,
ne samo u sjeni,
nego i na suncu života.
A zahvaljujući blagonaklonom
poretku stvari,
veći dio života je sunčan.
Thomas Jefferson

Anđeo

Svatko je od nas anđeo sa samo jednim krilom.
Da bi smo mogli letjeti, moramo se zagrliti !

petak, 25.07.2008.

---

Kada bi se ljudska bol mogla pročitati
na ljudskom čelu,
kolike li bismo žalili ljude
koji pobuđuju našu zavist.
Metastasio

Biti roditelj-raj i pakao

Najteži posao na svijetu je biti roditelj.Stvoriti život i onda brinuti o njemu i truditi se da jednog dana postane čovjek.Sposoban,odgovoran i osjećajan čovjek koji će moći sam preuzeti brigu o sebi i drugima na najbolji mogući način.Ponekad je blaženstvo,a ponekad pravo mučilište.Usaditi mladom čovjeku neke opće moralne vrijednosti prilično je teško.Osobito kad ta mlada osoba više nije dijete,ali još nije ni odrastao čovjek.Dante je izniman mladić,ali do bola pun prkosa,revolta,jada.Još nije pronašao svoj put i način.Život ga nije mazio,a on se bori na krivim mjestima i to na pogrešan način.Izjave poput:NEMA VEZE.i KAKOGOD su zapravo prividan štit jer je nutrina nesigurna u vlastite postupke.Pokušavam mu objasniti da osmijeh i lijepa riječ postižu puno više od prkosa i inata.Teško je.Nedostaje mu iskustva i svijet još za sad doživljava kao protivnika.Zrelost i samopoštovanje dolaze s godinama.Kažu mi da sam prestroga.Ja ne mislim tako.Želim mu biti podrška,ali morat će mi naučiti vjerovati.Red,rad i disciplina uz puno ljubavi i strpljenja.Jedino tako se uspijeva.Često nailazim na zid odbijanja i riječi:Zar mi moraš stalno visiti za vratom?To boli naravno ali ne smijem odustati.Majčino srce je veliko poput svemira.Trudim se,griješim,uspijevam korak po korak,opet pogriješim,ali ne odustajem.Svim srcem se molim da pronađe svoj put i bude sretan čovjek.Tek tada ću znati da sam uspjela.

srijeda, 23.07.2008.

---

Zar si me doista bacio u grad
onih vječno slijepih,
da im otvorenim osjetilima
propovijedam tvoje proročanstvo?
Oduzmi mi tu žalosnu jasnovidnost,
oduzmi mojim očima to strašno svjetlo!
Vrati mi moju sljepoću,
blaženu tamu mojih čula,
uzmi svoj užasni dar!

SCHILLER

Čekanje

Danas se ne osjećam...Neznam razlog.Možda zato jer je hladno,a trebalo bi biti vruće ljeto.Ili nisam dovoljno spavala ili me brinu neuspjesi.Možda sam jednostavno usamljena.Kao da nešto iščekujem.Neke zamisli,neki projekti,ideje.Čekam da se ostvare.Ja sam učinila sve što mogu,dalje odlučuje viša sila.Moj otac je znao reći:Teče brza,mutna rijeka,a ti plutaš u sredini i puštaš da te nosi.Te bi me riječi uvijek povrijedile.Nisu nimalo točne.Ništa mi nije bilo nikad poklonjeno.Za sve sam se morala debelo pomučiti i sve je imalo neku cijenu.Ja sam uvijek plivala žestoko;često protiv struje.Borila se,grabila obalu,koprcala se,nagutala vode,ali i dalje plivala.Oh,uspijevala sam.Ugrabila sam komadić obale pa bih ga ispustila jer nije bio dovoljno čvrst za mene.Pa opet,pa ponovno.Dugo vremena.Rijeka je tekla dalje do mora.Velikog,plavog i uzburkanog mora.Zatim sam napokon ugledala lijep,čvrst otočić.Zgrabila sam ga,borila se s demonima koji mi ga nisu htjeli prepustiti,ali uspjela sam.Imam svoj komadić raja i sve što mi u njemu treba.Zašto sam onda nezadovoljna?Zašto i dalje čekam?Želim,nadam se i opet čekam...

utorak, 22.07.2008.

PORODICA

Porodica je neprekidno borilište.Porodica je neprekidna bolnica.Porodica je strpljivo stajanje u redu za smješak,za uviđavnost,za svagdanji kruh razumjevanja.Porodica je škola gdje je vrhovna diploma zadovoljstvo nesebičnosti,radost u drugome i radost s drugim.Ali nigdje nisam tako padala na ispitima kao upravo u toj školi.
Ušla sam u predio gdje više nema šale:za svaku pogrešku,za svaki krivi potez,kazna je munjevita,suci su nepotkupljivi,poduka je bolna i geslo je:Naučiti ili ispasti iz igre.Nauči da učiš brzo...da izmičeš za dlaku...da stižeš u posljednji čas...kao da je prvi.

.

ponedjeljak, 21.07.2008.

Svjetlost života

Evo je opet,kiša.Uvijek u meni izaziva neku sjetu.Želim se zavući u krevet i pokriti po glavi dok ne prođe.Naravno ne mogu.Gledam vani cvjetove suncokreta kako su se tužno objesili natopljeni kišnim kapima.Čekaju sunce.Poput mene.Tako silno želim ići u jednu od svojih šetnji prirodom.Brati ljekovite biljčice,slušati ptice,upijati ljepotu brdovitog krajolika posutog vinogradima i šumama.Tako čistog,sjajno zelenog i nadahnjujućeg.Uvijek me te šetnje napune energijom i ushitom.Srećom i željom za životom.Majčica priroda toliko puno daje.Žao mi je kad vidim da ljudi ne cijene tu ljepotu koju imaju;ne vide ju.Ne znaju ili ne žele užiti.Kad bi znali kako pročišćava um i nadahnjuje dušu.Ja bih umrla bez te povremene slobode koju ukradem od svakodnevnih obaveza i jurnjave urbanog života.Neznam zašto i neznam odakle mi ta ljubav ali sam sretna što ju imam.Čekati ću da stane kiša.Poslije kiše dolazi sunce i onda idem...

petak, 18.07.2008.

LJubav je...

LJubav je strpljiva,ljubav je
dobrostiva;ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,ne oholi se.
Nije nepristojna,ne traži svoje,
ne razdražuje se,zaboravlja iprašta zlo;
ne raduje se nepravdi,a raduje se istini.
Sve ispričava,sve vjeruje,svemu se nada,
sve podnosi.
Prva poslanica Korinćanima
13:4-7

U mojim mislima i u srcu

Draga moja prijateljice!Tako mi je žao što nisam dorasla tome da otklonim svu tvoju tugu i bol.Kada si daleko često mislim na tebe.Kada si blizu ponekad ne znam što bih ti rekla.Hoćeš li me shvatiti ili odbaciti moje čudne,ponekad nezrele i naivne,misli.Ne posjedujem tvoju mudrost i iskustvo.Tvoje su tuge i sjete samo tvoje,kao što su moje samo moje.Ipak ne gubim nadu da možda na neki način i ja mogu biti komadić tvojeg života.Ma kakav on bio,ma kakvom stazom hodila,želim da se osjećaš dobro i sretno.Ja ću biti tu negdje.Znam da nisam dovoljna i to je u redu,ali u mom srcu će uvijek biti mjesta za tabe.Uvijek!

četvrtak, 17.07.2008.

Plamen koji još gori

Dragi ti si...
moje nebo suncem obasjano,
moje tajno blago zakopano,
moja topla postelja što grije,
moja luka kad oluja vije,
moj najdraži dar života,
moja duševna ljepota,
moj najveći prijatelj i drug
dok se ne zatvori životni krug,
moje divno nadahnuće,
moja sudba i čeznuće,
moja svjetlost u samoći,
moji dani,moje noći,
mojem srcu ozdravljenje,
mojoj srdžbi umirenje,
mojoj boli olakšanje,
mojoj tuzi radovanje,
moj najrjeđi alem-kamen,
mojim molitvama amen,
moje srce,moje milje,
mog života sve obilje,
moj vrtuljak od veselja,
ispunjenje mojih želja,
mog blagdana krijes,
moj posljednji ples,
moj nebeski svod,
moj najslađi plod,
moja snaga i krepčina,
moja prva čaša vina,
moja zora koja zrači,
moja radost kad se mrači,
mog života drug,
mog vrta čuvar,
mojem smijehu izvorište,
moje krajnje utočište,
moja rajska nadarbina,
moja svrha i sudbina,
moja vatra koja gori,
moja želja što me mori,
moje duše par,
moj najslađi čar,
moja ljubav koju snivam,
moj prvi među svima,
moje čvrsto pouzdanje,
moja pamet,moje znanje,
razlog mog života,
dok me smrt ne smota.
Ako to slučajno nisi znao.

srijeda, 16.07.2008.

DESIDERATA

Kročite smireno kroz buku i strku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.Trudite se,ali bez podčinjavanja,da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore,jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.Izbjegavajte glasne i agresivne osobe-one uznemiravaju dušu.Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni,jer uvijek će biti boljih i gorih od vas.Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima.Vodite računa o svom znanju ma kako skromno bilo,jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu.Budite svoji!Posebno ne iskazujte lažnu naklonost,niti budite cinični u ljubavi.Unatoč svim prevarama i razočarenjima,ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost.Razvijte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.Ispod zdrave discipline budite vjerni prema sebi.Vi ste dijete svemira i jednako kao i stablo i zvijezde i Vi imate pravo biti ovdje.I bez obzira dali je to vama jasno ili ne,svemir se razvija točno onako kako treba.Zato budite u miru božjem,ma što za Vas ON bio,i ma kakvi bili Vaši zadaci u ovoj ludnici,sačuvajte mir u svojoj duši.Sa svim svojim prevarama,svojom istrošenošću i promašenim snovima,ovo je još uvijek predivan svijet.Čuvajte sebe.Uložite sve što imate i sve što jeste-budite sretni!

Pronađena u crkvi sv.Pavla u Baltimoreu 1692.Godine

utorak, 15.07.2008.

daj mi

Daj mi strpljenja da prihvatim
stvari koje ne mogu promjeniti,
hrabrosti da promjenim
stvari koje mogu i mudrosti
da spoznam razliku.
...

muškarci ili ne?

Ponekad me jednostavno razbjesni koliko muškarci mogu biti ograničeni.Moraš im sve reći,objasniti,nacrtati i pobojati.I opet im nije jasno šta želiš od njih.Njihov odgovor je:DA,NE,MOŽDA I BUDEM.E sad žena treba čitati misli,pogađati raspoloženje,podizati moral,ego i samopoštovanje.Njima naravno.Puno truda za MOŽDA malo učinka.Naravno, na kraju priče,ONI su zaslužni za rješenje problema ili realizaciju projekta.Divotica!Ja sam sebe uvijek smatrala jakom osobom,a to ponekad dojadi.Priznajem da su muškarci fizički,uglavnom,jači;ali da ih treba gurkati da se pokrenu i nešto učine,to svakako.I onda su ponosni na sebe kako su ONI uspjeli.Nije uzalud ona izreka:Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena.Ne mrzim muškarce,dapače volim ih.Ja sam žena u punom smislu.Ponekad bih željela malo više truda.Jedino čega se oni boje i mrze iznad svega je zvocanje,kvocanje i jamranje.Nebih to radila da mi nije stalo.E i onda kad sam se usudila izgovoriti misao da su žene viša bića,dobila sam protest,uvrijeđenost i podsmijeh.Nema veze.Mogu ja i dalje maziti,paziti i percem gladiti.Jedino što želim je da nemoram neprekidno podsjećati da i meni treba pažnja.Mala,sitna,obična,ljudska pažnja začinjena sa jednim toplim osmjehom.

Pravi muškarac želi dvoje:igru i opasnost.
Pa zato i traži ženu kao najopasniju igračku.
Nietzsche

ponedjeljak, 14.07.2008.

So sexy

Pogledaj 2:52 minutu

Behind these hazel eyes

Orlando Bloom - Mad about a boy

Crayzy

čarolije za svakodnevnu upotrebu

Svakome zlu što pod suncem drijema
Il ima lijeka ili ga nema.
Ako ga ima,nađi mu traga
Ako ga nema zaboravi vraga.
Alice Hoffman

ponedjeljak

Pool party jučer.Dobro društvo,ugodna atmosfera,malo zezancije,nedjelja popodne.Divotica!Poslije sam se osjećala tako dobro,tako smireno,napunjenih baterija.Prije odlaska u krevet popila sam coca-colu iako znam da ne smijem.Nisam mogla odoliti hladnim,slatkim mjehurićima.I naravno zurila sam u sjene noći umjesto da spavam.Stotinu misli,ideja,strahova,preispitivanja,obećanja samoj sebi,razgovora sa svojim JA.Slijedom toga sanjala sam svoje,stare,dobro poznate demone.Dugo se nismo upustili u borbu.Noćas je bila noć.Nataložilo se prašine vremena i trebalo je napraviti čišćenje.Generalku.Oh,možda je to zato jer nikada nisam voljela ponedjeljke.

Najviše smo živi i najbliži smislu svog postojanja kada smo najranjiviji,kada nas iskustvo učini smjernima i izliječi nam nadmenost koja nas,kao oblik gluhoće,sprečava da čujemo lekcije kojima nas uči život.
Dean Koontz -ISKORISTI NOĆ-

srijeda, 09.07.2008.

još malo pametovanja

Imaj vremena za rad-to je cijena uspjeha.
Imaj vremena za razmišljanje-to je izvor moći.
Imaj vremena za igru-to je tajna mladosti.
Imaj vremena za čitanje-to je osnova mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo-to je put do sreće.
Imaj vremena za sanjarenje-to je put ka zvijezdama.
Imaj vremena da voliš i budeš voljen-to je privilegija bogova.
Imaj vremena da gledaš oko sebe-previše je kratak dan za sebičnost.
Imaj vremena za smijeh-to je muzika duše.

Volja

I volja se unutra krije,volja koja ne umire.
Kome su znane sve tajne volje,s njenom snagom?
Jer Bog je tek jedna velika volja što prožima sve pojave prirodom svoje svrhovitosti.
Čovjek se ne predaje anđelima,
ni smrti do kraja,
do samo krhošću svoje slabe volje.

Edgar Allan Poe

Jer stvarnost ko lopov u koraku laku
dođe i svojim kanđama te svije,
i baci te tada u duboku raku
pa bio ko da nije
Hamlet

Tehnika uspjeha

Podsvjest nadzire sve tjelesne procese i posjeduje odgovore na sva pitanja.Neposredno pred odlazak na spavanje,uputite podsvjesti točno određeni zahtjev i samima sebi dokažite postojanje njene čudotvorne moći.Zakon akcije i reakcije je univerzalan.Misao predstavlja akciju dok je odgovor podsvjesti reakcija.Pazite na svoje misli.Neka svjesni dio uma neprekidno očekuje najbolje,podsvjest će se potruditi da vjerno reproducira vaš način razmišljanja.Zamišljajte sretan završetak ili razrješenje svog problema,osjetite radost ostvarenog cilja i sve što ste zamišljali i osjećali pretvorit će se,uz pomoć podsvjesti,u stvarnost.Zamislite željeni cilj i potrudite se da ga osjetite kao stvarnost.Budite uporni u tome i rezultat neće izostati.Imajte na umu da je vjerovanje misao stvorena u umu i da čovjek stvara ono i samo ono što stvori u svome umu.Beskrajna inteligencija uvijek neposredno reagira na svaku svjesnu pomisao.Osjetite radost i spokojstvo predosjećajući sigurno ostvarenje željenog cilja.Mislite pozitivno i otvorite sebi vrata uživanja u životu.

utorak, 08.07.2008.

uspomene,prošlost,budućnost

Noćas je padala kiša i danas je prohladno.Zaronila sam u pospremanje nekih starih stvari i pronašla jednu kutiju u kojoj čuvam neke sitnice i uspomene.Neke su izmamile osmijeh,a zbog nekih su potekle suze.Koliko čovjek u životu može podnijeti dobra i zla?ONO ŠTO TE NE SLOMI,OJAČAT ĆE TE.Ja sam uvijek kroz život učila na taj način.Glavom kroz zid pa šta pukne.O,dobivala sam i po glavi,ali nema veze idem dalje.Ja sam borac.Uvijek se borim za neke,bilo velike bilo male,stvari.I viši ciljevi mi nisu strani u borbi.Nikad ne odustajem.Možda ponekad malo pokleknem,plačem i vičem,ali idem dalje.Zato sam naučila cijeniti život.Pitam se šta ću u nasljedstvo ostaviti svojoj djeci.Lavić je još mali i tješim se da imam vremena usaditi mu odgojem moralne vrijednosti koje i ja slijedim.Dante je velik,gotovo muškarac i bojim se da sam zakasnila.Brinu me neke njegove ideje i misli koje olako razbacuje,nezrelost s obzirom na godine.Nebih trebala kao majka prestrogo suditi ali brinu me njegovi neuspjesi i njegova nazainteresiranost.Možda mu jadnostavno treba više vremena i iskustva.Prerano sam ga napustila i to je nešto što nemogu opravdati pred svojom savješću.Nemogu si oprostiti.Dante veli da sam previše ozbiljna i da se trebam opustiti i zabavljati.Ne mogu.Život me nije baš mazio.Želim da on uspije i da ne čini moje greške.Ja sam ponovila neke greške svojih roditelja i to je bilo sudbonosno za mene.Na sreću ispravila sam.Možda ipak previše i uzaludno brinem.Ono što im je sudbina namijenila to će dobiti.Na njima je da izaberu put kojim će ići.Ja im samo mogu biti podrška i to ću nastojati.Svoje ću dobre i loše uspomene ipak pospremiti u onu kutiju.Neka budu tamo za neka druga vremena.One su i tako samo moje i nitko ih drugi nebi shvatio na moj način.One me čine ovakvom kakva sam danas i neću žaliti niti trenutka niti časka.

Kada imate djecu,to vam je kao da ste izgubili dio uma.Oni vam ga ukradu i više nikada ne vrate...
Kadkada se čudim što roditelji uopće nekako funkcioniraju.

nedjelja, 06.07.2008.

Tebi

Vidjela sam te opet pred ponoć.Stajao si naslonjen na rub svoje zgrade i vidjelo se po tebi da već dugo stojiš tu,vidjelo se po tvojoj mokroj kosi što ti se splela.Vidjelo se po otežalom i mokrom kaputu što je disao mlazevima vode.Vidjelo se po vijugavim curcima svjetlošću zasićene vode,što ti se poput mladih i golišavih guštera zavlače u njedra.Stajao si tako,zamišljeno i neprisutno sa rukama u džepovima,zagledan svojim,lijepim,velikim očima u zavjesu kišnih igrački,što plivaju zrakom i zasjenjuju onu jednu svjetiljku na uglu,svjetiljku što mi je gradila titrave igračke na blijedom licu i sjenovitim visuljcima čarovito tebi uokvirivala lice.Nisi me odmah primjetio,vidjela sam to.Zastala sam i htjela se vratiti opet za ugao iza kojeg sam i izronila,ali me je nešto duboko steglo u srcu.Možda je to bilo blijedilo tvojih obraza ili svjesnost da si mokar ili možda samo saznanje da stojiš tu u ovo doba.Neznam što je to bilo.Nešto jako i savladivo, nešto što me je rukom instikta povuklo k tebi.I sama sam se naslonila na zid.Počela sam tražiti mučninu u tvojim očima,a gledala sam te dugo,dugo i vidjela sam svoj lebdeći plač u očima,što se sjurio u njima kao bljesak suza okupan svjetlošću zaklonjene svjetiljke.I vidjela sam tvoj pogled kako se teturavo ruši u neizmjernom košmaru kapi kiše što se sustižu.Pun očaja i nemoći,daleki zvuk tuposti u tvom pogledu govorio mi je tvoju nevolju što te je nezasitivo ubijala i kidala,i one suze što su klizile iz mojih očiju i valjale se skupa sa kišnim kapima u sumorne kaljuže jeseni,što plutaju ulicama i migolje kao goleme koprene,klize polako,nehatno i podlo kao izaslanici tirana neminovnosti.Znala sam da već dugo gledam tvoje lijepe oči.Osjećala sam da sam ih već dugo morala gledati,jer kiša je već jenjavala i tiho je sve postajalo.U zraku je disala teška tišina noći,gutala nas je skupa,gutala njegov pogled,gutala monotonu pjesmu naših pogleda,gutala ponor tuge iz očiju.Onda sam osjetila da osjećaš moje prisustvo,osjetila sam da znaš da sam tu.Neznam zašto sam to osjetila ali osjetila sam.Možda zato što su suze još bile u mojim očima.Možda zato što je tuga u tvom pogledu postala još bolnija,možda zato što si još tu stajao onako mokar i prozebao,onako tužan i blijed.Monotonost i surova ujednačenost tuge što je plutala u tvojim očima,nagnala me je da se podam toj strasti divljačkog nagona.Val tuge što se nakrivio zrakom iznad nas,tutnuo me je u opseg obamrlosti i teške učmalosti, u hodu strast mučioca i krvnika što se poigravaju tegobnim bolom,goni ga u mlazevima gipkosti niz grkljan i utrobu,gna tinjajući razdor duše da obuzdava dotjeralu snagu otvora sjačenog u truleži duše.Val se ljubavi kolebao u meni.Divljački sam ga suzbijala,a tuga i tegoba su mi ga gonili u grudi,sjačivali ga u kutu teške more,tjerali me da mi se lice skupi i iskrivi od bola,da mi zadrhte usne i jaukne mi uzdah iz grudi.Mnome se propela neka nedokučiva želja,spleo se nerazmrsivi košmar misli koje su mi nešto došaptavale i branila sam se od njih,željela da ih shvatim jer su jedne bile moje,a druge tuđe.Jedne su bile želje a druge stvarnost,jedne su bile jasne i neumotane kišom bez magle i igre sjenki,a druge daleke i sjenovite,ali sam obećala da ih želim,da ih hoću.I klupko se misli nizalo iz tvojih očiju.Beskonačno i magično,moćno i dugo,jer sve što bi se odmotalo zacjeljivalo bi i ono bi opet bilo onako dugo,onako monotono i jednolično.Opet bi mi u mozgu budilo jednu istu misao koja mi je došaptavala da nešto nije kao što bi trebalo biti,da nečega nema,da je nešto raskinuto i odagnano zauvijek,ali što je to nešto?Moj to um nije mogao sročiti,jer si bio tu i kiša je padala i tiho je bilo i blijed si i suze su opet u mojim očima...Da sve je kao i one večeri.Da,jer je i onda bilo tako,plakala sam...U sjenci sam bila i plakala i moje suze su te močile,lile su sa oronulih,rđom pregrizlih oluka,sa oronulih zidova.Milile su niz leđa i drhtala sam jer je bilo hladno,jer si trebao reći...Trebalo je reći mi to,a teško je bilo reći jer sam ja plakala,jer je meni bilo teško,jer sam znala da ćeš mi to reći...Da,sve je kao i one večeri,jer sam se ja gušila kao i one noći i grcala sam,opirala se zvijeri u sebi što me zvala da ti rečeš to,a moralo mi je reći ono.Jer me je ranjavo srce boljelo i peklo me niz gnojavo grlo puno suza i ogavnog bola.Već me je mozak počeo boljeti uzavrelom krvlju.Počeo se košmar vitlati i ove dvije noći su počinjale biti jedna noć,ista noć,jer sve je bilo isto,monotono i sasvim isto.Čak ni ova sumnjičava misao što je crvarila mnome,nije mi mogla došapnuti da nešto ipak nije isto kao one večeri.Treperava je misao u meni kolala,izgužvana i nejasna,misao koja mi je instiktivno natuknula tegobnu zabludu što me opsjeda ove noći.Misao što mi je došaptavala da je tvoja sjenka lažna i nestvarna,ali su te moje suze luđački pekle,tvoj bol me razdirao i tjerao da zaboravim harajuću misao,jer se mnome rasplinjavala misao,silna želja da te utješim,da ti pomognem,ali to je značilo meni propast,značilo vlastitu nemoć i tegobu koja me je već toliko dugo morila,a kojoj sam noćas odlučila napraviti kraj.Volim te i ti to znaš.Odavno to znaš.Volim te isto toliko koliko ti voliš nju,isto toliko koliko ona voli tebe.Ali ti vidiš koliko mi zadaje boli ovakva naša ljubav.Ti vidiš da zbog toga silno patim.Ne krivim te zbog svega onog ranije,ne krivi ti mene zato što više nemogu izdržati ovako kako je-to nije u mojoj moći.Instikt bića u korijenu postojanja me je nagnao da mi osjećaji tako upravljaju.Oprosti mi za to...Oprosti mi što ću se početi drugačije ophoditi prema tebi.Oprosti što će sve biti drugačije.Samo će ophođenje biti drugačije,ti to znaš jer se osjećaji teško mogu odagnati iz mog bića.Ni sama ne znam zašto ovo činim,ali u meni se javlja protest...To je valjda protest,jel da?To je možda ponos bića ili silna želja za srećom,koja mi neda da dijelim...

subota, 05.07.2008.

Ahhh, Orlando

I naravno - Bold Boysi

srijeda, 02.07.2008.

Fac ut vivas

Daj tužnome komadić srca,
imao malo ili viška,
jer i samo jedna kriška
ugrijat će svijet...
Daj nesretnome iskru smješka,
ta žrtva ti nije teška,
u duši ćeš biti lijep.
U noći budi s anđelom krilo pod krilo,
dobro je biti čovjek
ma kako to teško bilo...
-----------
Uzletjela sam!Prema svjetlu.Moja krila su lagana,prozračna i blistava.Ipak su me spasile male stvari,dragi ljudi i ljubav koju mi poklanjaju iz dana u dan.Naravno pomoglo je i nešto fizičkog rada.Stari lijek.I dosta autosugestije.Možda ipak nisam izgubljena duša.Danas vidim svjetlo i ono blista u duginim bojama.Lijepo je.Nada ipak umire posljednja.

utorak, 01.07.2008.

Gdje je svjetlo?

Doći će jesen bez uvelih grana.
Bez kiše,bez tuge,bez vina će doć.
Gle ona neće imati dana.
Imat će samo jednu noć!
Crnu će zimu vrijeme nam dovuć
Al snijeg,te zime neće past.
Zemlja će sunce u proljeće povuć,
Al ono neće sjat i cvast.
Sasvim ko zima i ljeto će minut;
I godine prazne tako će teć,
I sunce ti neće nikada sinut-
Ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Danas me je puknulo.Pala sam u neku tešku sjetu.Sve je nekako bez smisla i boje.Vrijeme je ubitačno pa možda i to utječe na mene.Kod kuće sam već nekoliko dana,a biti ću cijeli mjesec.Monotonija.Osjećam se nekako napušteno i usamljeno.Mislim da me ni nečije društvo nebi raspoložilo,nego stvorilo dodatni napor.Danas nisam dobra ni za koga.Već dugo nisam ovako potonula.Problemi se u međuvremenu gomilaju bez naznake da će se išta popraviti.Sve postaje nekako crno i neveselo.Pojavili su se neki stari demoni iz davne prošlosti,iako sam srušila sve mostove.Prošlost se nemože izbrisati,samo potisnuti.Plakala sam nakon dugo vremena.Suze mi ne donose olakšanje nego još veću muku i jad.Ponekad mi se čini da gubim tlo pod nogama.Čak me ni male stvari ne vesele.Teške su mi.Valjda moram dotaknuti dno da bih se odgurnula prema gore.Prema svjetlu.

online

Hit Counter

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Rujan 2015 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (8)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (7)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (6)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (3)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (11)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (8)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (4)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (5)
Srpanj 2008 (31)
Lipanj 2008 (10)

Komentari da/ne?