wendy37

petak, 22.08.2008.

Izgubljena u noći,pronađena uz more

U tišini noći,osjetila sam studen.Povlačim pokrivač sve do lica,ali ne osjećam utjehu.Otkucaj moga srca zvuči drukčije.Bio je to eho koji je odzvanjao u mojim ušima,a zvučao je kao usamljenost.Dok sam stiskala ruke preko svojih ušiju kako bi zaustavila zvuk,zatekla sam se nemoćna promijeniti ono što je bilo.Omotala sam ruke čvrsto oko svojih prsa,ali moje ruke nisu mogle imitirati ruke za kojima sam žudila.
Zagledala sam se u sjene i pitala se tko će prepoznati djevojku koja se krije u mojim očima?Tko će razumjeti priču u mojim uzdasima?Hoće li itko primijetiti da moj smijeh nije ni dubok ni istinit kao što je nekad bio,ili da moj osmijeh krije grimasu?
Hoće li postojati mjesto za moje srce gdje će se ponovno osjećati kao kod kuće?Pitala sam se gdje da tražim nekoga tko bi mogao dodirnuti moje ruke i u tom jednostavnom ljudskom dodiru učiniti da živi bol koji se ugnijezdio u meni ode na spavanje barem za trenutak?Čije oči mogu susresti koje će prepoznati snagu u mojoj boli,a ne slabost?Gdje postoji netko tko ima suzu koja joj se polako slijeva niz obraz,a koja odgovara mojoj,suzu koja je prošla istim putem?
Dok mi je panika oduzimala dah zbacila sam pokivač koji nije tješio i posegnula za nekim tko više nije bio tamo.Osjećajući svoju ruku na telefonu,moje disanje ubrzano i plitko,stvarnost je opržila moja osjetila,nikoga nema kući.
Tjerajući svoje tijelo da ustane,upalila sam svjetlo,nadajući se da će mi svjetlost dati perspektivu i hrabrost,ali nije.
Stala sam pred ogledalo i proučavala svoje lice.Nisam se prepoznala,bila sam samo mala djevojčica,premalena koja još uvijek treba nježnu zaštitu,ohrabrenje i usmjeravanje da bi imala ovo lice,ovo odraslo lice.Željela sam povikati,uvijek su dolazili kada sam bila uplašena,ipak,znala sam da više nitko nebi došao!
Tako sam buljila u svoje vlastite oči tražeći NJIH uhvatila sam kratak pogled,ali mi je to pružilo više čežnje i ljutnje nego utjehe i mira.Skliznula sam dolje na pod,puštajući svoju ruku da istražuje zid kako bi utrnula svjetlo i stvarnost koju vidim u ogledalu.
Privukla sam koljena svojim grudima i stegnula svoje ruke oko njih kao da nosim oklop,samo kako bi shvatila da je to uzaludno.U mraku sam puzala kao dijete,hvatajući se za svoj krevet i bilo koji fragment odgovora koji bi se možda mogao skrivati u noći.
A onda me je u tišini nešto okružilo,nešto meko i dobrodošlo.Došlo je u valovima,u stalnim ritmičkim kretnjama.Sa svojim otvorenim očima,mogla sam vidjeti slabašni tračak treperavog svjetla koji se šuljao kroz zatvorene kapke.Dok sam buljila u tu tanku nit rasplesanog svjetla,sjetila sam se trenutka kada sam sjedila pokraj mora.Sjećam se kako sam osjećala da me nešto vuče u ogromnu,misterioznu esenciju oceana i sjetila se kako su se moje tražeće zelene oči odjednom ispunile suzama poslanim ravno iz mojega srca.Mala izgubljena djevojčica dozivala je u tihoj panici.Siroče koje sam postala podiglo je glavu kako bi vidjelo najdragocjeniji prizor.Vidjela sam još jedno dijete koje traži u bolu. Njene prekrasne smeđe oči pune duše također su bile preplavljene suzama.Mogla sam čuti njeno srce kako vrišti i osjetiti tjeskobu koja ju je razdirala.Mogla sam vidjeti kakva je hrabra djevojčica postala i prepoznati strahove koji su neizgovoreni ležali na njenom licu.
Zatim me je okružila svojim rukama,rukama djeteta koje prihvaća utjehu,rukama snažne žene i voljene majke,rukama prijateljice i srodne duše.U jednom savršenom trenutku naša su srca i naše oči progovorile.Naš je bol pronašao otvorena vrata koja su nas odvela na sigurno mjesto,na mjesto na kojem treba,a koje smo mi tako često morale kriti,mjesto koje smo mi stvorile,mjesto koje nam je dalo da posegnemo jedna za drugom,i mjesto na kojem smo se osjećale kao kod kuće.
I kada noćni posjetilac ponovno dođe kao što sigurno hoće kako bi donio svoja pitanja koja grizu i prazninu,kada mi donese čežnju za onim što je jednom bilo i strah da ću izgubiti sebe bez da to itko primijeti,kada neću moći pronaći dom,potražit ću naša otvorena vrata.Kada me posjetilac podsjeti koliko žudim za sigurnim mjestom kako bi odmorila svoje srce i za toplom vezom s pouzdanom dušom,sjetit ću se tvoga dodira i tvojih suza.Kada ti dođe gost u noći i kada se osjećaš izgubljena,zapamti da i ja pružam isto dragocjeno utočište tvome srcu kao što si ga ti dala mome.Kada gost dođe po nas,odvratimo pogled od njegovog ne dobrodošlog,poznatog lica i sjetimo se i vratimo tebi i meni i našem trenutku kada smo sjedile pokraj mora.
NANCY BARTLETTI DUFRESNE

22.08.2008. u 18:02 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 21.08.2008.

Molitva koju bi svi trebali darovati jedni drugima

Dragi Bože,
Molim se,toliko toga želim za sve njih,tako da moramo biti snažni i mudri i uspravni.
Hoćemo li biti spremni,o Bože,da se borimo u strašnoj tami usamljene noći?Kada je naš jedini štit vjera koju poznajemo,a vrijeme istječe i neprijatelj se pritajio,
Kada je arena bučna i kada gomila izvikuje naše ime;biti heretik ili svetac,pa zar to nije svejedno?
Zato što samo pred Tobom stojimo;najdraži,slatki Bože,nemoj ukloniti Svoju Ruku.
Mi ne marimo ni za slavu ni za sjaj.Mi smo samo perje koje nosi Tvoje ime.
Mi se ne bojimo ega ili taštine ili bogatstva.Bojimo se vremena koje kradomice istječe,te da nećemo imati vremena naučiti,usmjeriti se i pomoći drugima da pobjede štetni ponos.
Postoji samo jedna stvar za koju trebamo znati da je istinita:drago mi je što sam ja ja,i drago mi je što si ti ti.
Pomozi nam,dragi Bože da povedemo i njih,i možda će čuti mir u pjesmi o sreći.
Sylvia C.Browne-ŽIVOT NA ONOJ STRANI-

21.08.2008. u 17:37 • 0 Komentara • Print • #

subota, 16.08.2008.

Opet u pokretu

Eto,godišnji odmor je završio.Izguštirala sam si nekoliko šetnji u prirodu,u brege i to je to.Kupili smo bazen,ali je vrijeme šareno pa se slabo kupamo.Blago onima na moru.Mi ga možemo samo sanjati.Lavić i ja smo krenuli svaki dan u vrtić,u velegrad.Obaveze bez kraja i konca,trka i jurnjava.Opet.Nema veze,ja i onako neznam drugačije funkcionirati.Neznam i nemogu se opustiti i sve polako i smireno.Nemiran duh valjda.Tete u vrtiću vele da se na Laviću najviše vide promjene.Puno je veseliji i puno više i smislenije sudjeluje u aktivnostima.Počeo je ponavljati neke riječi i to me beskrajno veseli.Hvala dragom Bogu!Dante je dobio prvu plaću i brzo odjurio u trgovinu po novi TV i playstation,pa sad malo ratujemo zbog toga.Visio bi na tome dan i noć.Stalno zaboravljam da je još napola dijete.Uglavnom sve nekako funkcionira.Imali smo jedan veći zahvat u kući-nova soba-pa sam vesela zbog toga.Volim povremene promjene.Naravno,sad imam brdo planova za dalje,koji će malo pričekati.Jadan moj dragi koji sve to stoički podnosi i trpi.Predivan otac i savršen muž.Ja sam prava sretnica.Frendica mi je zbrisala na more pa mi je malo ružno.Nemam s kime popiti kavu vikendom.Drugi i ostali čekaju da ih molim da dođu.Dojadilo mi.Mene nitko ne moli i ne zove kad meni paše.Kako žele.Ja sam tu.Tko me hoće takvu kakva sam super,tko ne ne. Neću se mijenjati zbog drugih,dosta je bilo.

16.08.2008. u 07:56 • 0 Komentara • Print • #

petak, 01.08.2008.

Raj na Zemlji?

Ako su vam u odgoju i izobrazbi usađivali tu mogućnost da ste tek zrnce pijeska koje nema gotovo nikakvu moć nad vlastitom sudbinom,a istodobno ste izloženi svakodnevnim događajima koji iz vas crpu cjelokupnu vašu osobnost,vi ćete neprekidno tonuti u negativno smeće koje šiklja na vas iz novina,s radija,televizije,iz kina,kazališta.Zatim sve to združite s brigom za svoju osobnu sigurnost,za životnu ušteđevinu,za dobrobit vaše obitelji,za svoju vlastitu budućnost,pa k tome dodajte još onaj strah zbog toga što svijet postaje leglo zagađenja ili bi jednoga krasnog proljetnig dana mogao jednostavno sam sebe raznijeti...kako doista održati bilo kakvo samopoštovanje kad većinu svoga vremena i truda morate posvetiti nastojanju da preživite?Zbog čega bi o sebi imali visoko mišljenje?Kako biste mogli biti sretni?Što uopće imate u sebi voljeti?Što je toliko veličanstveno u vezi s tim životom?Tko je ovo nazvao rajem na Zemlji?
Og Mandino

01.08.2008. u 09:33 • 1 Komentara • Print • #

SNAGA

Naša snaga proizlazi iz naše slabosti.Ogorčenost koja se naoružava skrivenim,tajnim silama neće se probuditi sve dok nas nešto ne podbode,ne ugrize,dok nas nešto grubo ne napadne.Kad ga guraju,muče,poražavaju,čovjek ima mogućnost naučiti nešto;mora se osloniti na svoj zdrav razum,na svoju ljudskost.On toliko toga shvati,oslobađa se neznanja,ozdravlja od ludila taštine,usvaja umjerenost i stvarnu vještinu.
Emerson

01.08.2008. u 09:22 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>