wendy37

subota, 26.02.2011.

Mrvica hrabrosti

Prije ili kasnije svatko od nas se nađe pred zidom.Naletiš na problem kod kuće ili na poslu koji te psihički i fizički ubije u pojam.Odjednom se čini da su sva tvoja nastojanja bila uzaludna.Osjećaj je poražavajući i samo ti najbolji holivudski plastični kirurg možda može vratiti osmijeh na lice.U tvojoj bolnoj,razočaranoj glavi nema ideje ni u tragovima.Zabrinutost se gomila sve dok ti se ne učini da će ti se mozak rasprsnuti i procuriti kroz uši i oči.Zakočiš se i svemu je kraj.Teško je povjerovati da se takvo što događa tebi.Krenuo si oštro i gorljivo,spreman na uspjeh.No,bez obzira koliko se trudio,stvari koje najviše želiš stalno su ti izvan dosega.Da situacija bude još gora,čini se da život postaje teži.Netko će te napasti ničim izazvan.Ispada da baš nitko ne želi da uspiješ-kao da cijeli svijet iskazuje prezir prema tebi.Mnogi to nemogu podnijeti pa pokušavaju utopiti tugu u jeftinom vinu ili finom pjenušcu.Odustaju od svojih snova i sebe samih.Prigušeni jecaji odzvanjat će u njihovim praznim srcima do kraja života.Drugi odbijaju priznati da problem postoji.Misle da ako ga ne vide,možda će nestati poput prikaze iz ružna sna.Sudbina ipak ne priznaje bolovanje.Zato umjesto da se zgrčiš u svome strahu i razočaranju i povučeš se iz civiliziranog svijeta,mnogo ti je bolje proviriti i suočiti se s kritikom.Naravno,faca "tko mi što može"je samo pola bitke.Nije loše nabaciti i malo drskog optimizma,ali smjelost koja je samo privid hrabrosti često je samo maska.Kao kad se obilato zaliješ jeftinom kolonjskom vodicom,tako i lažno samopouzdanje prikriva samo dio istine.Djelovati hrabro je mnogo jednostavnije nego biti hrabar.Kukavice se isto mogu namrštiti,škrgutati zubima i iskesiti se.Zauzmu stav sumo borca i izazivaju cijeli svijet.Ljudi toga soja često zastrašuju druge da ostave dojam neustrašivosti i moći."Makni se svinjo tu ja hodam!"Istinska hrabrost nipošto ne znači gubitak imidža.Znao ti to ili ne,rođen si dovoljno žilav da se uhvatiš u koštac sa svim važnim stvarima u životu.Trebala bi te tješiti činjenica da u pričuvi imaš golem potencijal za svaki slučaj.Hrabrost ne znači život bez straha.Hrabrost je akcija usprkos strahu.Strah je u osnovi zdrav.Naoko neustrašive face često ne znaju o čemu se radi.Prividno samopouzdanje je u pravilu ravno glupavosti.Svijet nam se ponekad čini stravičnim i nije loše biti na oprezu i procijeniti rizike prije kretanja u akciju.Ni Rim nije izgrađen u jednom danu,niti je slijetanje na Mjesec organizirano tijekom vikenda.Hrabrost stječemo tijekom životnog vijeka.Doduše,neki su odmalena izabrani kao budući vođe zbog vanjštine ili osebujnosti,no kad se suoče sa stvarnim životom..."Ajoooooj,miš!"S druge strane,mnogi su odbačeni u koš kao cvilidrete ili niškoristi jer nisu dovoljno visoki,pametni,duhoviti,sportski građeni ili nešto drugo.A kad pođe po zlu,možda su upravo oni među rijetkima koji se bez treptaja mogu suočiti s iskušenjem.

26.02.2011. u 09:20 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 23.02.2011.

Nekoliko sitnica...

Prekrasno sunčano jutro,lijep početak dana.Hrpa uobičajenih obveza.Činim ih s radošću.Nekoliko sitnica koje su mi uljepšale dan.Ne treba puno da čovjek bude sretan.

23.02.2011. u 09:39 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.02.2011.

Taaako dobro!!!

Da, daa,znam da su svi već vidjeli i čuli ovo, ali dečki su taaako mmmm dobri da me puca adrenalin do neba.Ne mogu im odoljeti.

20.02.2011. u 09:58 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.02.2011.

Hoću...

Danas bih željela nešto.U meni pršti,vrije i gori.Čekam trenutak kada će se preliti,eksplodirati,ogoliti.Hoću te samo za sebe.Da se utopim u tvom toplom zagrljaju.Hoću tvoje usne na svojima,da se napajam tvojom slatkoćom,da udahnem tvoj topli dah koji me omamljuje,da se osjetim živom.Hoću da ti osjetiš tu oluju u meni,tu silu prirode koja nezaustavljivo ruši sve prepreke.Hoću da spoznaš da sam stvarna,da nisam iluzija ni izmišljena sjena.Hoću da znaš da te volim.

14.02.2011. u 10:08 • 2 Komentara • Print • #

petak, 11.02.2011.

U komadićima

11.02.2011. u 19:11 • 0 Komentara • Print • #

Prošlo je vrijeme kad sam imala nešto pametno za reći.Nešto sa značenjem,nešto što bi me uzdiglo.Prestalo je biti važno.Ne postoji ništa što već negdje netko nije izrekao ili napisao.Ostale su samo iluzije rastrgane u komadiće.Stalno slušati i preslušavati jednu te istu pjesmu ili čitati uvijek istu knjigu beskrajno je dosadno i nadasve depresivno.Da,s vremenom i da,s godinama se postepeno uvjeravam da neke stvari jednostavno ne možeš promijeniti.Ponekad me neki djelić duboko u meni gurne preko ruba...ali to su samo iskre.Nema tu više vatre.Ostao je samo pepeo.Zar je to sve što čovjek može očekivati?Prah prahu,pepeo pepelu.

11.02.2011. u 18:55 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.02.2011.

***

Ukrali su mi riječi,sabite u tajne pretince mašte,
nikad izgovorene,nikad prošaptane,
riječi koje ljubomorno čuvah
njima svijet da pokorim.
Njima pjesmu da oplodim.
Ukrali mi ih jezici nijemi,zavidni,
pa gluhim mukom misli mi sada odjekuju
i tražim te ukradene riječi,razasute
po svim krajevima svijeta
i tražim ih i pronaći ću ih opet,
i snazi slabih i hrani gladnih
i njima oživjeti pjesmu
pjesmu nad pjesmama,
pjesmu života
da njome pokorim zavidne.

Pjesma nad pjesmama