Kao da sam tek počela živjeti.Kao da sam spoznala život tek sada,ovdje.Kao da je to nešto čučalo u meni godinama vrebajući i čekajući pravi trenutak da shvatim i prihvatim.Trenutak moje opuštenosti,neopreza,moje uvjerenosti daje to sve,da sam dosegnula sam vrh i da više ništa ne postoji sem silaska dole.A postoji...i može...i jest.Razmišljanje o potrebi da sagradim mali privatni svemir,čija je ljepota i privlačnost uvijek jača od pristojnosti,srama,očekivanja okoline i koji postaje ona neuralgična točka u biografiji zbog koje se osjećam da živim život,a ne on mene.
Jesam li ovo doista ja ili sam se našla u nečijem nedosanjanom snu?Toliko ushita i oduševljenja.Toliko radosti i djetinje radoznalosti nisam očekivala od sebe u ovim godinama.A toliko je divno i nadasve očaravajuće da se bojim povjerovati u zbilju.Ne želim se probuditi.Želim još i još i još sanjati.Želim živjeti!
Post je objavljen 05.09.2009. u 07:18 sati.