Princeza ratnica

27.02.2006., ponedjeljak

Snijeg...

AJME! ŠTO JA VOOOOOLIM SNIJEG!!!!! :-) :-) :-)

- 08:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.02.2006., subota

No signal...

Upravo sam završila s pranjem po stanu... Dakle: - zahodi, komada 2 - umivaonici, komada 2 - kada, komada 1 - pod, komada 2 - suđe, komada podosta Čekate poantu? ... Poanta je da nisam imala niti jednu “objavu” odozgora! Ništa! Niti riječ. Nekako sam već navikla da mi se nešto “otkrije”, kaže, pojasni... Toliko pranja, detergenta, vima, protečene vode. Mislim, nije da nije bilo prilike. Ne znam u čemu je fora. Možda su mi antene loše podešene... Možda večeras nismo na istoj frekvenciji... Možda priča pretiho a meni šumi u glavi... Ili je sve “on need to know basis”... Kao, kad ti bude trebalo, reći ću ti... Vjerojatno je ovo zadnje...

- 19:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.02.2006., petak

Zahvalna sam...

Večeras mi je mozak opet “progovorio”... Taman sam odgledala Erin Brokovich i krenula prije spavanja oprat nešto malo suđa. Voda je potekla, ruke se automatski pokrenule a mozak proradio... Odjednom su mi se u glavi počele nabrajati lijepe stvari koje sam doživjela zadnjih dana. Bilo mi je tako toplo oko srca... i sva sam se raznježila... i poželila se taj čas zahvalit na svemu... Njemu, naravno... Npr., zahvalna sam što imam starijeg brata koji mi je dao da vozim njegov ganc-novi auto sve do vikendice i natrag, a kako bih otišla po sanjke za subotnje Sljeme... Zahvalna sam i što imam drugog starijeg brata koji mi je iste te sanjke velikodušno dao, mada su i one ganc-nove... Zahvalna sam i što imam najbolju priju na svijetu koja mi je pravila društvo tijekom puta i s kojom je tako lijepo trajati i živjeti, i koja tako zna reć prave stvari u pravo vrijeme... Zahvalna sam i na svim prijateljima s kojima ću provesti ovaj vikend, bilo na Sljemenu, bilo u kinu (osim onog jednog štrebera koji će, ko fol, učit cijeli vikend). ;-) Zahvalna sam i što mi učenje ide dobro i što sam optimistična da će se sve na kraju dobro završiti... Zahvalna sam i što mi je stiglo pismo u kojem mi jedan doktor javlja da mi nije ništa i da mu se opet javim tek za dvije godine... Zahvalna sam što, nakon dugo vremena opet mogu jest u menzi, a to mi je bilo najdraže dok sam imala svoju ixicu... (Lujo fala!) Zahvalna sam, u neku ruku, i za tatinu boleštinu koja mi ga je približila pa ću mu otić i sama u posjetu u bolnicu, bez mame i braće kao tampon zone... Zahvalna sam i što imam mlađeg brata koji sa svoje 23 godine već razgovara i razmišlja sa svojom curom kad će se ženiti i gdje će živjeti kad diplomiraju i kako će im izgledati budući život. Na njega sam strašno ponosna! Eto, mogla bih ovako do sutra.... a već je kasna ura... pa bolje da odem...

- 00:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.02.2006., srijeda

Moj (ne)prijatelj mozak ...

Već sam pisala na temu svog mozga, kako je ponekad sav pametan i mudar i kako zna proizvest neke skroz solidne zaključke i razmišljanja. No, nekad je potpuno neupotrebljiv... Kao npr. danas ujutro... Bila sam budna već sat vremena (punih 60 min!). Doručkovala sam, pogledala Simpsone... Budući sam bila pospana, vratila sam se nazad u krevet, upalila liniju i “svoje Dalmatince”, zamotala u plačinku i kunjala uz muziku... Ubrzo je zazvonio telefon... “Bok, Krešo je...” “Krešo?” (mozak ko da se tek sad probudio iz 20-godišnje kome; vrti po svojoj kartoteci i traži Krešu...; ne poznam nikakvog Krešu...; shit, opet ću morat glumit da ga znam i nadat se da ću kroz razgovor skužit o kome se radi...) “A! Krešo! Bok...” (užasna sam...) “Kaj sam te probudio?” “Ma neeee... Budna sam već sat vremena. Rastežem se po krevetu pa mi je glas još malo unjkav... Reci...” (i dalje ne znam o kojem Kreši se radi...) “Pa niš’, pročito sam onaj tvoj mail...” (o muko moja... poslala sam dva maila jučer... naravno, taj čas se ne mogu sjetit koji sam poslala njemu a znam da nisam obadva... ne smijem se sad zaletit... idemo polako i oprezno... šanse za pogodak su 50:50) “Kaj onaj o Sljemenu?” “Da. Nego, ja ti još ne znam oću moć ići... Znaš baka... bla bla bla...” (o bogufala... pogodila sam! ... pa to je Šokre! vraga izija što se nije odma tak predstavio pa da znam...) “O Šokre!” ...... (sva vesela jer konačno znam s kim pričam... ) ...... ........ ........ ......... I tak... pričali smo još nekih 5 minuta. O Sljemenu, o prognozi, o bombi na fizici, o mom učenju... Ja sam i dalje bila ko ukomirana. Nisam mogla sastavit rečenicu dužu od 4 riječi, miješala sam pojmove... Jezik mi se stalno petljao, mucala sam. Dobivanje informacija iz baze i njihovo procesuiranje je išlo užasno sporo a podaci su se uglavnom gubili putem... Jadno... Prejadno... A sad moram ić na faks i tu nepouzdanu bitangu natjerat da se skoncentrira na to što je to što već učim... Mišn imposibl...

- 10:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.02.2006., utorak

Cjepidlačenje...

Hair Today, No Her Tomorow “I’ve been upstairs” she said. “Oh yes?” I sad. “I found a hair” she said. “A hair?” I said. “In the bed” she said. “From a head?” I said. “It’s not mine” she said. “Was it black?” I said. “It was” she said. “I’ll explain” I said “You swine” she said. “Not quite” I said. “I’m going” she said. “Please don’t” I said. “I hate you!” she said. “You do?” I said. “Of course” she said. “But why?” I said. “That black hair” she said. “A pity” I said. “Time for truth” she said. “For confessions?” I said. “Me too” she said. “You what?” I said. “Someone else” she said. “Oh dear” I said. “So there!” she said. “Ah well” I said. “Guess who?” she said. “Don’t say” I said. “I will” she said. “You would” I said. “Your friend” she said. “Oh damn” I said. “And his friend” she said. “Him too?” I said. “And the rest” she said. “Good God!” I said. “What’s that?” she said. “What’s what?” I said. “That noise?” she said. “Upstairs?” I said. “Yes” she said. “The new cat” I said. “A cat?” she said. “It’s black” I said. “Black?” she said. “Long-haired” I said. “Oh no” she said. “Oh Yes” I said. “Oh shit!” she said. “Goodbye” I said. “I lied” she said. “You lied?” I said. “Of course” she said. “About my friend?” I said. “Y-ess” she said. “And the others?” I said. “Ugh” she said. “How odd” I said. “I’m forgiven?” she said. “Of course” I said. “I’ll stay?” she said. “Please don’t” I said. “But why?” she said. “I lied” I said. “About what?” she said. “The new cat” I said. “It’s white” I said... Brian Patten

- 17:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.02.2006., nedjelja

Beautiful day...

Danas je bio prekrasan dan... Taman kakav volim: puno sunca, toplo i vjetrovito. Hodajući gradom s jaknom u ruci osjećala sam kako me sunce grije kroz vestu. Toplina je nježno i uporno prodirala sve do kostiju. Sunce kao da mi je javljalo da još samo malo pa ću ga češće viđat tu, kod sebe, u Zagrebu. Proljeće je pred vratima... Osjećajući tu toplinu na sebi sjetila sam se ljeta i ljetnog sunca. Kako volim kad me grije! Kad ležim na plaži zatvorenih očiju... Onaj osjećaj kad svaka stanica u tijelu osjeća kako je sunce dotiče, i uživa u tome. Taj osjet sveobuhvatne topline koja dubinski prožima, odmara i obnavlja... tako si ja ponekad zamišljam Boga i njegovu Prisutnost. Dođe mi da zatvorim oči i “odgušteram” cijeli ostatak života...

- 00:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

Hrrrrrrrk..... zzzzzz...... zzz.... zz... z....

Počinjem osjećati nuspojave povezane s predanim i marljivim učenjem... Spava mi se... Nikako uvatit dovoljno sna... Iscrpljena sam... Beživotna... Kad se vratim doma nakon cca 5 sati neprekidnog učenja, mogu ravno odma ić u krevet jer sam neupotrebljiva za išta ozbiljnije osim buljit u TV. Evo, dok ovo pišem, jedva gledam a u glavi šumi ko da vodopad teče... Sve mi se čini da ću morat počet ić spavat kad i kokoše...

- 21:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.02.2006., utorak

Žute minute...

12.02.2006., nedjelja

Ima li pranje zahoda ikakve veze s Bogom?

Ima, a evo i zašto... Danas je nedjelja i čovjek bi se trebao zasluženo odmarati. No Ksena se jučer odmarala/ljenčarila, pa su je danas sustigli raznorazni zaostaci među kojima je bilo i pranje zahoda, komada 2. Nevoljko sam se prihvatila posla i dok su ruke automatski radile, mozak se sam pokrenuo u razmišljanje. Koji put se zadivim kako je taj organ u stanju isplesti fine niti misli koje su na prvi pogled počele kao skroz bezvezne i plitke teme, da bi se polako razvile u duboka i ozbiljna promišljanja. Tako je bilo i ovaj put... Njurgala sam sama sebi kak mi se neda prat “ta sranja” i da bi puno bolje bilo da mogu do kraja pogledat “Zelenu milju”, koju već danima seciram s videa. A onda se javio mozak... Podsjetio me da sam upravo u procesu moljenja Devetnice Majci Božjoj Lurdskoj na jednu nakanu te mi ponovio dio molitve prvog dana: “Majko, isprosi nam milost, da živimo vršeći potpuno sve svoje dužnosti, te svojom najvećom slavom smatramo, da dragi postanemo Gospodinu Bogu, a time ujedno da postanemo dostojni tvojih posebnih milosti.” I onda me lupilo! Seljanko jedna! S jedne strane molim i moljakam da mi se da, da mi se udijeli, da mi se pokloni, dok s druge strane ne činim ništa da to što molim i zaslužim. Ne mijenjam se na bolje, ne trudim se. I dalje mi je sve teško i uzaludno, i dalje mi se ništa neda radit (bilo da se radi o učenju ili pranju zahoda)... Očekujem da će mi to što tražim doslovno past s neba bez imalo ulaganja s moje strane (osim molitve kroz 9 dana). Fakat sam glupa... i nezahvalna... Mozak je bio neumoljiv, pa je nastavio... Vidiš, Bog već djeluje po tvojoj molitvi i zove te. Vidi u tebi potencijal i zna da možeš i bolje, želi da se trgneš, pokreneš iz mrtvila, a ti mu se stalno odupireš i vičeš “Neda mi se! Neda mi se!”, “Pusti me!”. I tako stalno... svaki dan... Mozak je u pravu, glumim budalu koja si neda dokazat neke stvari. Pitam se dokle ću izdržat tako, kad ću se konačno slomit, do kraja zgadit sama sebi te konačno okrenut novi list? Već danas, možda sutra, za dvije godine ili nikada?! Molim te Bože da budeš strpljiv sa mnom, jer ako ćeš ti bit strpljiv, ja ću bit spašena... Eto, svo to razmišljanje izazvano jednim običnim pranjem zahoda. Bog zaista progovara na različite načine... ;-)

- 19:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota

Tata od formata...

Moj tata... Što reći? Kad su psihičko-duhovne osobine u pitanju, čovjek k’o i svaki drugi, ni previše dobar ni previše loš, možda malo premalo emotivan, možda malo previše strog. Al’ opet, tko sam ja da mu sudim? On je jednostavno Čovjek. Međutim, kada su tehničke stvari u pitanju, nema mu ravnog. Taj će izmislit, izumit, patentirat, sagradit, popravit bilo što, nije uopće važno. Kakav god zadatak da dođe pred njega, on to shvaća kao vrhunski izazov, bez obzira da li je riječ o popravku vekerice moje bake, reanimaciji naše vešmašine ili stvaranju ganc novog uređaja za galvanizaciju za investitora. Stvarno je nenadmašan i junak u mojim očima. Prije tjedan i pol, tata mi je otišao u bolnicu zbog nadolazeće operacije. Operacija je prošla i sad se polako oporavlja. Doma smo svi bili pomalo zabrinuti kako će sve proći i hoće li se vratit živ i zdrav. Prekjučer smo se počeli malo manje brinuti, a mami se vratio osmijeh na lice... Naime, osim zahtjeva da mu se donese jogurt, ručnik i sirup protiv kašlja, zamolio je da mu donesemo i papige. (za neznalice, to je vrsta alata, kliješta čiji se kljun može podesiti na više raspona) "Papige?!?" pitam ja mamu. "Pa kaj će mu to?!?" "Hoće popravit pipu u svojoj bolesničkoj sobi da više ne kapa...", kaže mama... Sad se i meni pojavio osmijeh, od uha do uha. Luđak stari! Neuništiv je! Danas se priča nastavila. Mama mu je bila navečer odnijet sirup protiv kašlja, pa priča kako ga je zatekla kako poluležećki sjedi na krevetu držeći nekakav tranzistor u rukama. Do kreveta mu je stajala med. sestra s blaženim izrazom lica. Zaključak: tranzistor je očito u banani a tata si je uzeo u zadatak da ga popravi. Nema veze što je još na intenzivnoj i pun kojekakvih cjevčica, što ga svako malo trese neka groznica, što jedva govori jer mu je grlo u komi od intubiranja.... Neee, dajte mu alat i štogod za popravit i oporavit će se za tren! Kažem ja, neuništiv je on... i Bogu hvala na tome...

- 23:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda

Ima Te, nema Te...

Jedan čas Te zovem da me svu obuhvatiš svojom prisutnošću, drugi čas vičem na Tebe da me pustiš na miru jer sam sluga loši i lijeni. Spoznajem koliko sam nevrijedna i loša ali ta me spoznaja ne čini boljom. Uviđam koliko Te nedovoljno volim i koliko mi trebaš, ali me ni to ne čini boljom. Plačem noću jer sam iz dana u dan samo razočaranje. Ali nekad me ispuniš svojom milošću pa shvatim da si uvijek pored mene, i kad zovem i kad vičem. Tada shvatim da vjeruješ u mene i da navijaš za mene iako sam samo razočaranje. I onda zahvalna rastem i prelijevam se od dragosti i pouzdanja i tako lako i jednostavno postajem bolja...

- 23:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.02.2006., nedjelja

... nažalost, vikend je gotov...

- 23:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

Samo reci NE... ak’ si faca...

Djeco, ne valja vam pit’... Alkohol ubija... Sve... Od moždanih stanica pa sve do volje za životom... Smrt je počela danas u 9:40h... Zvono na portafonu. Dok sam se snašla, čujem mamu kako baulja po hodniku (isto naglo istrgnuta iz zemlje snova). Traže predstavnika suvlasnika. Mama viče “Ja sam, ja sam!” mada to nije već 2 godine... Onda skuži pa krene vikat “Nisam ja, nisam ja!”... Valjda im je uspjela na kraju objasnit... Uglavnom, ja sam se samo okrenula na drugu stranu i pokušala pokupit polupani i razbacani san... i uspjela! Tada se javio ljubazni susjed iznad nas... Odlučio je da je bilo dosta spavanja i upalio zidnu bušilicu. Čini mi se da je epicentar bio baš negdje iznad mojeg kreveta... Bilo je to u 10h... Nakon dva – tri rafala mučenje je prestalo. Uspjela sam namoliti san da mi se ipak još malo vrati, tako sam ga bila željna. Na kraju je popustio i ponovno sam zaspala... No, ne lezi vraže, oko pola 11h, zvoni telefon... Aparat stoji na stolu odmah do mog kreveta no svejedno su trebala dva zvona da se snađem. Tati treba dofurat ručnik u bolnicu... ali ne bilokakav, nego baš onaj njegov, znaš onaj zeleni, veliki, sa šarama... Ok tata, nema beda, aj’ bok! U tom trenutku, u glavi mi sviraju oni što su nedavno bili u Zagrebu a “svirali” su s poklopcima i lupali po kantama za smeće. Tutnji grmljavina, šume uši, oči jedva gledaju... O bogec, bogec, kako sam neupotrebljiva... Djeco, nemojte pit’... poslušajte tetu Ksenu...

- 11:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

Idle mind is devil’s playground...

Piše mi se... Već je kasno i trebala bi na spavanje. Sutra ću si opet plakat kak se nisam u stanju dić prije 9h. Al baš mi se piše... Škoro u pozadini pjevuši: eeee, ne vjeruje srce pameti... ... he he he... Hiper aktivna sam. Zaključila sam danas trećinu teorije (50 od 130 stranica). Valjda me zbog toga šora pozitiva. Nazire se kraj i mogući datum prvog izlaska na megdan s profesorom. Vraća mi se volja za životom. Kako se vraća život, sve mi se manje moli. To je nekako uvijek povezano, obilje jada i očaja prati obilje molitve i moljakanja. Sad se molim više po dužnosti... blah... ne valja mi posao... Sutra će mi mjerit mišiće, moje slavne nožne kvadricepse. Da se vidi koliko sam napredovala u odnosu na početak terapije. Nadam se da ću impresionirat tetu mjeračicu. Bila sam pravi štreber. Škoro nastavlja: milo moooje, miiilo mame svoooje.... ..... ...reci daaaal me, daaaal me voliš zlato, milo moooje, janje umiljato....? Buraz je danas bio doma, kod nas. Nije išao na posao. Kao, ne puste ga u zgradu jer se štrajka. U Coca Coli! Morao je tri puta prepričavat istu priču o šleperu na ulazu koji je glumio barikadu jer mu nismo vjerovali. Mislim, štrajka se u Željezari Sisak, u Sljemenu, Jadroliniji.... Štrajkaju pirotehničari, doktori, zetovci... Ali Coca Cola?!? Hej! This is the end of the world as we know it... Večeras su mi ubili najcool žensku u Navy CSI. Prvo je uhvatila metak za svog šefa i svi smo mislili kak je poginula, al eto bar nije uzalud (jer joj je i šef cool). No, koka je imala prsluk! Zadovoljno smo odahnuli. A onda plop, negativac joj snajperom raznese pol glave. Šok šou u živo! (pozdrav V.!) A šef samo gleda i ne vjeruje. Sad nije bilo zabune, fakat je mrtva. Moram gledat idući nastavak da vidim kak će rasplest priču... Želja za pisanjem lagano kopni... bogufala... mogla bi ovako cijelu noć pisat gluposti... Škoro: ne reci ne ne ne, ne bježi od mene, jer ja volim te ludo najviše, ne reci ne ne ne, u oči gledaj me, ne mogu više bez tebe! Noćas sam opet sanjala boleštine. Sjedim na wc-u, a iznad moje glave police skroz do stropa. Na policama hrpetina lavora punih vode koji se prelijevaju pa po meni kaplje ko da kiša pada. Lavori su tu da ako nestane vode, da se ima s čim isprat wc. Pa to je bar logično... Ja sva mokra i ljuta, pitam se tko je bistar to tako zamislio?!? Koga ću tuć poslije? ... To mi je zato što predugo spavam... Ko kad sam ono sanjala Matu bogoslova u Importanne Galeriji. On puca po ljudima ko pravi negativac a ja pucam po njemu i spašavam svijet ko James, James Bond. Škoro završava, pa ću i ja: ... ljubav je rulet, čista lutrija stalno se igra, rijetko dobiva a onaj Amor, mali debeli gađa srce kada poželi... ... Aj’ laku noć!...

- 00:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

Male stvari II

... :-) ... male stvari koje vesele čovjeka...

- 00:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #